Muke sa vizom građanina Dodika

Može se reći da Dodik, bacajući stotine eura na sve strane, tako vraća narodu- narodno (AP)
Može se reći da Dodik, bacajući stotine eura na sve strane, tako vraća narodu- narodno (AP)

Morao je otići u “Teheran”. Morao je podnijeti zahtjev za “građansku vizu” za SAD. Nije spomenuo “referendum o otcjepljenju RS-a”, čak je rekao da je to samo “interni dokument SNSD-a”. Ona „diplomatska“ u ovom slučaju (ne) važi.

Građanin Mile Dodik uradio je sve što ne bi predsjednik Milorad Dodik.

Samo što svoje „građanske poslove“ po Sarajevu ili „gradu u koji on neće otići“ za državu u koju će možda otići, obavlja helikopterom Vlade RS-a, koji je sve samo ne građanski. Ako ne uračunamo novac koji narod daje za taj helikopter i novac kojim narod plaća šest- sedam džipova sa specijalcima kojima, opet, „građani“ RS-a plaćaju da ga čuvaju.

Da li i ostali „građani“ sada mogu helikopterom do Sarajeva, kad je žurba? Prema novom budžetu Republike Srpske, sada će ovaj entitet dobiti još jedan helikopter i za to platiti novih deset miliona maraka. A predsjednik će „podebljati“ lični budžet za još milion.

Iz njegove posjete glavnom gradu BiH, stanovnici ovog bh. entiteta saznali su da im je i predsjednik – obični građanin koji je otputovao u to „neprijateljsko Sarajevo“, što je apsolutno zapanjujuće za trun bolje obaviještene građane RS-a i još, k tome, pokušavaju shvatiti kome predsjednik Dodik ide u Ameriku.

Skupa zaštita

Zapanjujuće, jer predsjednik Dodik, ima vjerovatno isti broj zaštitara kao i Putin. Čak i bivši predsjednici ovog entiteta koji su u Hagu ili izašli iz Haga, šetali su ulicama Banja Luke i pozdravljali se svojevremeno sa Banjalučanima. Barem onim dijelom Banjalučana koji nisu bili u logorima.

Nisu kada izađu van iz Banskog dvora dijelili stotine tadašnjih njemačkih maraka apsolutno nepoznatim ljudima ili pola hiljade eura – djetetu na ulici. I nisu ulazili na sporedni ulaz u Palatu predsjednika već na glavni, a na ta glavna vrata nisu stavljali dobro naoružane specijalce, koji sada imaju pravo i da zaustave „građanina drugog reda“, zadrži li se predugo u blizini.

Ima se, može se. Neko bi možda rekao: Dodik, bacajući stotine eura na sve strane, jednom u pola godine kada napusti Palatu predsjednika, tako vraća narodu – narodno.

Ostali građani ovog entiteta u kojem živi i predsjednik Dodik nesmetano od rata naovamo idu privatno ili poslom skoro svake sedmice u to Sarajevo. Bez ikakvih problema. Sada eto znaju, da i oni kao „građani“ valjda, imaju pravo i na helikopter.

Dodik ide na inauguraciju Trumpu, novom predsjedniku SAD-a.

Cipele za Melaniju

Ovo je vijest koja se do iznemoglosti ponavlja, ne bi li valjda postala i istina, stanovnicima RS-a. Da li zbog one: stotinu puta ponovljena laž postaje istina? Predsjednik Dodik je dobio na važnosti. Ide kod Trumpa, a Melanija (buduća „prva dama“ Sjedinjenih Američkih Država) nosi cipele iz banjalučke fabrike cipela, poslao joj savjetnik za privredu predsjednika Dodika, nesebično – dva para. Nikada nismo bili „bliži“ američkom tlu. Ili barem kolektivnom traženju vize za Ameriku.

No, uprkos dva para cipela koje je dobila Melanija Trump, pa čak i „skupu podrške“ Trumpu iz Istočnog Sarajeva, koji je organizirao neki „šaljivdžija“ na Facebooku i na koji je došlo jedva desetoro ljudi, činjenica je da Dodik ne ide na inauguraciju Trumpu.

Užasno bolna istina – jer nije ni pozvan.

I dok su lojalni glasači željno iščekivali slike „našeg predsjednika sa predsjednikom Amerike“, Američka ambasada u BiH odbila mu je ulaz u USA – diplomatski, jer ne odgovara na pozive lokalnog pravosuđa, te podriva ustavni sistem vlastite države.

Naravno, Dodik je imao spreman odgovor: zašto koristiti diplomatski pasoš i za privatnu žurku njegovog bivšeg lobiste u USA koji nije u Kongresu još od prošlog milenijuma, Roberta McEwena? Pa ko će drugi biti kriv ako ne to isto Sarajevo koje mu je „svojim lobistima“ uskratilo ne tako klasičan diplomatski put u Washington?

Trežnjenje naroda

Ova „trakavica“, ako građanin Dodik ne dobije vizu, nastaviće da se vrti i u narednoj kalendarskoj godini. Džaba što „banjalučke“ Melanijine cipele gaze američko tlo, kako onomad reče predsjednik Vlade RS-a Milorad Dodik, „ako se po broju cipela mjeri srpstvo, ja sam najveći Srbin jer nosim broj 46“, možda njegove neće.

Priča se „primila“ među običnim pukom. I ima da se vrti tamo do iza pravoslavnog Božića, dok ne dođe doba otrježnjenja, ali bukvalnog otrježnjenja od alkohola prosječnog stanovnika RS-a, pa dok ne shvate da im je i par zimskih cipela od prosječnih 150 maraka preskup. Nezavisno od broja.

Deda Mraz se pobrinuo da i naredna godina ne bude dosadna. Već nakon Božića, dolazi i Dan Republike Srpske – Sveti Stefan, kojeg su građani na referendumu, nezavisno od broja stvarno izašlih, svečano i ovjerili. I najveća „parada“ do sada.

Pa nova priča o referendumu. O Sudu i Tužilaštvu BiH, koji su baš prije par godina, ovakve kakve imamo sad, također ovjerili u Državnom parlamentu i u Domu naroda BiH, poslanici SNSD-a, ali se predomislili.

Kako neki dan reče poslanik SNSD-a u Skupštini ovog bh. entiteta „pa mi i ne čitamo skupštinski materijal…“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO