Iran i Saudijska Arabija: Umjetnost islamske tolerancije

Piše: Hamid Dabashi

Sudbina je htjela da sam baš u trenutku kada je bjesnjela lažna sunitsko-šiitska, arapsko-perzijska podjela između Irana i Saudijske Arabije, imao priliku posjetiti Muzej islamske umjetnosti u Dohi, u Kataru koji se geografski nalazi između Irana i Saudijske Arabije, a emotivno kao da je s druge planete.

Slučaj pogubljenja 47 osoba u Saudijskoj Arabiji zbog „terorizma“, među kojima su bili šiitski vođa Nimr al-Nimr i Faris al-Zahrani iz Al-Kaide, bio je podsticaj za paljenje i napad na Saudijsku ambasadu u Teheranu, nakon čega je Saudijska Arabija ubrzo u potpunosti prekinula sve diplomatske veze s Iranom.

Višedecenijsko rivalstvo ove dvije regionalne supersile konačno je dostiglo tačku ključanja i poprimilo lažnu sektašku podjelu između sunita i šiita, ili još gore, između Arapa i Iranaca.

Daleko od izluđujućeg haosa ovih konflikta, a ipak između dvije zaraćene strane, nalazi se veličanstveni muzej sa skrivenom, utišanom i nadglasanom porukom.

Spokoj i ludilo

Za one koji možda još nisu posjetili ovaj veličanstveni muzej, dizajnirao ga je poznati američki arhitekta kineskog porijekla I. M. Pei i ova lokacija je jedina ovakva u pejzažu preplavljenom upečatljivim krhotinama najšarolikijih uzoraka arhitekture iz cijelog svijeta, nabacanih u Dohi.

Izuzetna arhitektura koju potpisuje I. M. Pei, građena s mudrošću, poniznošću i poštivanjem lokalne okoline i uz odavanje počasti islamskoj arhitekturi radi nešto više od pukog ignorisanja kakofonije lošeg ukusa i lošeg dizajna. Ona zapravo bilježi panoramu islamske arhitekture u centralnom atriju uz eleganciju, velikodušnost i toleranciju, dok doslovno postavlja more između svog spokoja i tog ludila.

Tokom moje nedavne posjete u muzeju su, izuzev veličanstvene stalne kolekcije, bile otvorene još dvije izložbe. Jedna je nazvana Kadžarske žene: Slike žena iz Irana u 19. stoljeću, a za drugu pod nazivom Lov kustosi su sakupili izvanrednu kolekciju artefakata na temu kraljevskog lova.

Nevjerovatno iskustvo posjete Muzeju islamske umjetnosti u Dohi baš u ovom trenutku predstavlja izrazitu i dramatičnu razliku između realnosti muslimanske civilizacije najbolje predstavljene kroz neprocjenjive umjetničke dragulje i izmišljene iluzije sunitsko-šiitske ili arapsko-perzijske podjele, koja je danas označena eksplozivnim krešendom rivalstva između Saudijaca i Iranaca.

Ako se želite lično uvjeriti zašto je opasno, iluzorno i proizvedeno neprijateljstvo između Arapa i Iranaca ili između šiita i sunita kategorički strano samom tkanju islamske civilizacije, dovoljno je da provedete nekoliko sati u ovom muzeju.

Ni traga predrasudama

Dok šetate od jednog do drugog sprata, od jedne veličanstvene prostorije sa dragocjenostima islamske umjetnosti do druge, ne nailazite ni na jedan znak antiiranskog sentimenta ili proarapske predrasude. Uz divljenja vrijednu velikodušnost duha, umjetnička djela iz Irana, Indije, Turske i Centralne Azije postavljena su graciozno pored drugih umjetničkih djela iz Egipta, Sirije, Levanta, Sjeverne Afrike i ostatka arapskog svijeta.

Nijednog dokaza nema da su osobe odgovorne za nabavku ovih remek-djela islamske umjetnosti, koje o njima brinu i tako ih elegantno izlažu, pokazale išta drugo do najšire moguće prihvatanje svih kosmopolitskih aspekata islamske umjetnosti bez obzira na njeno porijeklo – označivši i pripisavši zasluge naciji koja je ta djela proizvela. Na jednom mjestu ćete vidjeti kopiju Kur'ana iz Indije pored Sadijevog Bustana – označenu, datiranu, uz precizne i tačne podatke bez ikakvog traga predrasudama, što je najvažnije od svega.

Kažu (i to veoma sarkastično) da su kršćanski teolozi, kada su 1453. godine Osmanlije zauzimale Konstantinopolj, bili zaokupljeni raspravom o tome koliko bi anđela moglo plesati na vrhu igle.

Volim ih, divim im se i osjećam kolegijalni afinitet prema tim sjajnim teolozima i njihovo izuzetno pitanje ne smatram ničim drugim do čudom dijalektičkog rezonovanja. Mogu samo zamisliti prijatnost i slavu njihovog društva kada su raspravljali o tako uzvišenim pitanjima. Volio bih da sam bio s njima.

Danas, kada vatra mržnje i nasilja bjesni od jednog kraja arapskog i islamskog svijeta do drugog, našao sam se u društvu tih veličanstvenih teologa u Muzeju islamske umjetnosti u Dohi, pitajući se koliko bi se aspekata najčudesnijih umjetničkih i naučnih otkrića jedne civilizacije moglo skupiti i plesati u savršenom miru i harmoniji na ovom prostoru ne mnogo većem od vrha igle po planetarnim mjerilima.

Baš kao i oni kršćanski teolozi, ili njihove muslimanske, ili jevrejske, ili hinduističke kolege, moja razmišljanja u tom muzeju nisu bila odraz voljnog zanemarivanja, već hotimičnog prkošenja tim bjesnećim požarima mržnje i nasilja, sektaštva i pretjeranog nacionalizma.

Đavolsko divljaštvo

Ti teolozi su, zapravo, raspravljali o tome koliko čistih apstrakcija naših boljih anđela možemo mobilizovati u miru i harmoniji da borave na Zemlji, koja je na kosmičkoj skali zapravo daleko manja i manje prostrana od vrha igle.

U apstraktnom prostoru koji je uredio genijalni pjesnik od arhitekte, I. M. Pie je rekreirao skup tih teologa ne da bi pobjegli od barbara, već da bi ukrotili to đavolsko divljaštvo sadržano u samoj strukturi čovječanstva.

Rastuća rivalstva i neprijateljstva između Irana i Saudijske Arabije nemaju nikakve veze s podjelom na sunite i šiite u islamskoj teologiji, a još manje sa zajedničkom sudbinom Iranaca i Arapa među drugim nacijama u regiji. To su izrazi bijesa dvije države odlučne da nadjačaju jedna drugu po svaku cijenu.

Muzej islamske umjetnosti u Dohi posljednji je trag islamske umjetnosti tolerancije – stoji tamo ne toliko uprkos užasu svud oko sebe, već zapravo kao brižno, prijatno i blago zdanje koje nudi iskupljujući pogled na sav taj haos.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera