Društveni život uglednog međunarodnog bjegunca

Zlatana Miju Jelića tereti se za ratne zločine nad Bošnjacima na području Mostara tijekom 1993. i 1994. godine (EPA)
Zlatana Miju Jelića tereti se za ratne zločine nad Bošnjacima na području Mostara tijekom 1993. i 1994. godine (EPA)

Piše: Ivica Đikić

Bit će uskoro godinu dana otkako je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo, kasnije sudski potvrđenu, optužnicu protiv Zlatana Mije Jelića, umirovljenog generala Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske: tereti ga se da je, kao jedan od visokih zapovjednika Vojne policije HVO-a, odgovoran za ratne zločine nad Bošnjacima na području Mostara od svibnja 1993. do ožujka 1994. godine.

U prosincu prošle godine, međutim, kad je podignuta sarajevska optužnica protiv Jelića, u Mostaru i Zagrebu nije bilo političko-veteransko-svećeničke histerije, histerije kakva je nedavno upriličena u povodu hapšenja desetorice pripadnika HVO-a i lokalnih policijskih struktura u Orašju osumnjičenih za zločine nad Srbima u Posavini 1992. i 1993., a među njima i umirovljenog generala HVO-a i HV-a Đure Matuzovića.

U čemu je razlika između Jelića i Matuzovića?

Razlika je u tome što su pripadnici SIPA-e Matuzovića prije nekoliko tjedana pronašli na njegovoj adresi u Orašju i odveli ga u pritvor, dok je Jelić u prosincu prošle preduhitrio policijsko-pravosudnu akciju i prebacio se na teritorij Republike Hrvatske, odnosno u svoj zagrebački stan, prethodno se ispisavši iz knjige državljana Bosne i Hercegovine.

Uživanje u slobodi i komforu

S obzirom da je Jelić hrvatski državljanin, a Ustav Republike Hrvatske zabranjuje izručenje vlastitih državljana, umirovljeni general iz Širokog Brijega u Zagrebu uživa u slobodi i komforu.

I ne samo to: doživljava ga se kao narodnog heroja i rado viđenog gosta u boljim domoljubnim društvima.

Jelić se tako u utorak, sa službenom akreditacijom oko vrata, ukazao u zagrebačkom hotelu “Westin” na drugoj po redu Međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji, koju su organizirali HDZ-ova Zaklada hrvatskog državnog zavjeta i njemačka demokršćanska Zaklada Konrad Adenauer.

Govorili su na konferenciji i hrvatski premijer Andrej Plenković i njemački ambasador u Zagrebu Thomas Schultz, ali nikome nije zasmetalo to što u dvorani, kao službeni sudionik, sjedi i jedan međunarodni bjegunac pravomoćno optužen za ratne zločine.

Razglabalo se satima o aktualnim sigurnosnim prijetnjama – od terorizma do izbjegličke krize – i o najefikasnijim metodama obrane od zločinaca i kriminalaca, ali nikom nije bilo neobično što je među slušateljima i čovjek optužen za najteža kaznena djela.

Nikom nije čudno ni sramotno što je Republika Hrvatska, članica Europske unije i NATO-a, postala zemlja u kojoj se međunarodni bjegunci od pravde ne kriju po tajnim budžacima, nego se pokazuju po boljim hotelima i pred novinarskim kamerama, po internacionalnim konferencijama i raznovrsnim patriotskim sijelima.

Pod uvjetom da su Hrvati, osumnjičenike, optuženike i osuđenike za ratne zločine doživljava se u Hrvatskoj mučenicima, herojima i pravednicima, pa im se na raspolaganje stavljaju državne institucije i glavni mediji kako bi oni i njihovi navijači – u Jelićevom slučaju najagilniji su Ivo Lučić i Nino Raspudić – mogli proturati tezu da ti ljudi nisu ništa skrivili, nego da su žrtve antihrvatskih hajki i politički montiranih procesa.

Zagrebačka celebrity-sloboda Zlatana Mije Jelića nije ništa drugo već hrvatsko izrugivanje s bosanskohercegovačkim pravosuđem, pa onda i sa suverenošću Bosne i Hercegovine, a malo nedostaje da izrugivanje i otvoreno ponižavanje Bosne i Hercegovine postane oficijelnom državnom politikom Republike Hrvatske.

Logika bolesnog društva

U povodu nedavnog hapšenja desetorice Hrvata u Orašju, naime, u Zagrebu je ozbiljno razmatrana opcija da hrvatske tajne službe, ako već nisu, organiziraju operaciju prebacivanja svih Hrvata iz BiH koje se sumnjiči za ratne zločine na područje Republike Hrvatske: to se, naravno, odnosi samo na one manje oprezne i manje upućene koji se dosad – za razliku od Jelića – nisu samostalno pobrinuli da jednostavnim prelaskom državne granice osiguraju sebi udisanje čistog zraka i naklonost šire društvene zajednice.

Pritom ta vrsta “pravnog” manevra nije rezervirana baš za sve vlasnike hrvatskog državljanstva koji žive u Bosni i Hercegovini i koji se ogriješe o bosanskohercegovačke zakone: bijeg u slobodu nije omogućen običnim ubojicama i običnim kriminalcima, nego je ta privilegija rezervirana isključivo za one koje su sumnjiči ili optužuje da su u ratu činili zlo bilo kome osim Hrvatima.

Dilanje droge ili krađa auta, za razliku od ratnog zločina, nisu krivična djela iz patriotskog kataloga, jer je progon mirnodopskih kradljivaca i švercera teško izjednačavati s političkim progonom cijelog jednog naroda.

Logika je ova: oni koji kradu automobile, pljačkaju i prodaju drogu čine to isključivo s ciljem lične zarade, dok su ratni zločini bili u funkciji kolektiva, ratni zločini počinjeni su u ime cijele nacije, u ime nacionalnog spasa i sreće, a počinitelji zločina zapravo su se žrtvovali u ime svih, pa je red da se sad svi identificiraju s njima.

To je logika po kojoj funkcionira jedno bolesno društvo što se zaglavilo u ćorsokacima svojih kontradikcija i zabluda, ali ne pokušava naći izlaz, nego nastoji uvjeriti i sebe i sve oko sebe da je ćorsokak, ustvari, moralno-politički Mount Everest u čijem podnožju gmižu manje vrijedne nacije i bezvrijedne individue.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO