Pet ključnih pitanja: kako će se odvijati sirijski rat nakon Halepa

Borbe se nastavljaju širom zemlje, a nasilje i nesigurnost ostaju svakodnevnica Sirijaca (Reuters)

Piše: Samer Abboud

Halep je sada pod punom kontrolom sirijske vojske i njenih saveznika. Sirijci će živjeti i voditi sukobe na različite načine tokom mnogih generacija koje dolaze. Međutim, bitka za Halep sigurno će se smatrati velikim zaokretom u putanji krize koja je počela prije gotovo šest godina.

Iako su jedina sigurna stvar u ovom momentu nesigurnost i neizvjesnost, Samer Abboud, profesor međunarodnih studija na Univerzitetu Arcadia i autor radova o Siriji, daje pregled toga šta će nedavni događaji i ponovna kontrola sirijske vlade nad Halepom značiti za Sirijce.

Je li ovo kraj rata?

Mnogi branitelji režima proglasili su zauzimanje Halepa krajem sirijskog rata. Drugi su ukazali na to da možda ovo neće značiti kraj, ali da je to zaista početak kraja.

Danas bismo trebali izbjegavati takvu vrstu apsolutizma, koji se vodi više političkom voljom nego bilo kojim ozbiljnim uzimanjem u obzir destrukcije i patnje koju je izazvao sukob.

Pretpostavka da je ovo kraj rata značila bi ne samo da će borbe prestati nego da režim može kontrolirati cijelu Siriju, sve njene gradove i sela, sve milicije i uključiti se u proces obnove.

To se, jednostavno, neće desiti. Borbe se nastavljaju širom zemlje, čak i na područjima koja su, navodno, pod kontrolom režima, nasilje i nesigurnost ostaju svakodnevnica Sirijaca.

Kakve su šanse za političko rješenje?

Režim i njegovi saveznici, prvenstveno Rusija i Iran, nisu pokazali interes za multilateralni proces koji bi okončao sukobe.

Ovo je sigurno bio slučaj kad je postojala “slijepa ulica” u vojnom smislu i sigurno će tako biti u budućnosti, dok režim tvrdi da ima kontrolu nad teritorijama koje su nekada držali pobunjenici.

Multilateralizam i uključivanje međunarodne zajednice u budućnost Sirije malo je vjerovatno, više nego ikad. Umjesto toga režim i njegovi saveznici oslanjaju se na lokalna primirja i dogovore kao mehanizme pomirenja i dijaloga iako se radi samo o fasadi.

Ovi dogovori fokusiraju se više na pokrete boraca i civila izvan opkoljenih područja i sa sobom ne nose politička razmatranja i pomirenje. U situaciji smo u kojoj će mirovna politika biti nametnuta, a ne dogovorena.

Događaji u Halepu ohrabrili su režim i njegove saveznike i dokazali korisnost vojnog rješenja, koje je usvojeno prije mnogo godina. Iz tog kratkovidnog i destruktivnog pogleda na stvari, nema sumnje, ne može proizaći ozbiljna posvećenost političkom rješenju.

Hoće li se nasilje smanjiti?

Malo je vjerovatno da će se nasilje širokih razmjera, koje se provodi i u Halepu, smanjiti u bliskoj budućnosti. Umjesto toga jednostavno će se prebaciti na druga područja. Prvo, džepovi naoružanih pobunjenika još postoje u okolini grada i nije vjerovatno da će smanjiti napade na civile i vojne mete uprkos njihovim oslabljenim sposobnostima.

Ovo je sigurno i u slučaju Hame i Homsa, gdje se nasilje nastavlja i u seoskim područjima. Drugo, veći džepovi, koje drže pobunjenici u Idlibu, Raqqi, Istočnoj Ghouti i ruralnim područjima Hame, još postoje i vjerovatno će uskoro biti meta režimskih i savezničkih vojnih snaga.

S “uspjehom” u Halepu i dok je okus pobjede među režimskim i savezničkim snagama još svjež, malo je moguće da bilo koji scenarij osim onog o održavanju nasilja očekuje ova područja i civile koji tu žive.

Treće, ponovno zauzimanje Palmire od boraca oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL) tokom napada u Halepu ukazuje na to da će međunarodna zajednica ostati nezainteresirana i dati prešutnu podršku intervenciji koju vodi Rusija.

Upornost naoružanih grupa i zračna bombardiranja jednostavno znače da će se nasilje u Siriji nastaviti u različitim formama. Sirijci neće biti pošteđeni ni velikog horora u Halepu ni opsada svojih sela i gradova.

Ko ima vlast u Siriji?

Režim ne samo da se morao oslanjati na rusku zračnu podršku nego i na podršku hiljada milicija na terenu, koje dolaze iz svih sfera života u Siriji i regiji.

Ove milicije nisu uvezane ili pod određenom centralnom komandom, a kamoli lojalne onome što je ostalo od režima. Popularno predstavljanje milicija kao saveznica režima ukazuje na to da je njihova borba ideološka i politička, ali ovo izostavlja njihove druge motive, kao što su ekonomski. Oni su izvan svake centralne kontrole i često djeluju nezavisno od bilo koje komande.

Dok režimske i savezničke snage šire svoju kontrolu nad većim dijelovima teritorije, a ove milicije preuzimaju odgovornost za tu kontrolu, ratne će vođe nastaviti isplivavati, a borbe među milicijama vjerovatno će se pojačati.

U međuvremenu, sirijski režim i njegove pristalice bit će ohrabrene događajima u Halepu i pokušat će iskoristiti ovaj moment za jačanje svoje političke i vojne volje u Siriji.

Prisustvo toliko mnogo milicija i različiti regionalni interesi mogu biti plodno tlo za sukobe prije nego za saradnju.

Je li Assad dobio rat?

Uprkos velikom značaju u ratu, režimska kontrola nad Halepom neće ni približno donijeti kraj nasilja.

Ne samo da slavljenje ponovnog zauzimanja grada kao “pobjede” signalizira moralnu i političku neumjesnost nego, također, ignorira činjenicu da će se uvjeti za nastavljanje nasilja i nesigurnosti održati širom zemlje.

Ne postoji ozbiljan način na koji možemo proglasiti pobjedu jedne ili druge strane nakon Halepa, osim ako ne definiramo pobjedu kao dobitke i gubitke na bojnom polju.

Sigurno, niko ne može proglasiti pobjedu u kontekstu tako intenzivne ljudske patnje i rasta strašnog nasilja, koji je otkrio trulost sirijskog režima, kao i pobunjenika koji se bore protiv njega.

Da, oni koji slave to što se dešava u Halepu zaglibili su u dvojnom razumijevanju sukoba kao rata između pristalica režima i opozicionara. Stvarnost je mnogo zamršenija od toga.

Dok vojna situacija ukazuje na to da su režimske i savezničke snage u boljem položaju, ovo dolazi s velikom cijenom ne samo za ljudske živote i infrastrukturu nego čak za mogućnost održivog političkog entiteta na čijem se vrhu nalaze članovi režima.

Tako smo suočeni s poslovičnom pobjedom u bici na račun šireg rata. Sirijski režim zaista se može riješiti velikog dijela pobunjenika, kao što su radili u Halepu, ali po kojoj cijeni?

To je postignuto kroz prekomjerno oslanjanje na one koji ih podržavaju, uništenje zemlje, kidanjem njenog društvenog sloja i dugoročne generacijske krize i neopisive traume. Niko ne može proglasiti pobjedu nakon toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera