Hrvatski političari moraju paziti na rječnik

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja članica EU koja nije obuzeta strahom od terorizma. Građani na javnim mjestima niti ne pomišljaju da bi se u Hrvatskoj na otvorenom prostoru, gdje se okuplja veći broj ljudi, ili na nekoj priredbi u dvorani, mogao dogoditi teroristički napad. Hrvatska, naime, nije niti utjecajni međunarodni igrač, niti je država koja bi bila u fokusu interesa ostatka Europe. Njen skromni standard i marginalni položaj unutar Unije učinili su je čak posve nezanimljivom i za migrante.

Dok je bio otvoren balkanski migracijski pravac, migranti su nastojali što brže proći kroz Hrvatsku, a oni koji su se ovdje zatekli i podnošenje zahtjeva za azil im je bio jedini način da izbjegnu ekstradiciju, najprije u Srbiju, a onda dalje na putu kojim su došli do Hrvatske, ovdje ostaju u prihvatnim centrima uglavnom samo tako dugo dok ne uspiju naći načina kako da ponovno krenu put Zapada.

Ipak, oni koji se bave pitanjima nacionalne sigurnosti rado ističu kako je Hrvatska bila zemlja u kojoj se dogodio prvi islamistički teroristički čin na europskom tlu. Naime, egipatska organizacija Al Gamma’a Al-Islamiyya organizirala je napad bombaša samoubojice pred zgradom Policijske uprave u Rijeci u listopadu 1995. godine, kao osvetu jer je Hrvatska Sjedinjenim Državama izručila vođu te organizacije Tal`ata Fu'ada Qassima.

Stjecajem sretnih okolnosti, posljedice tog terorističkog napada bile su minimalne, stradao je bombaš samoubojica, tridesetak ljudi je bilo ranjeno, a materijalna šteta bila je relativno mala, jer je bombaš eksploziv aktivirao prije nego što se uspio probiti do planiranog odredišta.

Niti tada, 1995. godine, Hrvatska nije bila obuzeta strahom od ponavljanja terorističkih napada, jer je u to vrijeme tek izašla iz rata, dio teritorija još joj je bio okupiran, a o terorizmu u Europi tih se godina još nije ozbiljno razmišljalo.

Najlojalnija članica NATO-a

Iako je napad trebao biti upozorenje Hrvatskoj zbog savezništva sa SAD, ono u tom trenutku nije bilo ni izbliza tako čvrsto kao što je danas. Doduše, savezništvo s NATO-om u vrijeme operacija koje su prethodile Oluji, u vrijeme Oluje i u kratkom razdoblju nakon nje bilo je na vrlo visokoj razini, ali nije bilo „konsolidirano“.

Zbog zločina nakon Oluje Hrvatska je proigrala znatan dio povjerenja euroatlantskih struktura, a do 1998. odnosi Hrvatske sa Sjevernoatlantskim savezništvom tako su snažno potonuli, da je kod Martin Broda, zbog spora oko crte razgraničenja, zamalo došlo do sukoba između Hrvatske vojske i snaga NATO-a.

Danas Hrvatska u južnom krilu NATO-a funkcionira kao jedna od najlojalnijih članica, a euroatlantizam je jedan od prioriteta aktualne administracije, i predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, i premijera Andreja Plenkovića i njegova užeg tima. Ono po čemu se svi oni nastoje u međunarodnim odnosima očevidno razlikovati od svojih prethodnika upravo je posvećenost euroatlantizmu i primjena političkih doktrina ovog savezništva, i to ne samo one o domovinskoj sigurnosti (Homeland Security) na politički i društveni sustav Republike Hrvatske.

Zanimljivo je, međutim, da istovremeno upravo ova administracija često naglašava i jedan element u kome je Hrvatska do neke mjere jedinstvena unutar Sjevernoatlantskog savezništva. Naime, kroz povijest je Hrvatska, koja je funkcionirala kao „predziđe kršćanstva“ i zaustavljala prodor Turske prema Srednjoj Europi, stvorila čvrst odnos s islamskom zajednicom, oslobođen straha i podozrenja. Vjerojatno niti jedna europska država nije tako uspješno integrirala pripadnike islamske zajednice, koji žive na njenom teritoriju, kao što je to učinila Hrvatska.

Prva integracijska iskustva vezana su uz Bošnjake-muslimane, ali sličan je proces uspješno proveden i s relativno velikom albanskom (kosovarskom) useljeničkom zajednicom koja, doduše, nije isključivo muslimanska, ali muslimani u njoj dominiraju.

I Bošnjaci-muslimani i Albanci u velikom su se broju uključili u obranu Hrvatske u vrijeme Miloševićeve agresije, a u vrijeme rata malo se tko od istaknutih hrvatskih građana tako snažno koristio međunarodnim vezama kao što je to činio Ševko ef. Omerbašić, dugogodišnji muftija islamske zajednice u Hrvatskoj.

Bliskost muslimana i kršćana

Proljetos je Hrvatska s velikim ponosom obilježavala stotu godišnjicu službenog priznanja islama. I velikodostojnici Islamske zajednice u Hrvatskoj, i predsjednica Republike i državni vrh Hrvatske, ali i istaknuti predstavnici islamskoga svijeta, tu su obljetnicu iskoristili za isticanje ovoga dobroga europskog primjera bliskosti islamske manjine i kršćanske većine u jednoj europskoj državi.

Islamska zajednica u Hrvatskoj, svima je jasno, nije „samonikla“. Ona je po svjetonazoru i vrijednostima čvrsto povezana s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, a u Hrvatskoj je većina svjesna da kad gleda svoje susjede, europske muslimane koji žive u Hrvatskoj, ujedno vidi i sliku dominantnog stanja u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini.

Osim poštovanja i razumijevanja prema svojim susjedima islamske vjere i poštovanja prema muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji prevladavaju u Hrvatskoj, još je jedna odrednica koja Hrvatsku izdvaja od drugih mediteranskih ili srednjoeuropskih država, odnosno politički od država članica EU ili NATO-a.

Riječ je o specifičnom odnosu prema Turskoj. Doduše, Hrvatska se je tradicionalno „borila protiv Otomanskog carstva“, ali su neki njeni dijelovi, kao, na primjer, Dubrovačka republika, upravo savezništvu s Otomanskim carstvom dugovali svoju političku i ekonomsku neovisnost.

Hrvatska je, više nego većina drugih članica EU, sklona i procesu pridruživanja Turske Europskoj uniji i ispunjavanju nekih obveza, što ih je Unija preuzela prema Turskoj, kao što je, primjerice, ukidanje viza za turske državljane. Prethodne administracije o tome su govorile potiho, a aktualni premijer o tome se izjašnjava vrlo glasno, kao što je prvi koji glasno govori i o tome da Hrvatska veliku važnost pridaje trilateralnoj suradnji s Turskom i Bosnom i Hercegovinom.

Paziti na rječnik

Kad političari prema nekoj državi iskreno imaju dobre namjere, onda često zaborave da moraju posebno paziti na rječnik, koji upotrebljavaju kad govore o njoj.

Upravo se to u proteklih nekoliko mjeseci, a možda posebno intenzivno posljednjih dana, događa u Hrvatskoj, vezano uz odnose prema BiH. Često se „za domaću upotrebu“ prilično slobodno govori o opasnosti uvoza radikalnog islama iz BiH i o potrebi „deradikalizacije“. Taj rječnik nije izvorno hrvatski, on je preuzet od euroatlantskih struktura i neoprezno je primijenjen.

Kao rubna zemlja EU i NATO-a Hrvatska će u narednom razdoblju, zbog straha od terorizma u Europi, imati dodatnu, težu ulogu. Očito je da će se vanjske granice Unije sve više zatvarati. Hrvatska je svjesna tereta koji će pritom morati sama snositi, ali i rizika koji bi moglo stvoriti zatvaranje europskih granica prema susjedstvu. Politika zagovaranja što bržeg uključivanja BiH u Europsku uniju i dalje je jedan od prioriteta i predsjednice Republike i aktualne Vlade, iako je svima jasno da okolnosti, kako regionalne, tako i europske, ali i globalne, tom projektu ne idu na ruku.

Unatoč statusu prve države, na čijem se teritoriju dogodio islamistički napad, Hrvatska nije država visokog rizika od terorizma. Režim na granici morat će zaoštriti, zbog svojih europskih obveza, a članstvo u NATO-u diktira i sudjelovanje u protuterorističkim pripremama cijelog savezništva. Dobro bi, međutim, bilo, da političari, kad govore o nacionalnoj sigurnosti, vode računa o tome da svojim rječnikom ne stvaraju nepotrebne regionalne napetosti. Tradicionalno međusobno razumijevanje hrvatskog društva i „njegove“ islamske zajednice prilično je čvrsto i nisu ga uspjeli razbiti niti oni koji su zagovarali hrvatsku ekspanzionističku politiku prema BiH i poticali secesionizam bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Zato je sigurno da ta povijesna baština neće doći u pitanje zbog poneke nepromišljene riječi, ali sigurno je da bi za sve, za Hrvatsku, za regiju i za manjinske zajednice u Hrvatskoj, bilo bolje da se u javnom govoru njeguje ponekad dosadna politička korektnost i da se potiskuje sve ono što ne treba biti izgovoreno grubo, a što bi moglo zaoštriti ionako neugodnu društvenu atmosferu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera