‘Halka’ ili ‘hobotnica’ – ista stvar

Piše: Nihad Đozić

Oslobađajuća (prvostepena) presuda u aferi “Gibraltar” prilika je da se, po ko zna koji put, progovori o korupciji, jer je to suštinski problem u Bosni i Hercegovini (čini se da svi drugi problemi imaju za cilj da zamagle tu nevidljivu aždaju koja proždire bh. društvo).

Svi se sjećamo “filmske” akcije od prije skoro dvije godine, kada su uhapšeni Stipe Prlić i Zoran Bakula, bivši čelnici Javnog poduzeća Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar, a i Neven Kulenović, direktor marketinške agencije SV-RSA zbog sumnje da su počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti i krivično djelo primanja i davanja dara i drugih oblika koristi (u procesu javne nabave).

Prema optužnici, Kulenović je dao dar, koji su prethodno dogovorili, na račun Bakule 386.256 KM i na račun Prlića 331.513 KM. Novac im je isplaćen sa računa pravnog lica “3 Media Limited” registrovanog na Gibraltaru, po nalogu Kulenovića.

Ne ulazeći u meritum konkretnog slučaja, u kompetentnost odbrane ili nesposobnost tužilaštva, ili u nepotkupljivost sudija, oslobađajuća presuda govori najmanja tri stvari.

Prvo, korupciju je teško dokazati, jer se “poslovi” najčešće dogovaraju “u četiri oka bez svjedoka”, a ljudi, koji su svjesni da čine krivično djelo, materijalne dokaze ne puštaju iza sebe. Drugo, za borbu protiv korupcije potrebna su posebna znanja i alati, pa i prevencija široke koalicije – građani, sudska, izvršna i zakonodavna vlast. I treće, korupciju treba veoma ozbiljno shvatiti, jer ta neizlječiva bolest najviše prijeti državnoj i opštoj sigurnosti.

U svijetu se među najvećim prijetnjama državi pojavljuje korupcija. Na jednoj strani, kao samostalni izvor ugrožavanja, a na drugoj, s ostalim potencijalnim opasnostima, kao neka “crvena nit”, povezuje sve druge oblike opasnosti za koje mislimo da ne mogu biti povezani.

Iako se to ne vidi golim okom, svako od nas zna da paralelno s državnim sistemom ima (nalazi se, postoji) i “korupcijski sistem” koji možemo definisati kao “društvo koje radi izvan kontrole države i javnosti”. Kao takav, taj parasistem obuhvata određeni broj pojedinaca (ili grupa) koji djeluju u vrlo slojevitim i komplikovanim strukturama, a nas to podsjeća na preduzetničku organizovanost, jer se “unutarnja pravila i zakonitosti” strogo poštuju, što se ne može reći za zakone države.

Sitna korupcija alibi krupnoj

Tek kada ti ljudi budu otkriveni, kad se dokaže krivica i kada Sud pravosnažno presudi, možemo ih zvati pravim imenom – kriminalci. Do tada su oni za nas nedužni i slobodni građani!!! Kod kojih mi, istina, vidimo da se nešto neuobičajno događa, da se prebrzo bogate, da žive život koji prevazilazi okvire njihove plate i toplog obroka, odnosno voze skupe automobile, kupuju kuće i jahte, ljetuju na dalekim ili egzotičnim destinacijama, ali mi ne znamo porijeklo tog bogatstva (problem je jer ne znaju oni koji bi trebali znati).

Korupcija je jedan od mogućih izvora, a to je novac koji pripada svim građanima… Što govori da je problem i u nama, jer mi nismo zainteresovani da napravimo prvi korak i da ne dajemo poklone ili novac ni doktoru, ni profesoru, ni policajcu, ni službeniku, jer svi oni rade za državnu platu. Koja, možda, nije Bog zna šta, ali je upravo korupcija jedan od razloga što je takva.

Naravno, ta “sitna” korupcija je alibi onoj “krupnoj”. Zato je elite na vlasti, odnosno, njihovi organi gonjenja, u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, na čudan način tolerišu, pa čak i podstiču, iz razloga koji se, sam po sebi, nameće – da “veliki igrači” mogu da rade što god hoće!? “Hobotnica” će razgranati svoje dugačke pipke na sve strane, a “halka” će u svoje kolo uzeti sve koji joj trebaju. Što bez političkih i privrednih elita ne bi bilo moguće

Sprega kriminala i politike je uzrok i posljedica korupcije. Cilj je potpuna kontrola organizacije i što veća materijalna i finansijska dobit. Za “odabrane” pojedince i grupe. Sam se je tu teško ugurati, ali to ne znači da mnogi ne pokušavaju, jer pohlepa je osnovna pokretačka sila korupcije. Mada, nije jedina. Teorija pominje i socijalnu diferencijaciju (kod siromašnih javnih službenika), raspadanje i transformaciju političkih i privrednih sistema, naročito u vezi sa situacijom u bivšim socijalističkim zemljama, ratni i poratni period, promjenu političkih vođa, visokih državnih službenika i slično.

Kako je u praksi, znate i sami.

Materijalna šteta od tih i takvih poslova razgrađuje i ruši temelje društvenog sistema i morala, a sposobnosti policije i drugih organa države “na granici su nemoći”. Da li se, možda, nešto (nabolje) promijenilo u posljednjih petnaest godina? Da li se neko, slučajno, sjeća Antikorupcijske inicijative Pakta stabilnosti (i Bode Hombacha), koja je imala za cilj da “smanji korupciju i pojača unutrašnju sigurnost država jugoistočne Evrope” (što je drugo ime za Balkan)… Usput da se podsjetimo da je  pomenuti Bodo Hombach (direktor medijske kompanije WAZ) kupio Izdavačku kuću Politika AD u Beogradu, što govori o tome kakve su stvarne namjere ljudi iz “međunarodne zajednice” koje neko šalje da nam pomognu.

Države su i dalje prepuštene sebi, i jedino one mogu i moraju riješiti svoje korupcijske probleme. Unutrašnja sigurnost zavisi od mnogih segmenata društva i njome se treba baviti većina vladinih resora. Naravno, i zakonodavna i sudska vlast, ali i tzv. nevladin sektor u kojem je, trenutno, veoma malo ljudi zaposleno (manje od jedan odsto, a idealno bi bilo deset odsto, što je u BiH oko 50.000). Potreba i novac za takve svrhe postoje, samo treba pripremiti te ljude i naučiti ih da koriste alate, tehnike, odnosno evropske i druge fondove… Korist bi bila višestruka, osim ako se ne pretvore u ono protiv čega se bore.

Antikorupcijska politika nije samo stvar organa otkrivanja, progona i suđenja, već se mora uzeti u obzir i ukupna socijalna politika ili politike države i odnosi koji su tiču realnog sektora. Kao što su obrazovanje, nezaposlenost, odlazak mladih u inostranstvo (u državi iz koje je više od milion ljudi već otišlo), investicije, tehnologije, tokovi novca, prag siromaštva, ali i socijalne razlike.

Poznato je da se naveća opasnost savremenog kriminaliteta “pokazuje” u investiranju nezakonito stečenog novca u legalne poslove, što prevedeno znači da kriminalitet ima tendenciju da na mala vrata uđe u legalnu sferu privrede i postaje konkurencija drugoj privredi. Kako takvim firmama ne treba startni kapital za početak proizvodnje ili pokretanje uslužne djelatnosti (oni svoje investicije pokrivaju novcem stečenim na nezakonit način), te firme su konkurentnije i polagano uništavaju zdrava preduzeća ili ih, šta više, kupuju (različitim pritiscima na politiku i druge institucije države, dolaze u povoljniji položaj pri javnim nabavama).

Strane investicije?

Ko nam garantuje da su investicije koje dolaze u Bosnu i Hercegovinu doista “strane investicije”? Što nije nevažno. U segmentu političke korupcije, danas oni koji imaju novac mogu jednostavno “kupiti” vlast. U bukvalnom i prenesenom značenju. Ili, firme i vlasnici koji ne plaćaju porez!? Ako neko utaji novac od PDV-a ili poreza na dobit, to je najmanje trećina ukupnog prometa. Ili firme i pojedinci koji uzimaju povoljne kredite (koje često zaborave vratiti), šta sve mogu s tim novcem kupiti. Banka za obnovu i razvoj u entitetu Federacija BiH (a i neke druge), Bobar banka, Pavlović banka i Banka Srpske u entitetu Republika Srpska, bili su bankomat za mnoge prijatelje, kumove, bivše visoke funcionere stranaka na vlasti, ali i u opoziciji. Šteta se mjeri u milijardama maraka.

Novac se različitim tehnikama i alatima iznosi iz države, a za nekoliko godina vraća se nazad u sastavu neke “strane firme”. I uz pomoć (veze) tih istih “privrednika i funkcionera” kupuju se tzv. paradni konji bh. privrede. Ko to kontroliše i da li uopšte moguće iskontrolisati strani kapital?

Stvar nije nimalo naivna u situaciji u kojoj država jeste. Bosanski ekspres-lonac pod pritiskom može začas eksplodirati, ali ne zbog vještački proizvedenog nacionalizma, već zbog kriminalnog porijekla novca i socijalnih razlika koje poprimaju zabrinjavajući karakter.

Pranje novca (svaka tehnika usmjerena u pretvaranje nepošteno ili nezakonito stečenog bogatstva na takav način da ga prikažemo kao pošten i legalan prihod) sekundarna je faza, isto kao korupcija (primarno je steći tzv. prvi milion i uložiti ga u legalne tokove). Eto kako kriminalci ulaze u legalnu sferu, postaju direktori ili čak političari… Prema nekim radikalnim teorijama, to je “borba siromašnih da dođu na vlast”, ali bi se prije moglo reći da je u BiH u pitanju nesposobnost i nespremnost države da obezbijedi normalne i pristojne uslove za život, jednake za sve. Pa nek’ se oni koji su sposobniji i obrazovaniji pošteno bogate do mile volje. Platiće više poreza i svima će biti bolje.

Osnovna i najčešća percepcija korupcije je da je to “potkupljivanje osoba koje zloupotrijebe svoja ovlaštenja u državnom i privatnom sektoru” (rasprostranjenija je u zemljama u tranziciji, što i nije neko opravdanje ako predugo traje)… Na taj način siromašni postaju još siromašniji, jer korupcija “poskupljuje” javne usluge i čini ih manje dostupnim.

Naravno, pojam je mnogo širi i građani i ne znaju šta se sve podvodi pod korupciju ili kako se na volšeban i drzak način kradu njihove pare… Pošto je to aždaja koju je nemoguće savladati, bilo je nekih ideja da se dekriminalizuje onaj koji daje mito, a kazni samo onaj koji prima. Predlagači su smatrali da bi se time korupcija “prepolovila”. Da li je to realno, prosudite sami?

Još opasnija je tzv. državna korupcija (i sukob interesa). Menadžeri preduzeća smatraju političke i regulatorne aspekte državne korupcije najvećim problemom poslovanja. “Prodaja” poslaničkih ili odborničkih glasova i vladajućih odredbi isključivo privatnim interesima zahtijeva posebu pažnju. Trgovina uticajem i sukob interesa u cilju da se zaštite jedni u odnosu na druge, dosta je rašireno i dovodi do trenja i sukoba (odvlači se pažnja prenošenjem stvarnih razloga na druge sfere života) različitih grupacija. U čemu se krije i nezakonito finansiranje stranaka.

Ipak, najopasnija je tzv. institucionalna korupcija zbog uticaja na raspadanje vrijednosti u društvu. Uticaj ovog oblika korupcije na javno mnijenje i javnu svijest je velik zbog toga što proizvodi strah i neizvjesnost te pad morala kod većine građana.

Pažljiviji posmatrač već može prepoznati neformalne mreže u bosanskohercegovačkom društvu, “elite” koje stvaraju “državu u državi” i putem korupcije ostvaruju svoju dobit, na štetu svih ostalih. Tako nastaje “state capture” ili preuzimanje države, gdje moćne i bogate grupe (obično političari i tajkuni) preuzimaju u svoje ruke izglasavanje zakona koji njima odgovaraju ili služe… Kao i grupe organizovanog kriminala koje umjesto sile koriste korupciju jer je efikasnija i “gospodskija” te se mogu udružiti sa moćnim privrednicima i političarima.

Kriminalne grupe se pojavljuju uvijek tamo gdje je lakše nekoga potkupiti, pošto su fleksibilnije ili bolje organizovane. Tamo gdje nema nekih dobara (nestašice) ili država nešto privremeno i trajno ograničava (npr. gradnja), za očekivati je pojavu kriminaliteta. Tako je korupcija rezultat sustava, a istovremeno i glavna prepreka njegovom mijenjanju.

Karakter korupcije su prikrivenost i neprimjetljivost, ali se uticaj koruptivne prakse može osjetiti u svakodnevnom životu. Pokušajte pogledati unazad i iskreno razmisliti o tome. Koliko ste puta bili u situaciji da nekog nagovarate na krivično djelo, nudeći mu novac ili poklon koji je skuplji od 40 KM [20 eura]? Da li vas je neko odbio i nije pristao da učini krivično djelo? Da li ste vi nekada uzeli pare za neku uslugu koja spada u opis vaših radnih zadataka? Sad zamislite sve to na tzv. visokom nivou, gdje su cifre sto ili hiljadu puta više… Čovjek se osjeća kao magarac ako nije uzeo sto maraka. Ali tako počinje. 

Najraširenija je korupcija među javnim službenicima i privatnicima, a najočitija na području privrede. Javne nabave ili tenderi su najveći problem u Bosni i Hercegovini, jer politika ili stranke (pogotovo na lokalnoj ravni) tu vide svoju veliku šansu da nešto zarade pored plate (tako da se predstavljaju lažne vrijednosti posla, određuju nerealne cijene usluga, zloupotrebljava ugovor i drastično krše poslovni običaji i prakse).

Profit i vlast

Korupcija između privatnog sektora i visoke politike? Jedni žele profit, a drugi žele sačuvati vlast, jer vlast donosi profit. Tako da je to zatvoren krug. Gdje završavaju istrošeni ili neizglasani političari? U privredi, naravno. A gdje završavaju neuspješni poslovni ljudi? Pa, u politici… Da sada ne pominjem imena jer bi nam trebalo mnogo prostora. 

Naravno, postoje i različite mjere za otežavanje ili smanjivanje korupcije. Naprimjer, transparentna privatizacija državnog vlasništva, modernizacija javne uprave, demokratizacija političkog života, što znači i nadzor nad onima koji rade određene poslove u naše ime (te njihov opoziv i smjena), jednaki uslovi za sve u tržišnoj utakmici, efikasno djelovanje suda i sudstva te zaštita prava i sloboda građana, javnost rada, pravo za “zviždače”.

Načelo da su vladine institucije obavezne osigurati javni karakter svog djelovanja. Svako ima pravo dobiti informaciju od javne vlasti. Sve mora biti javno, što nije u zakonom predviđenom postupku proglašeno tajnim, odnosno, određeno kao zaštita privatnosti.

Dužnost da se javni ciljevi javne vlasti postižu uz što manji trošak. Za što kraće vrijeme što manje resursa i manje potrošenog novca. Ili princip profesionalnosti – nosilac javne vlasti se za funkciju pripremio školovanjem (ako diplomu nije kupio na nekom “dopisnom fakultetu”), da je obavlja za pristojnu platu i da na funkciji troši pretežni dio radnog vremena. Ono što izostane mora isti dan nadoknaditi, jer posao ne može stajati. 

Ključno je i odvajanje javne i privatne sfere, što podrazumijeva zaštitu od sukoba interesa. Potom, odvajanje uprave i (stranačke) politike. U zapadnim demokratijama vlast se mijenja na izborima, ali javna uprava ostaje ista, dok kod nas novi funkcioneri odmah zaposle svoje ljude, a one druge ne mogu otpustiti. Tako se gomilaju službenici za koje niko ne zna šta rade.

Kod javnih službenika viši položaj podrazumijeva i mnogo veća ovlaštenja, tako da je za očekivati i veći pritisak koji se vrši na njega. Zato oni moraju biti bolje nagrađeni, ali i kažnjeni za eventualnu korupciju, loše obavljen posao, slabu organizaciju.

Korupcija je postojala oduvijek, ali je vlast uvijek to negirala. Jasno je i zašto.

Korupcija je, prema novim teorijama, glavni uzrok neefikasnosti države. I sveukupnog propadanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera