Ljevica je otišla udesno i sad se ne zna vratiti

Piše: Nihad Đozić

Ako nema ravnoteže, gravitacija će učiniti svoje. Na svim meridijanima i paralelama svijeta, pa i u Bosni i Hercegovini. Ako nema sredine ili mjesta na kojem stojimo, nikad nećemo prepoznati šta je lijevo, a šta desno, u političkom, ali i ekonomskom (egzistencijalnom) smislu.

Nedavno učešće Saše Magazinovića, predsjednika Glavnog odbora SDP-a, na sjednici Predsjedništva grupacije evropskih socijalista u Briselu i njihova “obećana pomoć u zajedničkom nastupu ljevice na parlamentarnim izborima 2018. u Bosni i Hercegovini” otvaraju brojna zanimljiva pitanja.

Ipak, najvažnije je: mogu li stranke lijeve provenijencije osvojiti vlast na državnom nivou? Ili makar na entitetskom, odnosno kantonalnom. Pogotovo ako se zna da je desnica danas “jača nego ikad u novijoj, modernoj historiji”, ne zbog vlastitih zasluga, već zato što je ljevica tako slaba i što se donekle kompromitovala. Sada plaća cijenu “neprincipijelnih koalicija” iz vremena kad je Zlatko Lagumdžija, bivši predsjednik SDPBiH, bio njen nominalni šef.

Vrijeme u kojem trenutno živimo je “postmoderna”, a njena su pravila – da ne postoje nikakva pravila, što, recimo, u književnosti znači da nema forme i strukture, čvrste fabule, diferenciranih likova, već samo emotivna i intelektualna promišljanja autora, kako pisac vidi prostor oko sebe i svoju ulogu u njemu, a liberalni pogled na svijet pretpostavlja da je dozvoljeno sve što nije zabranjeno (zakon pišu pobjednici). Fikcija je izbrisana subjektivnom slikom objektivnog svijeta.

Priča o malim i velikim slikama

U politici se događa isto, ali na drugačiji način. Ako nema pravila i jasnih političkih programa, onda nema ni odgovornosti za (ne)učinjeno. Ako nema konzistentnosti i principijelnosti, ko će vjerovati u ono što govoriš i radiš? Logično, povjerenje je danas najskuplje jer ga najmanje ima (kao i svaka druga roba) na političkom tržištu, na kojem vlada percepcija da su “svi isti” – iako nisu, s obzirom na to da imaju različite poglede na važna društvena pitanja ili ekonomiju (govorimo o politikama, ne o slabostima pojedinaca koji su ušli u politiku iz drugih motiva).

Da bismo razmišljali o tome, treba se malo vratiti u noviju historiju. Ne tako davno svi su bili u jednoj partiji ili nisu aktivno učestvovali u političkom životu (osim neformalno), a kako nije bilo političke utakmice, sistem se urušio i raspao jer nije bio dovoljno dobar. Sve manje ljudi pamti (sjećanje se može izbrisati) da su na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini relativni pobjednici bile tzv. nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZBiH, kojima su odmah pripisana svojstva “desnice” (ne samo zbog odnosa prema pitanju vlasništva već i zbog nacionalnog karaktera njihovih programa).

Te stranke su kroz koaliciju formirale “apsolutnu” vlast i mogle su tada krenuti u mirnu tranziciju (i promjenu društveno-političkog sistema), koja je, razumljivo, nepotpuna bez tranzicije društvenog vlasništva. Tu mnogi historičari vide jedan od glavnih uzroka rata, koji je ostavio tragične posljedice u ljudskom, materijalnom i političkom smislu jer su te stranke (na vlasti) pretvorene u “paravojne i parapolitičke” organizacije koje je nakon sukoba teško vratiti u “prvobitno stanje” (kao kad zubnu pastu istisneš iz tube – ne može se vratiti u nju). Zato se danas često kaže da “rat i dalje traje, ali drugim sredstvima”. Tu ni Dejtonski sporazum ne pomaže – osim što je uspostavljen mir, dostignut je maksimum koji su mogli postići.

Iako je mir najvažniji od svega, vidljivo je da se samo akteri rata mogu dogovoriti kada će prestati.

Desnica objektivno nije mogla postići više, ali je poremetila moguću “utakmicu” (ili ravnotežu), bez koje nema napretka. To je priča o “malim” i “velikim” slikama. Ako nema malih slika, mi ne znamo koje su velike, u pluralnom društvu, u koje se došlo iz “singularnog”, što je, možda, samo jedan od grijeha ljevice, koja je 1990. pristala na mirnu tranziciju, ali se, najviše svojom krivicom, nije uspjela prestrojiti u modernu ljevicu ili socijaldemokratiju, kojoj je, u tržišnim uvjetima, građanin (službenik, radnik, zanatlija, učitelj, profesor, doktor, trgovac, preduzetnik, taksist) u centru pažnje, nikako krupni (tajkunski) kapital ni nacija, kao osnovni izvor desničarenja na ovim prostorima.

SNSD kao rigidno komunističko preduzeće

Nacije su sekundarni oblik ljudskog postojanja, a pojedinac je u središtu političkog ili ekonomskog angažmana. Mnogi koji danas sebe nazivaju lijevim političkim spektrom to ne mogu ili ne žele razumjeti (prihvatili su silom nametnuti diskurs) i zato je ljevica u tzv. slobodnom padu, usitnjena i rascjepkana do neprepoznatljivosti. Potisnuta (ili ušutkana) od desnice, koja ni sama nema ništa ponuditi, samo podjele, razoren ekonomski i politički sistem, siromaštvo i ljudsku bijedu.

Ko su te preostale snage građanske ljevice koje mogu eventualno parirati nacionalnom konceptu? U bh. entitetu Federacija BiH ljevicu čine SDPBiH, Demokratski front, Građanski savez i Naša stranka. Svi su oni manje ili više proistekli iz stožerne stranke, koja je nasljednica “zloglasnog” Saveza komunista Republike Bosne i Hercegovine (iako nikada nisam bio simpatizer, ne znam na čemu kritičari zasnivaju svoju kritiku i da li je danas doista toliko bolje ako uzmemo u obzir sve vrijednosti koje su građanima sad na raspolaganju, ali i činjenicu da su vremena drugačija).

Njihov najveći poraz na nedavnim (lokalnim) izborima bio je gubitak općine Centar Sarajevo, koja predstavlja simbol državnosti BiH. Naime, tamo su smještene gotovo sve državne institucije i to je bilo zvono na uzbunu (kad izgubiš simbole, izgubio si sve). Mada je, istovremeno, razotkrilo stvarne ciljeve nacionalnih stranaka kroz izjavu Bakira Izetbegovića, lidera SDA, da mu je “opština Centar važnija od deset drugih”. Svakome ko razmišlja jasno je da je “u opciji” definitivna podjela države ili da je to konačni politički cilj.

Ko će se suprotstaviti? Ko će građanima objasniti da im se sprema novi rat u kojem će, ponovo, oni ginuti? Ovog puta za novopečene feudalce i spahije, za bogate političare koji će svom narodu davati mrvice kroz demagogiju i populizam da je zajednički život nemoguć. Logično, to jedino mogu novi političari i stranke građanske (lijeve) provenijencije. Samo one mogu uspostaviti ravnotežu, balans između nacionalne i građanske opcije, desnice i ljevice, samim tim i stranaka centra, koje jedino u tim uvjetima mogu postojati.

Nedostatak građanske hrabrosti

Mnogo je teža situacija u entitetu Republika Srpska jer tamo nema stranaka “moderne ljevice” (o građanskim da i ne govorimo). Istina, Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika ima socijaldemokratiju u imenu, ali na tome se sve završava. Ta stranka niti zastupa interese građana niti je demokratska. Djeluje kao neko rigidno komunističko preduzeće jer je sve poluge preuzela u svoje ruke: od televizije (RTRS-a), fondova, policije, tužilaštva, sudova, preko (stranih) investicija, resursa, projekata… i još se prijeti opoziciji da će Vlada prekinuti saradnju s njihovim načelnicima općina i da će ih uvrstiti u “crnu knjigu” protivnika SNSD-a, tako da bez njih više niko ne može dobiti pare iz budžeta. Zna se šta iz toga slijedi (ako žele utišati opoziciju, samo im zavrnu pipu).

Zato mi nije ni čudno što Dodik pokušava uspostaviti saradnju s Komunističkom partijom Kine (mislim, pokrajine Sechuan) jer to govori kakav je njegov (svjesni ili podsvjesni) mentalni sklop ili politički profil. Na stranu što ga je Zapad “stavio” u neku vrstu izolacije ili što ga je Vladimir Putin donekle “ohladio”, on se trudi da “probije blokadu” na pogrešnom mjestu. Svako ko imalo prati zna da Kina svoj rast bazira na jeftinoj radnoj snazi, a ne na tehnologiji ili visokoj dodanoj vrijednosti. I, recimo – šta u tom odnosu čeka građane Republike Srpske, pa i sve druge u Bosni i Hercegovini? Još niže plaće i penzije, slabije zdravstvo i obrazovanje.

Ili Petar Đokić, predsjednik Socijalističke partije RS-a? Je li to moderna stranka ljevice? Teško je povjerovati. Drugih opcija nema ili ih ne vidimo, osim Zdravka Krsmanovića (NDP), koji je uradio pravo malo čudo u općini Foča (svi znamo šta se tamo dogodilo u ratu).

To je političar novog formata, građanske provenijencije, kakvih sigurno ima još mnogo u RS-u, ali su potisnuti na marginu, proskribovani i obično se proglašavaju izdajnicama zato što smetaju režimu na vlasti jer im kvare sliku o njima samima iako svi već vide da političari imaju “kozije uši”, samo se plaše reći da ne bi ušli u “crnu knjigu”.

Građanska hrabrost je ono što nedostaje Bosancima i Hercegovcima, odnosno Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ali i ostalima. Nisu samo Sejdić i Finci ugroženi i obespravljeni – tu su i radnici, studenti, nezaposleni, rudari, poljoprivrednici. Svi zaslužuju bolju vlast.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera