Bh. političari – dugogodišnji ponavljači

Piše: Ranko Mavrak

Sjećate li se još osobe po imenu Štefan Fuele? Na to bi pitanje većina građana Bosne i Hercegovine danas odgovorila sa zadrškom, iako je prije tri godine to ime bilo vjerojatno među najviše citiranima. Za one koje to ne zanima posebno, taj je Slovak, sada posebni izaslanik Vlade svoje zemlje za Zapadni Balkan, a prije toga obnašao je značajnu dužnost povjerenika Europske unije za proširenje.

U tom svojstvu zapalo ga je baš baviti se Bosnom i Hercegovinom, odnosno njenim ambicijama da jednog dana postane članicom Unije, unatoč svom kaotičnom ustavno-pravnom ustroju, skrojenom pragmatičnim škarama američke diplomacije, usmjerenim na trenutačno gašenje vatre i bez posebne potrebe bavljenja onim što će slijediti nakon toga. Fuele je dobio naizgled jednostavnu zadaću: posredovati među političarima u Bosni i Hercegovini ne bi li se dogovorili kako se riješiti apsurdnog balasta etničke diskriminacije nezamislive u europskim demokracijama.

Može li itko zamisliti da se netko u Njemačkoj ili Francuskoj ne može kandidirati na izborima jer je Židov ili Rom? Onoga tko bi zagovara takvo zakonsko rješenje u tim bi zemljama, čak i danas, kada uskogrudni nacionalizam počinje biti dominantnom odrednicom političkog djelovanja, odmah proglasili luđakom ili šovinistom i zaprijetili mu zatvorom zbog propagiranja ideja kakve nisu bile na djelu još od razdoblja vladavine Adolfa Hitlera.

Magle političkih spletki

S tim se još 2009. godine suglasio i Europski sud za ljudska prava i u tužbi Jakoba Fincija i Derve Sejdića protiv Bosne i Hercegovine donio pravorijek kako su oni doista diskriminirani u vlastitoj državi, jer im ona ne pruža ni teorijske šanse da postanu članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine ili zastupnicima u Domu naroda državnog Parlamenta.

“Štefane, daj, molim te, vidi s onima iz Bosne da to riješe. To stvarno nema smisla ako se već guraju u Uniju”, po prilici je rekao Fueleu tadašnji predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barosso, prije nego što ga je 2012. godine poslao u magle balkanskih političkih spletki. Revni slovački diplomat je vjerojatno pomislio kako će lagano dobiti još jedan plus u svojoj karijeri, jer nema prisebne osobe koja bi oko svega toga pravila problem. “Piece of cake” [ništa lakše], pomislio je Fuele i zaputio se u Sarajevo.

Da je kojim slučajem Richard Holbrooke, tvorac Dejtonskog sporazuma, bio živ kada se Fuele upuštao u svoju bosansku avanturu, bio bi u prilici dati mu do znanja da u slučaju Bosne i Hercegovine nikakav optimizam koji se oslanja na zdrav razum nema realno utemeljenje. Sjećam se dobro zajapurenog Holbrookeova lica nekada u proljeće 1996. godine, kada je s predstavnicima “tri strane” u Sarajevu po okončanju rata vodio apsurdne maratonske pregovore – ne o miru, nego o tome može li tko i kakve područne telefonske brojeve dobiti za općine na svom teritoriju. Djelovalo mi je to tada nevjerojatno, no vidim na sličnom primjeru između Srbije i Kosova kako su samo gluposti vječite.

Vjerojatno bi se o tijeku pregovora što ih je Fuele kao opunomoćenik EU-a vodio s bosanskohercegovačkim političarima o provedbu presude “Sejdić-Finci” mogla napisati kakva zanimljiva humoreska, no u biti tu baš nema puno razloga za smijeh. Činjenica je da su višemjesečni pregovori o tome vođeni s liderima ključnih političkih stranaka u Bosni Hercegovini neslavno propali u veljači 2014. godine.

Jasna narodna ‘poruka’

Nije ovo moj, nego poraz političara u Bosni i Hercegovini, konstatirao je tada Fuele, prije nego što je digao ruke i od Bosne i Hercegovine, i od nastojanja europske diplomacije da od te zemlje napravi državu kakvog-takvog reda i vladavine zakona sukladnih međunarodnim normama. Provedba presude “Sejdić-Finci” u tom je trenutku bila ključni uvjet da bi Bosna i Hercegovina dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. 

U konačnici, pregovori o provedbi presude Europskog suda za ljudska prava su propali zbog zahtjeva koje je postavio predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine BiH Dragan Čović, inzistirajući da se “u paketu” riješi i ono što je on definirao kao status hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. U najkraćemu, riječ je o zahtjevu da se Hrvatima omogući suvereno pravo izbora vlastitog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, što bi u djetonskoj konstelaciji odnosa zahtijevalo preinake i Ustava, i Izbornog zakona. Legitiman je to zahtjev, no realno on 2012, 2013. i 2014. godine nije imao nikakve veze s provedbom presude “Sejdić-Finci”. Baš kao što nema ni danas.

Lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik ipak je na Čovićev ultimatum promptno reagirao i predložio za njega jednostavno rješenje. Ponudio je da se pri izboru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta Republika Srpska briše odrednica “srpski”, računajući da logika velikih brojki u tom entitetu jamči trajno održavanje stanja uspostavljenog etničkim čišćenjem, a Čović i bošnjački lideri “zapeli” su na potankostima vezanim za definiranje “plutajućih” izbornih jedinica u kojima bi Hrvati i Bošnjaci makar na jedan dan svake četiri godine od 7:00 do 19:00 sati, koliko obično traje glasovanje na izborima, funkcionirali svaki u svom malom entitetu. Za početak virtualnom, a kasnije…

“Bili smo jako blizu i meni je zaista krivo što su propali sati i dani i noći pregovora. Prije ili kasnije, vratit ćemo se za pregovarački stol i morat ćemo završiti ono što do sada nismo uspjeli”, kazao je u veljači 2014. godine lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović. Nakon toga Bosnu i Hercegovinu su zatekli najveći prosvjedi od Daytona, u kojima je unesrećeni narod, nasiljem i paljevinama vladinih zgrada, pokazao što misli o vlasti, a sve su potom “zalile” poplave biblijskih razmjera.

‘Bijeli dim’ se čeka godinama

Sejdić i Finci gurnuti su u stranu, Europa je posegnula za alternativnim rješenjem kroz njemačko-britansku inicijativu, tražeći od Bosne i Hercegovine da učini makar nešto za vlastito dobro i kroz provedbu reformi pokaže kako želi biti iole ozbiljna država “na europskom putu”. No, i nakon toga potvrdilo se kako je Izetbegović 2014. godine bio u pravu. Vijeće Europske unije u rujnu ove godine dalo je “zeleno svjetlo” Europskoj komisiji za početak obrade zahtjeva Bosne i Hercegovine za odobravanje statusa kandidata za članstvo u EU. Istaknuto je pritom kako u ovom slučaju pravorijek, odnosno kandidatski status, nastavlja ovisiti o ispunjavanju davno postavljenog uvjeta – provedbe presude u slučaju “Sejdić-Finci”.

Za Čovića je “zeleno svjetlo” izvrsna vijest. On danas kaže kako je to dokaz koliko je bio utemeljen njegov optimizam kada je u veljači inzistirao na podnošenju zahtjeva za kandidatski status, baš kao što je siguran da se nova-stara domaća zadaća može riješiti do kraja ove godine. “Najkasnije počekom naredne”, kazao je Čović, ističući kako status kandidata za članstvo u EU Bosna i Hercegovina u tom slučaju može dobiti do kraja 2017. godine.

Kakav to adut u rukavu nosi koji će jamčiti ekspresni dogovor u roku od dva-tri mjeseca nakon što se na “bijeli dim” čekalo godinama ostalo je nepoznato, no ukoliko se sve riješi u novozadanim rokovima, to je doista dobra vijest. Ipak Čović, ali i svi drugi sudionici pregovora proglašenih propalima 2014. godine, građanima Bosne i Hercegovine duguje odgovor na pitanje na što su onda cijela zemlja i svi njeni narodi izgubili gotovo četiri godine?

I dalje važi ‘Bolje ikad…’

Promatrano iz današnje perspektive, realno je bilo da Bosna i Hercegovina već ima status kandidata i da uz to ima otvorena barem dva-tri poglavlja iz pregovora o pristupanju Uniji. Ne bi ona ni u tom slučaju bila na istoj razini kao Crna Gora, ali bi bar bila tu negdje sa Srbijom, a svakako ne bi bila u statusu kakvog beznadno lošeg učenika, koji nenadoknadivo zaostaje za svim drugima iz razreda.

Bosna i Hercegovina, odnosno njeni politički lideri, dakle, na popravnom je ispitu, jer su lideri na onom prvom pali, zasluživši čistu nulu. Ta im je ocjena dodijeljena jer su se pokazali nespremnima i nesposobnima odgovoriti temeljnoj zadaći koja im je povjerena na izborima: osigurati napredak države i boljitak njenih građana. Cinično je stoga izlazak na popravni ispit sada predstavljati kao kakvo spektakularno postignuće. Jer, to, realno, nije ni popravni, to je ponavljanje godina i godina u nizu. S takvim učenicima niti jedna se škola ne ponosi. A takvih bi se političara svaka država trebala stidjeti.

Ili je, možda, u slučaju Bosne i Hercegovine vječito na snazi ona “Bolje ikad…”

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera