Nisu Splićani ludi da šalju djecu u ‘ratno’ Sarajevo

Sve je džabe kad je u ovom slučaju strah ipak pobijedio, piše autor (Getty Images)
Sve je džabe kad je u ovom slučaju strah ipak pobijedio, piše autor (Getty Images)

Piše: Damir Petranović

U prvim danima nakon terorističkog masakra u centru Pariza, još dok je cijeli svijet drhtao, jer je postalo jasno da su bombe, nasilje i nesigurnost pokucali na vrata samog srca zapadne civilizacije, ulice ovog grada preplavili su ljudi. Obični, mali građani.

Mirno, ali prkosno demonstrirali su protiv panike i sijanja nereda, usput dostojanstveno odajući počast ubijenim sugrađanima, novinarima koji su se ondje zatekli gotovo uglas su ponavljali istu mantru: šetaju svojim gradom jer ga ne žele prepustiti neprijateljima, jer ne pristaju na ukidanje osobnih sloboda, jer ne žele da strah na kraju pobijedi. I zato što ne odustaju od svog načina života.

Papa: Jesam li nervozan, bojim li se terorista? Ne, da vam budem iskren, više se bojim komaraca.

Kad im je policija jednom zgodom zabranila okupljanje, na jednom trgu duhovito su ostavili po par svojih cipela, kao simbol njihove prisutnosti, a u moru sastavljenom od tisuća i tisuća komada obuće našle su se i jedne cipelice koje je poslao papa Franjo. Onaj isti papa koji je, kad se zaputio na svoje putovanje nemirnom Afrikom i vrlo opasnom Kenijom, na pitanje o vlastitoj sigurnosti, odgovorio u svom, vrlo jednostavnom stilu.

“Jesam li nervozan, bojim li se terorista? Ne, da vam budem iskren, više se bojim komaraca”, kazao je nasmijani papa i objasnio da se nasilje, sukobi i terorizam, prije svega, hrane upravo strahom, pa onda i nepovjerenjem, beznađem, siromaštvom i razočaranjima.

Mali smo, ali se ne damo

Tako otprilike glasi i službeno prihvaćena definicija terorizma: to je smišljena upotreba nasilja – ili prijetnja samim nasiljem – kako bi se u države, društva i stanovništvo utjerao strah i kako bi ih se natjeralo na promjene ponašanja, odnosno kako bi se tim putem ostvarili neki, najčešće bolesni ili naprosto blesavi i suludi, ciljevi. Bit terorizma, dakle, nisu same žrtve, koliko god one bile brojne, bolne i nevine; pravi smisao je u njihovoj simbolici i poruci da bilo tko od nas može biti idući.

Tako je svugdje, pa i na ovim našim, najčešće zapuštenim i poprilično zaostalim meridijanima. Posljednjih godina nekako se brže uklapamo u svjetske trendove, makar oni najčešće i nisu tako privlačni i idealistični kao nekada; no kako se brže ugrađujemo u tokove u znanosti, što brže prihvaćamo tehnološke novotarije i što agilnije zaranjamo u beskrajne dubine potrošačkog društva – a to obično znači i paralelno utapanje u bezdanu dozvoljenog minusa na tekućem računu – tako se, eto, snažnije zapetljavamo u strah od terorizma i sve posljedice tog ljudskog poraza, barem ako ćemo slušati papu i ostale vjerske vođe.

Kao da jedva čekamo pokazati da i mi svoje terorističke konje za utrku imamo.

Jest’ da smo mali, a samim time i relativno nezanimljivi sijačima panike na svjetskoj razini, ali opet se ne damo. Kao da jedva čekamo pokazati da i mi svoje terorističke konje za utrku imamo. A s druge strane, još uvijek nismo dovoljno građanski osviješteni da, poput Parižana, prkosno paradiramo ulicama, demonstrirajući kako se nećemo odreći našeg načina života. Koji, ruku na srce, ionako nije baš na zavidnom nivou.

I tako je ovog tjedna objavljena vijest da su roditelji djece nekoliko nogometnih škola iz Splita i okolice otkazali njihovo putovanje u Sarajevo, na tradicionalni Šampion Junior Cup Sarajevo, gdje se u prethodnih osam godina redovito okupljao podmladak iz 120 klubova, mahom s područja bivše Jugoslavije. Išli bi oni i ove godine, samo ih je zabrinuo Enes Omeragić – koji je u bezumnom napadu upucao dvojicu vojnika u Rajlovcu – a onda je, kao šlag na tortu, došlo hapšenje desetak Bosanaca zbog sumnje da održavaju kontakt s ekstremnim grupama. “Nije nam o glavu”, objasnili su jednostavno, “slati djecu u rat”. Barem tako su njihove izjave prenijeli mediji u Hrvatskoj.

Ništa od ‘fildžana viška’

Maleni nogometaši, koji sa svojim vršnjacima bezbrižno nabijaju balun i nevino trčkaraju travnjacima, tako su postali prve prave balkanske žrtve globalnog terorističkog fenomena: džabe su organizatori sarajevskog turnira objašnjavali da se Omeragića prije moglo opisati kao usamljenog manijaka, koji je puškom razriješio neke svoje nesporazume s okolinom, džabe je bilo nabrajati sve te terorističke prijetnje kojima su baš uoči Nove godine bile zasute gotovo sve europske metropole. Sve je džabe kad je u ovom slučaju strah ipak pobijedio.

Briga za vlastitu djecu nadilazi sve racionalne argumente i iracionalne strahove.

Roditeljima se, naravno, apsolutno ništa zamjeriti ne može – briga za vlastitu djecu nadilazi sve racionalne argumente i iracionalne strahove. Ostaje nam samo detektirati da smo, barem ako se radi o relaciji Split – Sarajevo, toliko udaljili da smo dozvolili da nam svjetski trendovi i panika ipak do kraja otmu nekadašnji način života.

“Fildžan viška”, čini se, izraz je koji odlazi u povijest. Kao i oni legendarni običaji držanja uvijek otključanih kućnih vrata…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO