Smjena straže: Je li Banja Luka novi Beograd?

Piše: Andrej Nikolaidis

Da su čovjeka, kao onomad Volta Diznija, zamrzli, recimo, u Podgorici, 1991. a odmrzli prošle sedmice; da su tog čovjeka po izlasku iz krioničke komore odveli u bolničku sobu, da mu tamo dan-dva prate vitalne funkcije, jer četvrt vijeka u ledu je, kako god pogledaš, dugo; da je taj čovjek, nakon što je posrkao toplu supu i ispružio se na krevetu, poželio da vidi šta ima novo u svijetu pa uključio televizor – naš bi junak poslije dva minuta televizijskog programa skočio iz kreveta i zapucao kod direktora bolnice da traži pare nazad.

Ko bi ga mogao kriviti? Jer ono što bi naš zamrznuti čovjek vidio na televizijskom ekranu u novembru 2016. isto je ono što se na televiziji prikazivalo u novembru 1991, a pravo govoreći i svakog novembra od 1987. naovamo. Čovjek je, naime, upalio televizor, kad tamo: Srbi su – opet i dalje – ugroženi.

Objasnio bi našem junaku direktor ustanove da ga, pacijenta, ta poštena kuća nije prevarila.

Da on zaista jeste odležao dvaespet godina na ledu. Ali menadžment, razumije se, ne može snositi odgovornost za zbivanja u svijetu.

Ne može menadžment biti kriv što je na američkim predsjedničkim izborima pobijedio tamošnji Slobodan Milošević, niti može uticati na to što Crna Gora 2016, kao i 1991, kao i 1948, čeka Ruse, a najmanje može uticati na to što se „grupa političara i intelektualaca“ oglasila pismom u kojem vele kako su „Srpski narod u Crnoj Gori, njegovi politički, kulturni i vjerski predstavnici izloženi neviđenoj medijskoj i političkoj satanizaciji i progonu“.

Šta čeka službeni Beograd, šta čeka Vijeće sigurnosti?

To pismo, koje bi čovjeka iz krioničke komore navelo da pomisli kako je namagarčen, odmrznut samo dan nakon što je zamrznut, sastavili su Andrija Mandić, predsjednik Nove srpske demokratije; Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije; prof. dr Vladimir Božović ispred Matice srpske u Crnoj Gori; dr Momčilo Vuksanović ispred Srpskog nacionalnog savjeta i dr Budimir Aleksić ispred Instituta za srpsku kulturu.

Nisam siguran da je ona slavna izreka o tome kad se istorija ponavlja kao tragedija a kad kao farsa tačna, između ostalog što je kod nas manje-više sve farsa, ali zbog toga ne i manje tragedija – no da se ponavlja: ponavlja se.   

Rečeno pismo upućeno je premijeru Srbije Aleksandru Vučiću.

Tu piše: „Već više godina borba srpskog naroda za svoja elementarna nacionalna i građanska prava u Crnoj Gori dodatno je otežana agresivnom medijskom podrškom aktuelnom režimu upravo od strane pojedinih medija iz Srbije… Medijska histerija protiv srpskog naroda i njegovih predstavnika u Crnoj Gori ovih dana je dostigla svoj vrhunac kada smo, sinhronizovanom akciom režima i medija iz Srbije, optuženi ni manje ni više nego za terorizam i organizaciju terorističko-kriminalnog ataka na institucije sistema u danu održavanja parlamentarnih i lokalnih izbora“.

Potpisnici ne pominju nejač i ognjišta (u drugim javnim istupima koriste, doduše, termin „samoorganizovanje“, što je dovoljno: svako ko se sjeća Bosne i Hrvatske i 1991. zna šta to znači), ali situacija je, nema sumnje, dramatična: šta čeka službeni Beograd, šta čeka Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija?

Od Vučića ni abera

Kad ono, od Vučića ni abera. Ne samo da sunarodne prvake iz Crne Gore nije primio, nego ih nije udostojio odgovora.

Jasno je i zašto. Vučić je, naime, više puta ponovio da slučaj terorističkih napada na dan izbora u Crnoj Gori nije tužilačko-policijska namještaljka – a baš to, da jeste, tvrdi Demokratski front.

Rekao je da je svojim očima vidio dokaze, svojim ušima čuo priznanja i da je slučaj čvrst i čist kao suza.

Crnogorsko tužilaštvo je, u međuvremenu, saopštilo da je sa teroristima, i to kao glavnokomandujući pred Skupštinom koju su trebali zauzeti, povezan i političar iz Demokratskog fronta – političke grupacije koju predvode potpisnici pisma o ugroženosti Srba u Crnoj Gori – Andrija Mandić i Milan Knežević.   

Nije, međutim, Vučić jedini srpski lider. Ugrožene će, kad već nije htio on, primiti Milorad Dodik.

To je sa Predsjednikom Republike Srpske dogovorio Andrija Mandić, kada je prije koji dan posjetio Banja Luku.

Najavljeni sastanak nipošto nije beznačajan.

Ko je Jupiter a ko Apolon

Hoće li se Dodik sada baviti unutrašnjim pitanjima Crne Gore? Šta će tačno poduzeti: izbljuvati se po crnogorskom, kao što je navikao da riga po bosanskohercegovačkom tužilaštvu, najaviti sankcije Podgorici ili zaprijetiti vojno? Roje se pitanja, ali nijedno od navedenih, zapravo, nije bitno.

Ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Bob Dilan (čijim je izborom Nobelov komitet najavio mogućnost da nagradu jednoga dana dobije i Nazif Gljiva), napisao je i na albumu Street Legal objavio pop pjesmu – mojoj malenkosti jednu od najdražih – koja se zove „Changing Of The Guards“ – Smjena straže. Dilan tu, između ostalog, govori o osobi „rastrgnutoj između Jupitera i Apolona“.

Time stižemo do doista važnog pitanja. Je li se desila smjena straže?

Je li brigu o Srbima van Srbije preuzeo Milorad Dodik? Je li Dodik novi vožd? Je li Banja Luka novi Beograd? Je li Banja Luka novi centar ruskog uticaja na Balkanu a Dodik najvažniji ovdašnji ruski igrač?

Ili je Dodikova funkcija i domet, ipak, tek to da ugroženim potpisnicima pokuša dogovoriti sastanak sa Vučićem?   

Ko je, u banjalučkoj verziji Dilanove „Smjene straže“ Jupiter a ko Apolon, kamo vuče jedan, kamo drugi – recimo da ne znam.

Ali znam, kao što su znali i stari Latini, da ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.       

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera