Koliko smo ksenofobni mi u BiH?

Pravoslavna crkva u Sarajevu (AP)
Pravoslavna crkva u Sarajevu (AP)

Piše: Nađa DIKLIĆ

Bilo kakva priča u Bosni i Hercegovini koja ima samo jedan sitni elemenat religioznog, začudo, sa sobom povlači dvije krajnosti i totalne suprotnosti: mržnju onih koji se nazivaju i „vjernicima“ i „nevjernicima“ ili takozvanu „građansku opciju“ koja se zalaže za apsolutnu slobodu.

Nekada davno, na fakultetu su nas učili da apsolutna sloboda ne postoji. Utopijski pojam kojim se „bacamo“ da opravdamo za šta nekada – nema opravdanja. Gdje je problem, sve i da uzmemo u obzir taj pojam „apsolutne slobode“ i da li ima rješenja za BiH?

Za sada, čini se nema.

Nema prisile u pravoslavlju

Ova tema je postala aktuelna još od potezanja inicijative za ukidanje Dana Republike Srpske, odnosno, onog religijskog dijela koji se zove Sveti Stefan velikomučenik.

Koliko je i da li je pošteno, „naturati“ svoju slavu pod nos komšiji koji slavi Bajram ili pali svijeće na „Sve svete“? Pravoslavlje ne dozvoljava nikakvu prisilu. Komšija može doći da čestita kao i svaki drugi gost, domaćinovo je da ga dočeka u skladu sa komšijinim običajima, te da mu se zahvali.

Ne da mu trpa „krmetinu za ponijeti“ ili mu je stavlja pod nos.

Ako se dotični praznik posmatra u duhu pravoslavlja, onda pravoslavci u ovom bh. entitetu, koji žele da proslave taj dan, valjda bi trebali da odu do crkve, spreme ručak, upale svijeću… I to je to.

Ako je to dan kao svaki drugi dan u jednom dijelu BiH, koji predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik voli nazvati „multietničkim“ zašto je onda neradni i to ne jedan, već par dana jer se sastavlja sa Božićem?

Što ga „na silu“ moraju proslavljati i druga dva naroda? Možda bi naše komšije muslimani i katolici otišli do banke ili negdje drugo, ali ne mogu jer je sve zatvoreno. Pa, slavi se. E, ako ovo nije „poturanje svinjetine“ komšiji muslimanu pod nos, onda nisam kompetentna za procijeniti šta nije.

Referendum bio, referendum prošao. Drugi skandal.

Pitanje marame

Djevojka koja je „javna ličnost“ usporedi „pokrivene žene“, maramu, hidžab sa „dildom“ (za neupućene, plastični muški polni organ).

To nju vrijeđa. Ona umjesto hidžaba, marame, vidi plastični penis. Valjda stvar perspektive. I na svom Facebook profilu za ovo poređenje, dobije nekih 1.000, 2.000 lajkova… Tužno. Tužno od svakog ko je udijelio taj lajk.

Da li dotična ne zna, zajedno sa svima koji su stisnuli tu tipku „like“ ili im niko nije pojasnio, pravoslavka i katolkinja, trebale bi pokriti glavu kada ulaze u crkvu. Časne sestre u obje najveće hrišćanske crkve su zamotane, pokrivene i na glavi nose marame. Jevrejke se „pokrivaju“ kada pale svijeće za svoje ritualne obrede. Iz poštovanja prema Bogu, ma kako se on zvao.

No, ovdje je direktno spomenut hidžab, muslimanska marama. Par dana sam se trudila da ne razmišljam o tome i da ne dozvolim sebi da me društvene mreže i statusi iznerviraju, znajući da neki sporedni likovi na njima grade „popularnost“.

A onda me je uhvatio sram. Strašan sram. Od dvije mrtve žene, bosanske iskrene muslimanke i u „Titinom vaktu“ i poslije njega. Obje su, dok ovo kucam, mrtve ili „rahmetlije“.

Te dvije žene, da im Allah (u kojeg su bezgranično vjerovale) podari lijep Džennet, nikada za vrijeme Ramazanskog Bajrama nisu dozvoljavale mojoj majci da kuha.

„Šta ćeš kuhati kad već ideš sa posla, dođite porodično za iftar, nakuhamo hrane i ostane, pa ćeš i sutra imati i pite i pilava i baklave. Do iftara“.

Tu se jelo, pilo, nosilo kući kao da je naše, a rahmetli „nana“ Halida, koja je bila skroz pokrivena, osim lica, je uvijek nalazila ispod svog „pokrivača“ nešto sitno da podijeli djeci…

Te dvije žene, ni za života, ni poslije smrti (od kojih je mlađa poginula sa mužem u autobusu, idući na Hadž), njihovi potomci i ljudi koji ih se sjećaju, nikako i nikada nisu zaslužile takvu uvredu.

Fakultet i džuma

Da, postoji pravo na slobodu izražavanja, ali postoji i pravo na vjeroispovijest. I najvažnije – postoji nešto mnogo veće od oba ova „prava“ data svim konvencijama i poveljama – ono nešto što učimo u kući, a zovemo moral!

Ako sloboda izražavanja podrazumijeva moje ili bilo čije pravo da surovo vrijeđa drugo ili drugačije, meni ne treba.

A onda je mladi student u Sarajevu primijetio da na fakultetima ima studenata koji žele petkom da idu na džumu!

Za ime Boga, koji skandal! Gore portali, gore društvene mreže, uvodi se „džamahirija“ u BiH. Studenti hoće na džumu!

Digla se naša bosanskohercegovačka intelektualna „elita“ da nam pojasni da je obrazovanje i sat vremena predavanja mnogo bitnije od džume! A ta naša ista „elita“, koja je samo iz jednog sistema prešla u drugi, zadržala pozicije, nije ni spomenula časove vjeronauka.

Nisu se „bh. mudraci“ sjetili ni Ibn Sine, kojeg smo u toj slobodoumnoj Europi „prekrstili“ u Avicenu (valjda ljepše zvuči), oca moderne medicine…

Niko se nije sjetio vremena inkvizicije za vrijeme koje su hrišćanski mislioci bježali u islamske zemlje i tamo nastavljali svoj rad.

Niko se nije sjetio da je ukidanjem inkvizicije, sva saznanja iz matematike, medicine, razmišljanja o filozofiji, pravu, etici – delegacija iz islamskih zemalja uredno podijelila sa ostatkom svijeta i čak odnijela u Vatikan!

Zašto sada, vjekovima poslije, „kamenujemo“ one koji smatraju da je duhovni razvoj jednak intelektualnom ili se samo trudimo da budemo veći „katolici od samog pape“.

Bez gađenja na arapske pare

Jer, u BiH se uprežemo da dokažemo da jesmo „veći katolici od pape“. Sada nas „žuljaju“ Arapi…

Eto, papa Franjo pokušava cijelom svijetu da dokaže da se ne boje Arapa, muslimana, ali mi uredno pothranjujemo „islamofobiju“, kao da ne živimo u zemlji u kojoj je pola muslimana.

No, kada Arapi pokažu pare, nismo toliko „gadljivi“ da ih ne uzmemo i prodamo zemlju. Prvi Srbi, pravoslavci oko Sarajeva.

Ali taj naš „liberalizam“ polako pokazuje da i nije liberalizam, već puko neznanje koje graniči sa ksenofobijom! I da nisu Arapi i da su Kinezi, bilo bi apsolutno isto… Zajedljivih komentara kada su Kinezi počeli da dolaze u BiH smo imali napretek.

Jučer je povorka pravoslavnih sveštenika prolazila Srebrenicom, gradom genocida. Gradom u kojem je ubijeno 8.500 muslimana, samo jer su muslimani.

I sada ćemo opet slušati poruke pune mržnje… Danima.

Uvijek ostaje moral

U svemu ovome zaboravili smo osnovno: ne dijeliti ljude po vjeri i naciji, već po djelima. Djela su kod nas i zaboravljena i nevažna.

Važno je ono što se vidi. Hidžab, krst…

I posljednje: obje veće religije u BiH strogo zabranjuju mržnju. Ona je zabranjena i u Bibliji u „Deset smrtnih grijeha“ i u Kur’anu, a hadisi poslanika Muhammeda s.a.w.s nas strogo opominju da ne mrzimo!

A, ako smo već „liberalni – agnostici ili atesti“, ostaje nam moral.

Onaj moral koji nas je naučio da nazovemo prijatelje, čestitamo im religijske praznike koje slave, odemo lično ako smo u mogućnosti…

Sve mi se čini da ne trebamo da gledamo okolo.

U boju kože, hidžab, krst. Već da se ogledamo u sebi samima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO