Hrvatske stranke u raljama populizma

HDZ i SDP, dvije najveće, deklarativno suprotstavljene stranke, populizam su izbrusili do savršenstva, piše autor (Patrik Macek / PIXSELL)
HDZ i SDP, dvije najveće, deklarativno suprotstavljene stranke, populizam su izbrusili do savršenstva, piše autor (Patrik Macek / PIXSELL)

Nikola Grmoja, sada već čuveni glasnogovornik Mosta, nedavno je opet nasmijao javnost objašnjavajući zapošljavanje izvjesnog Marija Bukmira u Hrvatskim vodama – inače pravog pravcatog kuma predsjednika Hrvatskog sabora i Mosta nezavisnih lista Bože Petrova – tvrdnjom da to zapošljavanje zapravo nije zapošljavanje, već politička funkcija. I da je pažljivim odabirom, kako i priliči stranci koja je zaokrenula esenciju hrvatske političke scene prema poštenju i transparentnosti, upravo pukom slučajnošću za mjesto u Hrvatskim vodama izabran kum Bože Petrova. I da to nikakve veze sa kumstvom nema, kao što tvrdi i Petrov.  

Glasnogovornik Grmoja je stekao popularnost odmah nakon parlamentarnih izbora krajem 2015. kroz vratolomna logička objašnjenja kako koalicija s HDZ-om zapravo nije koalicija nego suradnja, iako je Most i Božu Petrova prema izbornom uspjehu lansirala poznata izjava ovjerena kod javnog bilježnika u kojoj izričito tvrdi da nakon izbora neće koalirati sa HDZ-om.  

Nije to ono što mislite i vidite, nego je pas tu malo šetao, kaže ona stara, narodna uzrečica.  

Tako i sada zapošljavanje kuma nije zapošljavanje kuma već „politička funkcija“.  

Po babi i stričevima, ne po kumovima

A da bi tragikomika Mostove priče o kumu i Hrvatskim vodama bila upotpunjena, samo nekoliko tjedana prije, valjda nesvjesno, potrudio se Petrovov i Grmojin kolega Ivan Kovačić, decidirano i odlučno tvrdeći: „Želimo spriječiti zapošljavanja po babi, stričevima i po političkoj podobnosti.“ 
Prema Grmojinom poučku, ništa im se ne može zamjeriti, jer kumove nisu spominjali.

Populizam, ili slatkorječivo upakirana demagogija potpomognuta monstruoznom mašinerijom političkog marketinga, politički je fenomen u neprestanom porastu. To je globalni politički koncept bez izuzetaka, zahvatio je čitavu planetu i proširio se kao virus i na ostala područja; ekonomiju, znanost, obrazovanje, sport.  

Ljudi jednostavno vole da im se govori ono što žele čuti, a ne ono što doista jest, i ovakva nakaradna demokracija bez odgovornosti – i moralne i kaznene – plodno je, najplodnije tlo za politikantstvo i populističku politiku. U ovom besmislenom predstavničkom sustavu, bez reda i smisla izbornih jedinica, i uz financijsku podršku kao najvažniju komponentu, strankama i pojedincima preostaje jedino prihvatiti igru lažnih obećanja i obmanjivanja, ili izazivanja srdžbe i poruge spram političkih protivnika.  
Populizam također jača obrnuto proporcionalno vjerodostojnosti neke političke opcije, a vjerodostojnost je svakako u padu jer se sve pretvara u bezličnu smjesu istog ili sličnog, što je opet rezultat utjecaja globalnog političkog šatora.

U kombinaciji univerzalnog, svjetskog populističkog modela sa deklarativnim određenjima pojedinih političkih opcija, kao i dnevnopolitičkim potrebama, razvile su se specifične varijante, mogli bismo reći – domaći subpopulizmi.

Most je na hrvatskoj političkoj pozornici gotovo revolucionarna varijanta. Postojale su, doduše, do sada brojne pojave takozvanog trećeg puta, ali ovo je prva politička družina bez jasnog ideološkog opredjeljenja. Vrlo su pragmatični i ne gube vrijeme ni na što osim na pregovore o samima sebi. Za javnost su energično i odlučno – neodređeni. Njihove birače teško je vizualno zamisliti.

Slična pojava bez jasnog svjetonazorskog i ideološkog opredjeljenja – čak i na razini sociološkog fenomena – je i Živi zid. Za razliku od Mosta, Živi zid je izrazito egzibicionistička družina, a stranka funkcionira više kao sekta nego kao politička stranka.  

Utemeljeni na iritantno površnom tumačenju ekonomije, financija, povijesti i politike, konceptualizirani na teorijama zavjere i fragmentima Zeitgeista, ipak su slavodobitno uspjeli u mainstream politiku ugurati gurue pokreta Ivana Vilibora Sinčića i Ivana Pernara. 

Unatoč brojnim optužbama, od krivotvorenja potpisa sa skupštine do netransparentnog trošenja stranačkog novca – pa čak i otkako je Pernar prešao u drugu stranku, Abecedu demokracije – odanost čitave sljedbe još je na začuđujućoj razini. 

Kvartalni iznos od 65.000 kuna (otprilike 8.600 eura ), koji parlamentarne stranke dobivaju za svakog zastupnika, uplaćen je na račun nove Pernarove stranke, što je objasnio na karakteristično nadrealan način, kao čin revolta spram spornih odluka Ministarstva uprave(?), usput spominjući, naravno, globalnu urotu koja se preslikava lokalno.  

Međutim, ljude na čijim su se deložacijama jezivo-populistički proslavili, njihovu tugu i očaj koji su zloupotrijebili – jer ti su ljudi naposljetku ipak deložirani uz dodatne troškove zbog onemogućavanja deložacije – Pernar i Sinčić danas uopće ne spominju. Uostalom, a zašto i bi? Njih nikada i nisu predstavljali. Samo su ih bešćutno iskoristili.

Svi ‘misle’ isto

HDZ i SDP, dvije najveće, deklarativno suprotstavljene stranke, populizam su izbrusili do savršenstva. U tim strankama-mašinerijama već odavno uopće nije važno što će učiniti, već ono što će reći. Sukladno njihovoj političkoj snazi i dominaciji, a prema obrascu univerzalnog svjetskog, bipolarnog modela, onemogućena je bilo kakva sloboda kritičkog promišljanja i izricanja neovisnih političkih misli. Svi uvijek „misle“ isto.

Iako je HDZ stranka čvrsto izgrađene infrastrukture, nikada nisu uspjeli izaći iz okvira pokreta. Zapravo, nisu ni mogli ni htjeli, jer bi u tom slučaju nestali.  

Njihovo glavno populističko oružje je nacionalizam. Čim izgube izbore, za njih opet počinje rat i vraćaju se u 1991., tražeći neprijatelje i opasne prijetnje nacionalnoj opstojnosti unutar građanskog, nadnacionalnog dijela vlastite nacije. Za sav kriminal unutar njihovih redova, kojeg u pravilu iza svakog mandata ima u izobilju, uvijek su krivi samo pojedinci, a nikada stranka koja je omogućila umreženost.  
I uvijek iznova prolaze, sada već uobičajene, katarze.

Iz SDP-a emitiraju rafinirani PR populizam vrlo visoke kakvoće. Socijaldemokraciju u kojoj se sustavno krnje i osakaćuju radnička prava, građansko društvo u kojem se nakon izbora građane ne pita ni za što, najave obračuna s korupcijom i kriminalom, nakon čega se to više uopće ne spominje.  

U nedavnim izborima za šefa stranke bili smo zapljusnuti valovima populizma i politikantstva. Novi šef Davor Bernardić se prilikom pobjedničkog govora nevjerojatnom slučajnošću dosjetio iste rečenice kao i prije dvadesetak godina Tony Blair, jedan od svjetski najpoznatijih populističkih političara, saževši svoje vizije u tri riječi – obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje.  

A Ranko Ostojić, Bernardićev protukandidat u kampanji, nije mu ostao dužan. On je, naime, najavio reviziju Vatikanskih ugovora ukoliko postane vođa stranke. A to je ono što ogromna skupina građana priželjkuje, iako su javne rasprave na tu temu gotovo zabranjene. Ostojić je, čini se, u vezi tog problema istupio jer je znao da će vrlo teško pobijediti u utrci za predsjednika stranke. A ako bi nekim čudom i pobijedio, vrlo teško bi kao lider SDP-a osvojio vlast na parlamentarnim izborima, a onda još teže pokrenuo mehanizam revizije ugovora. Stoga je bilo vrlo lako spomenuti ovu užarenu temu, od koje njegov novoizabrani kolega za sada bježi kao od vraga. Ali, nudi obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje.

A koga više uopće predstavljaju ostale stranke i kakvim vrstama populizma su zahvaćene?

Zabavno licemjerje

Ne predstavljaju nikoga osim sebe samih, a osim vlastitih marketinško-populističkih modela uzimaju sve što im se trenutno pričini zgodnim.

Koga, recimo, predstavljaju HSS i HSLS?  
HSS kao seljačka stranka predstavlja seljake kojih više nema, jer su sela ili napuštena ili pretvorena u prigradska naselja, bez stoke i peradi po štalama i dvorištima, ali i bez farmi gdje bi se danas trebao odvijati sav taj uzgoj.  

HSLS, stranka liberalne, građanske orijentacije, trebala bi predstavljati upravo onaj skup građana na kojeg desničarsko-domoljubne koalicije na čelu sa HDZ-om uvijek bacaju drvlje i kamenje. Ali su ipak na posljednjim i pretposljednjim parlamentarnim izborima koalirali sa HDZ-om. Zbog toga je njihov predsjednik Darinko Kosor, osjećajući valjda svojevrsnu moralnu odgovornost, ponajčešće izgledao kao da ne zna je li trenutno vlast ili opozicija.

Brojne varijacije ekstremno desnih pravaških stranaka dolaze iznenadno, poput poplave, a nestaju još brže. Halabuka koju podignu prema potrebi utihne i sve nestane dok kažeš „tepeš“.  

A među šaljivim primjerima ima i onih vanparlamentarnih, s krajnje lijeve strane političkog spektra. Nude socijalizam 21. stoljeća i odlučne obračune s kapitalistima i korporacijama. Ali nisu u stanju sastaviti ni listu za izbore. Ponekad zakasne na vlastiti prijavljeni prosvjed, dok ih novinari čekaju.  

Kako god bilo, uz sav populizam i demagogiju, u ovom će sazivu – i svemu što će se posljedično na političkoj sceni događati – javnost biti zabavljana i nasmijavana Pernarovim egzibicijama, bezvremenskim tezama Petrova i Grmoje, ili ekspertizama istaknutih HDZ-ovih i SDP-ovih stručnjaka.  

Ako već jest licemjerje i populističko nadmetanje, neka barem bude zabavno!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 



Povezane

Stranka MOST i dalje traži zamjenika generalnog direktora u Hrvatskim vodama, nakon što se njihov prvi kandidat za to mjesto sam povukao, jer se saznalo da je kumski povezan sa predsjednikom Sabora Božom Petrovom. Istraživali smo kako će hrvatska Vlada imenovati čelne ljude ostalih moćnih strateških preduzeća koja upravljaju stotinama miliona eura.

Novu hrvatsku vladu sastavit će HDZ i Most, a na čelu će biti novi predsjednik HDZ-a Andrej Plenković. Božo Petrov će dobiti mjesto predsjednika sabora i to prve dvije godine, dok će druge dvije ta funkcija pripasti nekome iz redova HDZ-a.

Više iz rubrike Piše
POPULARNO