Teheran i Rijad, dva oka razroka

Prekid diplomatskih i ekonomskih odnosa Rijada i Teherana samo je vrh ledenog brijega (AP)

Piše: Emir Hadžikadunić

Iran ili Saudijska Arabija, islamska republika ili apsolutna monarhija, perzijska ili arapska imperija, šiije ili selefije? Bliskoistočni izbor koji se agresivno nameće prijeti da zapali regionalni rat u kojem ne može biti pobjednika. Prekid diplomatskih i ekonomskih odnosa Rijada i Teherana samo je vrh ledenog brijega. Ispod površine javno deklariranog neprijateljstva postoji zamršen splet geopolitičkih interesa, neprincipijelnih savezništava i proxy ratova. I zato je vračanje ambasadora svojim kućama mnogo manji problem od posredničkih sukoba Irana i Saudijske Arabije u Siriji, Jemenu, Iraku, Libanu, Bahreinu…

Mnogo je veći problem što te dvije države nisu vodile dijalog oko otvorenih, teških i problematičnih pitanja dok su imale bilateralne odnose. Iran i Saudijska Arabija zauzimali su protivničke strane na svim kriznim tačkama Bliskog istoka od 1979. Tako je bilo tokom iračko-iranskog rata, prvog i drugog zaljevskog rata, afganistanskih ratova, arapskog proljeća. Obje države su imale svoje favorite kod posvađanih frakcija Hamasa i Fataha u Palestini, pro-Hezbollah (Alijansa 8. Mart) i pro-Hariri (Alijansa 14. Mart) u Libanu, opozicijskih i režimskih snaga u Siriji, iračkih šija i sunija, pobunjenih Husija i snaga lojalnih bivšem predsjedniku Jemena Al Hadiju…

Tronožac koji to više nije

Saudijska Arabija je američki saveznik, Iran to više nije. Temelji saudijsko-američkog razumijevanja definirani su na američkom brodu USS Quincy, usidrenom u Sueckom kanalu 14. februara 1945. Tada su dva lidera, predsjednik Franklin D. Roosevelt i kralj Abdul Aziz ibn Saud, na zaprepaštenje Winstona Churchilla, dogovorili strateško savezništvo.

S druge strane, teško se mogla pronaći veća bilateralna ljubav od američko-iranskih odnosa 50-ih, 60-ih i 70-ih godina. Američka politika ograničavanja Sovjetskog saveza na njegovim južnim granicama bila bi propusna bez te države. Tako je bilo do izbijanja Iranske islamske revolucije 1979. Monarhija s najdužom tradicijom na Bliskom istoku prestala je postojati.

Nova iranska politika postala je antiamerička, antiizraelska i antisaudijska. Američki regionalni tronožac u Tel Avivu, Rijadu i Teheranu spao je na dvije noge. Od tada je Iran uporno afirmirao politiku nemiješanja velikih sila, pogotovo Sjedinjenih država, u regionalne poslove dok je Saudijska Arabija podržavala prisustvo SAD-a u Zaljevu i na Bliskom istoku. Zapravo, Rijad je odbacivao asimetričnu podjelu regionalnog uticaja sa Teheranom preferirajući američku zaštitu.

Početak animoziteta

Iranska islamska revolucija podijelila je svijet na njene neprijatelje, negatore i mrzitelje, s jedne, i poštovaoce i slavljenike, s druge strane. Objektivne sredine kao da nije bilo. Tako su arapske elite podijeljene tankom linijom razdvajanja podrške i odbijanja. Na jednoj strani ostala je recimo Saudijska Arabija, na drugoj Sirija. Imam Homeini tražio je zajedničko upravljanje Mekkom i Medinom, dajući direktan izazov vladajućoj porodici al-Saud.

Kao reakciju na takav izazov, Kraljevina se proglasila zaštitnikom dva sveta mjesta. Iz perspektive Rijada, nije bio ugrožen samo model saudijske vladavine. Ugrožen je bio i teritorijalni integritet Kraljevine s koncentriranom šiijskom manjinom u istočnim provincijama. Podjela arapskog bloka na antiiranski i proiranski blok kulminirala je tokom iračko-iranskog rata. Dok su Saudijska Arabija, Jordan i druge zaljevske države političku, finansijsku i vojnu pomoć pružile Sadamu Huseinu, Sirija i Libija asistirale su iranskog saveznika.

Tenzije na svim tačkama

Status Iraka i njegova orijentacija često su korišteni za određivanje ravnoteže snaga na Bliskom istoku. Teza da slab Irak povećava rivalstvo Irana i Saudijske Arabije pokazala se kao tačna. Stari sigurnosni aranžman s jakim Irakom koji balansira urušio se američkom intervencijom 2003. S druge strane, ukazao se prazan geopolitički prostor kojeg su obje države, svaka na svoj način popunjavale sa manje ili više uspjeha. Ustavne promjene iz 2005. predvidjele su da Irak postane federalna, a ne arapska republika.

Regionalni utjecaj Teherana pomjeren je 300 km na istok od iračko-iranske granice. Strateška dubina Irana fizički se povezala preko Iraka, Sirije do Libana gdje je utvrđena nova nevidljiva linija međusobnog saudijsko-iranskog suprotstavljanja. „Ne vjerujem ovom čovjeku, on je iranski špijun”, rekao je tadašnji saudijski kralj Abdullah za al-Malikija, tadašnjeg iračkog premijera. Ta je linija posrednog rata vremenom postajala sve duža i sve opasnija. Izbijanjem Arapskog proljeća ukazala se prilika da vladajući režim u Damasku promijeni ponašanje, napusti proiranski kamp ili ode s vlasti. Tada je Saudijska Arabija privukla na svoju stranu većinsku, skoro pa apsolutnu podršku članica Arapske lige, OIC-a ili članica UN-a. Iranski rejting globalno je pao, što se manifestiralo kroz glasanje u sistemu UN-a ili regionalno kroz glasanje država članica Arapske lige ili OIC-a. U međuvremenu se otvorila nova prilika za dodatne tenzije.

Saudijska Arabija je vojno intervenirala u Behreinu (2011.) u korist vladajućeg režima, Iran je podržao proteste popularne opozicije. Kada se ukazala prilika da Iran izgubi, a Saudijska Arabija dobije strateškog saveznika u Damasku ili Bagdadu, Saudijska Arabija nije mogla imati većih dilema oko prijatelja svog neprijatelja. Prije svega, Rijadu je trebala snažna sunitska pobunjenička vojska koja se suprotstavlja širenju iranskog uticaja. Ovoj listi kao da nije bilo kraja. Na koncu je prokuhalo u Jemenu u kojem su Rijad i Teheran opet izabrali različite opcije. 

Gore od najgoreg

Neće biti prvi put da saudijske vlasti pogube osobu koja kritikuje režim, makar to bio vođa šiitske vjerske manjine u toj zemlji ajatolah šejh al-Nimra. Niti će biti prvi put da iranska ulica okupira i spali stranu ambasadu u Teheranu, makar to bila ambasada Saudijske Arabije. Njihovi posrednički ratovi na Bliskom istoku nisu nepoznati javnosti. U pravilu, dobitak jedne strane najčešće se shvaćao kao gubitak one druge. Ni posljednji cjenovni rat naftom nije nikakav izuzetak. Bilo je toga i 80-ih i 90-ih.

Ni različito tumačenje islama, njegova sektaška zloupotreba nije od jučer. Tužno je da države sa toliko otvorenih pitanja nisu vodile ozbiljan dijalog, nisu promovirali integrativnu, inkluzivnu političku kulturu, nisu stvarali shemu kolektivne sigurnosti, nisu gradili mostove, nisu gradili međudržavnu ovisnost. Ništa od toga nisu radili. Zato je prekid diplomatskih odnosa javna kulminacija svega toga i potvrda bilateralnih problema koji postoje već decenijama.

Ono što dijeli nesretnu i lošu prošlost od još gore budućnosti jeste prećutna saglasnost Irana i Saudijske Arabije da odbace direktno vojno suočavanje, odnosno da preferiraju (zlo)upotrebu proxy grupa u realizaciji svojih interesa. Samo je ta opcija neposrednog vojnog okršaja ostala pa da sve ode dovraga.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera