Apsurdnost zapadnih sankcija

Piše: Abdel Sattar Qassem

Zapadne države na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama ustrajne su u nametanju različitih sankcija, posebno ekonomskih, državama koje ne slijede njihovu politiku ili usvajaju politike koje nisu u skladu sa željama i interesima Zapada na međunarodnoj sceni.    

Kuba je bila jedna od prvih država koja se suočila sa američkim sankcijama u vidu blokade koja je trajala desetljećima. Vijetnam je bio izložen strogim mjerama, uključujući rat, razaranje i krvoproliće. Zapadne države i dalje pooštravaju mjere i sankcije protiv Sjeverne Koreje, dok se možda najveći dio ovih sankcija i mjera odnosio na Arape i muslimane.

Mnoge arapske i islamske države bile su izložene zapadnoj dominaciji i sankcijama. Sirija je dugo vremena patila usljed američkih i evropskih mjera uvedenih protiv ove države zbog politike prema cionističkoj tvorevini, podrške arapskim pokretima koji su se odupirali cionistima, te bliskog odnosa sa Iranom. Irak je bio pod takvom blokadom da su Ujedinjeni narodi usvojili “program hrane za naftu”, s obzirom na to da Irak nije bio u stanju zadovoljiti ni osnovne prehrambene potrebe. Na taj način je preuzeta kontrola nad iračkom naftom, a država je ostala pod čvrstom vojnom opsadom. Ove mjere su ukinute ratom koji je doveo do pada političkog sistema i uništavanja infrastrukture u državi te gubitka stotina hiljada života, ako ne i miliona.

Sudan se, također, suočio sa sankcijama, kao i Libija, Iran, Gaza, a nedavno i Rusija. Jedino je Izrael uvijek bio daleko od ovakvih sankcija, i pored toga što se on protivi svim međunarodnim zakonima, okupira tuđu zemlju pomoću oružane sile, nasilja, ubijanja i razaranja. Umjesto da ga svijet kazni, zapadne zemlje nastavljaju ga podržavati vojno, finansijski, diplomatski…itd.

Nasilje i terorizam

Zapadne države su obznanile i još obznanjuju da njihove kaznene mjere protiv pojedinih država teže ka ostvarivanju političkih ciljeva čime bi zemlje pod sankcijama bile primorane prihvatiti određene stvari. Ovakav cilj se u potpunosti slaže sa definicijom terorizma koju imaju Sjedinjene Američke Države i njene različite institucije.

Američke institucije definiraju terorizam kao smišljenu upotrebu nasilja koju organizacije provode nad civilima kako bi se postigli politički ciljevi. To je zapravo ono što zapadne zemlje i rade, jer blokade i sankcije, također, predstavljaju nasilje. Jedina razlika je u tome što se njihova definicija odnosi na organizacije, dok njihov teror provode države. Drugim riječima, zapadne zemlje imaju za cilj podrediti pojedine države koje su se suprotstavile njihovim politikama i ostvariti svoje ciljeve kroz patnju njihovog naroda. 

Zapadne države koriste embargo, izolaciju i sankcije kako bi nanijeli štetu ljudima općenito, ne bi li se onda oni pobunili protiv vladajućeg sistema i promijenili političku situaciju. Zapadne zemlje željele su spriječiti Sudan da pruži podršku snagama arapskoga otpora, bez obzira da li se radi o Libanu ili Palestini. Također su željele potčiniti Siriju s namjerom da je udalje od Irana i arapske oružane opozicije. Zapadne države željele su izvršiti pritisak i na Rusiju kako bi napravila ustupke kada je riječ o Ukrajini.

U ovom trenutku, pritisak se vrši na Gazu opsadom koju su nametnule arapske zemlje i cionisti u nadi da će se stanovnici Gaze okrenuti protiv Hamasa i otpora, te da će se na taj način smiriti situacija. Sankcije nikada nisu nametane bez određenog cilja, jer su u svakoj situaciji postojali i razlozi.  

Međutim, problem onih koji nameću sankcije jeste taj da nismo mogli čuti da je ijedna država poklekla zbog sankcija i tražila milost od zapadnih zemalja. Nismo čuli da je jedan narod ustao protiv svoje vlasti pod pritiskom sankcija. Države kojima su nametnute sankcije ostale su postojane i sposobne da nastave dalje. Jedan broj tih država pokazao je svoju odvažnost i prkos u izrazitoj mjeri, kao i sposobnost da budu inventivne i nadoknade ono što je izgubljeno zbog samih sankcija. Primjećuje se, također, da su zapadne države svoj neuspjeh u ostvarivanju političkih ciljeva sankcijama nadoknadile ratovima koje vode protiv određenih država. Na taj način su započele rat protiv Iraka, a zatim i Sirije. Za svrgavanje Gaddafija s vlasti koristile su silu, pored toga da veoma često prijete upotrebom vojne sile protiv Irana.

Iskustvo Kube

Problem je u tome da zapadne zemlje nisu bile u stanju ostvariti svoje ciljeve isključivo sankcijama, jer su sankcije, u određenim slučajevima, dovodile do kontraefekata. Kuba je kažnjavana dugi niz godina, da bi Amerika na kraju bila primorana obznaniti svoj neuspjeh i razbiti opsadu Kariba. Umjesto da se Kuba potčini volji Amerike, njeno vodstvo je odlučilo da razvije svoje naučne, tehnološke i proizvodne kapacitete kako bi samostalno proizvodili ono što im je neophodno, daleko od bilo kakve potrebe za američkim proizvodima.

Kuba je ostvarila dvije stvari na svjetskoj sceni: liderstvo u proizvodnji cigareta i u proizvodnji šećera. Pored toga, dokazivala se i na Olimpijskim igrama, što je, također, poruka cijelom svijetu da sankcije i embargo nisu utjecali na kreativnost tog naroda i ostvarivanje rezultata na svjetskom nivou. Kuba je i dalje ostala jak konkurent u svijetu za osvajanje zlatnih medalja. Uspjela je postići rezultate koji su daleko veći od onoga što su ostvarile zapadne države, ili onoga što su ostvarile arapske države koje imaju ogromno bogatstvo. Što se tiče Sjeverne Koreje, ona je uspjela proizvesti nuklearnu bombu, iako su zapadne države radile na tome da to spriječe.

Uprkos embargu i svim mjerama koje su nametnute, uprkos prijetnjama i demonstriranju sile Amerike i Južne Koreje, Sjeverna Koreja je uspjela razviti svoje tehnološke kapacitete i proizvesti bombu, te je unaprijedila sredstva za njeno lansiranje pomoću balističkih raketa. Ova izuzetno siromašna zemlja sa skromnim resursima uspjela je pružiti otpor izolaciji. Radila je na unapređenju onoga što je htjela, uprkos svoj represiji sa Zapada. Time je Japan, država koja učestvuje u izolaciji, doveden do veoma napetog stanja i uznemirenosti zbog znatnog vojnog napretka kojeg je ostvarila Sjeverna Koreja.        

Zapad i cionisti, te pojedine arapske države, pomislili su da će Iran pokleknuti pred težinom zapadnih represija koje su bile intenzivne i uzastopne. No, njihova očekivanja se nisu ostvarila. Iran je ostao postojan sa svojim narodom, rukovodstvom i učenjacima. Čvrsto su odlučili da ponište rezultate svih sankcija. Iran je doživio velike poteškoće zbog sankcija i oskudnog priliva kapitala. Iako se kupovna moć građana smanjila, njihova odlučnost je ostala ista. Iran još od 1979. i Prvog zaljevskog rata donosi odluku da se osloni na sebe u različitim aspektima života. Pozvani su naučnici i uspostavljeni istraživački centri i napredni univerziteti u akademskom i naučnom pogledu. Novac koji su mogli koristiti za potrošnju uložili su u razvoj i prokrčili svoj put u pravcu naučnog napretka i tehnološkog razvoja.

Iran je, u isto vrijeme, nastojao smanjiti korupciju i korumpirane dijelove društva kako se ne bi desilo da potencijali zemlje odu uzalud. Na kraju, ostvarili su veliki uspon u poljoprivrednom sektoru, izvanredan napredak u industrijskom pogledu, dok su vojni kapaciteti ove države respektabilni na svim poljima – kopnu, zraku i moru.       

Sankcije su bile istinski i jak poticaj Iranu da se osloni na sebe i krene naprijed na putu otkrića i izuma. Jake zemlje strahuju od Irana na regionalnom i svjetskom nivou. Još je važnije spomenuti da je Iran razvio svoje nuklearne kapacitete, čime se ova država svrstala u nuklearne sile. Također je mogao razviti i nuklearnu bombu, da nisu potpisali sporazum o nuklearnom neširenju sa zapadnim zemljama. Zapadne zemlje su pokazale nemoć u ostvarivanju bilo kakvog cilja, stoga su na kraju sjele za pregovarački sto sa Iranom u omjeru šest država naspram jedne. 

Jedan od kontraefekata, do kojih je došlo kao posljedica pomenutih sankcija, jeste i to da su zapadne zemlje ostale bez prilike da trguju sa bogatim zemljama čiji je napredak zavisio od uvoza sa Zapada. Iran i Irak su izdvajali milijarde dolara godišnje za kupovinu oružja i prehrambenih artikala iz zapadnih zemalja. Ekonomske sankcije spriječile su da ovaj novac dođe do država na zapadu. Amerika je pretrpjela velike gubitke u finansijskom smislu, ali i u pogledu vojnih i ljudskih potencijala. Nakon što su sankcije doživjele neuspjeh, Amerika je bila primorana da vodi skupi rat. Možda je upravo to utjecalo na raspoloženje američkog naroda i spriječilo američkog predsjednika da započne rat protiv Irana.  

Većina sankcija okončana je ratovima koji su uništili i devastirali zemlje kojima su nametane, što je, također, ugrozilo i sigurnost zapadnih zemalja. Ukoliko su zapadne države u određeno doba imale za cilj da brane svoju sigurnost, onda treba spomenuti da su njihove sankcije uvukle ove države u strah i uznemirenost od organizacija za koje nisu očekivali da će se raširiti ovakvom brzinom.   

Dežurni policajac

Zapadne zemlje su shvatile, poučene svojim ranijim iskustvima, da političke ciljeve ne mogu postići provođenjem politika izolacije i sankcija. Međutim, i dalje ustrajavaju na njima, što ukazuje na to da ove zemlje vode politiku dominacije, kao da su oni dežurni policajac u svijetu. U isto vrijeme, to je politika nasilništva ili grubijanskog odnosa, u kojoj se pokazuju mišići i snaga, ali bez ikakve fajde.   

Ovo neracionalno usmjerenje ogleda se u sankcijama nametnutim Rusiji, koja je u stanju potrati evropske zemlje sa lica zemlje, zahvaljujući svojoj vojnoj sili. Uprkos tome, evropske zemlje su se okuražile da idu stopama američke politike, pokušavajući natjerati Rusiju da poklekne. Rusija je zemlja sa ogromnom teritorijom, posjeduje ogromne ekonomske kapacitete i veliki broj stanovnika. Ova država sama po sebi može predstavljati svjetsko tržište, bez ikakve potrebe za zapadnim proizvodima. I pored svega toga, zapadna umišljenost navela je ove države da preduzmu kaznene mjere protiv Rusije. O ovom pitanju su govorili i zapadni autori koji smatraju da sankcije protiv Rusije nanose štetu zapadnim zemljama.       

Rusija ima sve što joj treba i to nije zemlja koja je izolirana od ostatka svijeta, stoga ima potencijal da nanese štetu zapadnim ekonomijama. Kada je Rusija zaustavila uvoz prehrambenih artikala, a posebno povrća, sa Zapada, ostvarila je dva interesa: nanijela je udarac poljoprivrednoj ekonomiji na Zapadu i podstakla ruske poljoprivrednike na još veću proizvodnju. Rusija je, na kraju, osjetila samilost prema Grčkoj i Mađarskoj te odlučila da dozvoli uvoz poljoprivrednih dobara iz ovih država.  

Zbog trenutne situacije u Siriji, evropske zemlje u posljednje vrijeme nagovještavaju uvođenje novih sankcija Rusiji i Siriji. Čini se da zapadne zemlje obuzima određeni osjećaj gordosti i ustrajnosti u nekorektnom odnosu, pored toga da ne žele uzeti pouke iz prošlosti. Sirijski režim je ostao postojan uprkos opetovanim sankcijama tokom zadnjih desetljeća. Mjere poduzete protiv Rusije vratiti će se Zapadu kao bumerang. Zapadni političari umišljaju sebi da gospodare ovim svijetom, međutim, ovakvim odnosom postepeno se približavaju ambisu.       

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničkui politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera