Zašto su važni Amra Babić i Ibrahim Hadžibajrić

Bosna i Hercegovina je možda jedina država u svijetu u kojoj izborna kampanja traje permanentno (EPA)
Bosna i Hercegovina je možda jedina država u svijetu u kojoj izborna kampanja traje permanentno (EPA)

Piše: Nihad Đozić

Kako obično biva, u noći prebrojavanja glasova svi tvrde da su pobijedili. Što navodi na zaključak da niko nije izgubio, iako je to nemoguće. Ponovo su izgubili oni koji su, u preraspodjeli političke moći i materijalnih resursa, predviđeni za to.

Bosna i Hercegovina je predpolitičko društvo, jer funkcionalne politike skoro da nema. Na sceni je izborni inženjering, etnomanipulacija i mali pozitivni, incidentni slučaj, koji se na ovim izborima ogleda u nezavisnim kandidatima. Amra Babić (Visoko), Ibrahim Hadžibajrić (Stari Grad Sarajevo), Fuad Kasumović (Zenica), Muhamed Ramović (Goražde), Hasan Ajkunić (Bugojno), Zikrija Fazlić (Bihać), Zikrija Duraković (Bužim), ali i neki drugi, stvarni su pobjednici političkog nadmetanja.

Svi su, manje-više, disidenti, koji su se “odmetnuli” od velikih stranaka, koje moraju nahraniti puno “gladnih usta” i u kojima izborna kampanja traje permanentno. Cilj je, naravno, svim sredstvima i po svaku cijenu sačuvati vlast, jer je to možda jedina profitabilna djelatnost. Ima li išta bolje nego raspolagati tuđim (u konkretnom slučaju, narodnim) parama? Sve je podređeno tome i zato mi je uvijek smiješno kad neki reporter na ulici pita glasača šta očekuje od izbora, a on naivno i iskreno odgovori: “Očekujem da će biti bolje…” Nada umire posljednja.

Referendum u bh. entitetu Republika Srpska je najbolji primjer permanentne kampanje i manipulacije. Milorad Dodik, nominalno socijaldemokrat, svjesno pomaže lideru najveće bošnjačke nacionalne stranke Bakiru Izetbegoviću da uništi ono malo građanske opozicije što je, nekim čudom, ostalo u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, ali zauzvrat Izetbegović pomaže Dodiku da dokrajči “nacionalnu opciju” u RS-u. Paradoks, koji, samo na prvi pogled, tako izgleda.

Centar kao ‘deset opština’

Kako drugačije shvatiti Izetbegovićevu izjavu da mu je “važnija opština Centar u Sarajevu”, nego “deset drugih opština”? Znači, njemu je najvažnije uništiti građansku opciju, da bi, valjda, lakše državu podijelili do kraja. Na feude i spahiluke, na kojima bi, svako od njih, imao svoje “kmetove”, koji bi crnčili za “nacionalno i opšte dobro”.

Njih dvojica su to dobro smislili, a onaj treći, Dragan Čović, mudro čeka, iz prikrajka, da se stvari raspletu i u njegovu korist. Narod, u čije ime oni to rade, niko ništa i pita. Osim na referendumu (uzgred budi rečeno, referendum je demokratski institut građana za određena pitanja koja su njima od životnog značaja, a ne politike i političara).

Svi ostali na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini uglavnom su periferni igrači (čast izuzecima), ogrezli u konformizam i samoljubivost. Takva im je i predizborna kampanja i retorika, a to što je predlagao Neven Anđelić u vezi opštine Centar Sarajevo, da izađu sa jednim kandidatom i urade nešto korisno za svoj grad i svoju državu, najbolji je pokazatelj da nisu dorasli situaciji u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi.

Srećom, ali i nažalost, ne pitaju se samo akteri u Bosni i Hercegovini, jer Balkan je zona različitih interesa, počev od komšija ili susjeda, koji ne prestaju da se (bezobrazno i agresivno) miješaju u unutrašnje stvari suverene države, do velikih geostrateških igrača, koji preko te male i napaćene države namiruju neke druge račune.

Izborni dan, umjesto da je praznik demokratije, prepun je prevara, manipulacija, krađe glasova, fizičkih incidenata, pa čak i nacionalističkih divljanja i urlikanja. Predizborni i izborni proces je opterećen nedostacima o kojima je već dovoljno rečeno da bi to ovdje ponavljali. Izlaznost od 53,88 odsto čini se dovoljnom za legalitet i legitimitet, ali premalo za mladu demokratiju, koja, kao hljeb nasušni, treba promjenu.

Vrijeme je da se živi normalno

Ako je vjerovati Sokratu da je “tajna uspješne promjene u tome da svu svoju energiju usmjeriš na gradnju novog, a ne na ratovanje sa starim”, pitam se – gdje su ti mladi i obrazovani ljudi, koji su jedini sposobni da izgrade pristojan i čovjeka dostojan život? Nije valjda da baš svi pakuju kofere i spremaju se na put? Nadam se da nisu toliko naivni da misle da ih na Zapadu čeka med i mlijeko. Kod svoje kuće počinješ iz nule, a u dijaspori iz ogromnog minusa. Prvo te “ubace” u golemu rupu i treba ti nekoliko godina tek da uspužeš na površinu i dobiješ prvu šansu da postaneš ravnopravan. Ali, nikada, apsolutno nikada, u potpunosti. Ravnopravan možeš biti samo u svojoj zemlji ako politiku, koja je plemenit posao, vode pametni i sposobni ljudi. Koliko-toliko, pošteni.

Naravno, Fikret Abdić nije budućnost. Ne samo što je “star i potrošen”, već je osuđen za ratni zločin i zločin protiv čovječnosti. Istina, on je odslužio svoju kaznu i sada ga treba pustiti neka živi u miru, ali on nema šta tražiti u politici… I svi drugi, koji su, po bilo kom osnovu, osuđeni na kaznu višu od šest mjeseci zatvora ne smiju imati dodira sa politikom, jer je to kontaminacija političkog prostora. Mora postojati preventiva, pošto je takve ljude lakše korumpirati ili ucijeniti. Zloupotrijebiti u političke svrhe.

Zar ne bi svi oni koji su stekli uslove za penziju trebali da uživaju u plodovima svog rada, a mladi su ti koji mogu usmjeriti svu svoju energiju na gradnju novog, jer od “ratovanja sa starim” nema nikakve koristi… Rat je davno prošao i vrijeme je da se živi normalno. Svaka druga opcija direktno vodi u haos i totalno siromaštvo. Cilj je blagostanje.

Očigledno je da su pobijedili partokratija i etnokratija, ali i (ne)određeni broj nezavisnih kanditata za načelnike opština, koje su birači prepoznali po imenu i prezimenu, odnosno po tome šta su napravili u prethodnom periodu. Ilustrativan i pozitivan primjer su Amra Babić iz Visokog i Ibrahim Hadžibajrić u sarajevskom Starom Gradu.

Zašto su baš oni važni? Zato što su oboje bili u Stranci demokratske akcije, a onda krenuli svojim putem. I to u sredinama koje tradicionalno važe za utvrde najveće bošnjačke stranke. Ne mogu ni zamisliti da SDA nije pobijedio u Starom Gradu ili Visokom. Tamo gdje su se događale najveće korupcionaške afere. Što znači da ljudi polagano shvataju u čemu je problem. I možda je to početak kraja jednog političkog koncepta koji je najodgovorniji za stanje u državi. Jednostavno zbog toga što su najduže na vlasti.

‘Ima li mene tu?’

Oni su držali i još uvijek drže sve finansijske tokove u svojim rukama (slično kao Savez nezavisnih socijaldemokrata u RS-u) i oni su zaslužni što je situacija tako loša. Logično je bilo za očekivati da će jednom pojaviti odvažna Amra Babić, koja će “zavrnuti pipu”, ili Ibrahim Hadžibajrić, koji je, možda, nepotkupljiv.

To treba biti odrednica za sve buduće izbore, pogotovo lokalne, jer su načelnici i vijećnici dužni da rješavaju osnovna pitanja građana (od egzistencijalnih do infrastrukturnih), a da pri tome ne bude IMT (ima li mene tu). Državna politika je već nešto drugo i tamo vladaju drugi oblici korupcije.

Izbori služe da se pomičemo naprijed, a ne da se vraćamo unazad ili tapkamo u mjestu. Mi smo ljudi, nismo “tapkari”. Sa nama treba pažljivo, jer svaka oholost, gramežljivost, agresivnost, primitivizam i ekstremni nacionalizam može se osvetiti. Mnogi su to već osjetili na svojoj koži.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO