Šta će značiti ubistvo ambasadora za odnose Rusije i Turske

Piše: Akin Unver

Turčin ubio ruskog konzula […] Makedonski pobunjenici učvrstili pozicije – čini se da rat ili mir zavisi od princa Ferdinanda.

Ovo je naslov New York Timesa iz 1903, iz makedonskog grada Bitole, gdje je ruskog konzula ubio albanski član osmanlijske vojske. 

Makedonska etnička heterogenost Slavena, Grka i Albanaca bila je žrtva rastućeg nacionalizma, razvijenog između nametljive Rusije i opadajućeg Osmanlijskog carstva.  

U ranim 1900-im ubistva ambasadora i konzula na Balkanu postala su stalni izvor brige za carsku administraciju, dok je vjernost multietničkih i multireligijskih osmanlijskih vojnih i policijskih snaga zavisila od dinamike moći na Balkanu, koja se mijenjala.  

Balkanska tranzicija između dvije imperijalističke sile vodila je do pojave pobuna, koje će na kraju kulminirati Balkanskim ratovima 1912-1913.

Ipak, ubistvo ruskog konzula 1903. ugrozilo je mir i otvorilo mogućnost za raniji rat na Balkanu, koji će se desiti deceniju poslije toga, nakon velikih političkih manevara i diplomatije sultana Abdul Hamida II. 

Igra velikih sila

Andrej Karlov, ruski ambasador u Turskoj, na koga je izvršen atentat 19. decembra, prvi je ubijeni ambasador u ovoj zemlji od osnivanja republike 1923.  

Imenovan 2013, Karlov je preuzeo veoma težak posao i bio na poziciji tokom jedne od najtežih epizoda u nedavnoj historiji odnosa Turske i Rusije, imajući ključnu ulogu u njihovom poboljšanju otkad je Turska oborila ruski avion u novembru 2015. godine.

Dok se odvija još jedno poglavlje sirijskog rata u brutalnostima u istočnom Halepu te zapaljujuća kombinacija interesa velikih sila i volje lokalnih, nedržavnih, oružanih grupa da nastave borbe – ovo nije daleko od uvjeta iz perioda 1903-1913. 

Dok se poređenje s Prvim svjetskim ratom i ubistvom Franza Ferdinanda na društvenim mrežama može prvobitno činiti interesantnim, zaboravlja se činjenica da geopolitičko nadmetanje Turske i Rusije seže nazad u 18. stoljeće. 

Štaviše, trenutno stanje odnosa između dvije zemlje liči više na 1903. nego na 1914, a današnja Sirija više na Makedoniju prije jednog stoljeća – slične sile, interesi i vanjske reakcije. 

Ubistvo 1903. vodilo je do većih ustupaka Osmanlijskog carstva Rusiji, jednim dijelom zbog diplomatske sramote, a većim zbog ruske mornarice na Crnom moru. 

Sultan Abdul Hamid II čak je pratio suđenje albanskom vojniku kako bi se pobrinuo da dobije smrtnu kaznu. Uprkos tome, Turci su ušli u Prvi svjetski rat kada su osmanlijske i njemačke mornarice bombardirale Sevastopolj, primarnu rusku luku na Crnom moru. 

Bespotrebni pozivi na uzbunu

Upozoravanje na “novi Treći svjetski rat” uveliko je bez osnova, barem kada se govori o Turskoj, Rusiji ili Siriji.

Iako Sirija predstavlja ponovno okupljanje zaraćenih strana iz Prvog svjetskog rata, dinamika dešavanja u Siriji i Iraku (ili u Halepu i Mosulu) više je lokalna (sektaško-historijska) nego međunarodna. 

Ako išta, ubistvo Karlova imat će sličan utjecaj kao rušenje ruskog aviona u novembru 2015 – približavajući Moskvu i Ankaru (čineći Ankaru više ovisnom o Moskvi u sigurnosnim pitanjima). 

Nakon ubistva 1903, količina etničkih tenzija u osmanlijskoj vojsci i lokalnim snagama sigurnosti alarmirala je druge ambasade, koje su se bojale sličnih napada i pozvale svoje mornarice da usidre ratne brodove na Bosforu i zaštite svoje osoblje. 

Na kraju, razdori u osmanlijskoj vojsci, prijetnje šefovima stranih misija i evropski stav da carstvo više ne može sebi dozvoliti sporo propadanje direktno su rezultirali njemačkom komandom i utjecajem do 1909, dovoljno ujedinjujući osmanlijske oficire da se bore posljednji put u Prvom svjetskom ratu.

Danas je ipak malo vjerovatno da će Rusija steći sličan utjecaj nad turskom vojskom. Uprkos ruskoj podršci turskoj vladi nakon propalog državnog udara u julu i saradnji obje strane u Siriji, malo je toga što Rusija i Turska mogu uraditi jedna za drugu osim Sirije, te partnerstva u energetici, turizmu i trgovini. 

Turska je dugo koristila svoje poboljšane odnose s Rusijom kao polugu u dobijanju boljih pregovaračkih uvjeta s Evropskom unijom i jačanju svoje pozicije u NATO-u. Fokus Turske uvijek su bile ove dvije institucije, bez obzira na to šta govore turski zvaničnici na uzavrelim javnim okupljanjima. 

Iako je ubistvo još jedan značajan udarac odnosima Turske i Rusije nakon obaranja aviona, teško da će im naštetiti. Procjene o Trećem svjetskom ratu ili poređenja s Franzom Ferdinandom samo su pretjerivanja. 

Ako išta, to će povećati obavještajnu i sigurnosnu saradnju između dvije zemlje. Ipak, incident umanjuje diplomatsku sposobnost Ankare da pritisne Rusiju kad je u pitanju evakuacija u Halepu ili, nakon toga, kada se radi o ulozi Irana u poslijeratnoj Siriji. 

Na kraju, to otvara veće kanale za Moskvu, kojima može prisiliti Ankaru da okonča bilo koje odnose u Siriji, efikasno isključujući Tursku iz Halepa ili dešavanja nakon toga. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera