Bosna gori, a Čović predaje aplikaciju za EU

Piše : Zekerijah Smajić

Uprkos učtivim diplomatskim sugestijama koje su početkom godine stizale serijski iz Njemačke, Velike Britanije, Nizozemske i nekoliko drugih ‘starih članica’ Evropske unije, da je „važnije aplikaciju za pristupanje pripremiti kako treba, nego je uraditi što prije”, obećanja, pa poricanja, predsjedavajućem državnog Predsjedništva Draganu Čoviću nisu ostavila mnogo manevarskog prostora. Predugo je najavljivao, obećavao, određivao pa mijenjao datume i konačno presjekao. Prvi formalno-proceduralni korak na putu ka EU, nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 1. jula 2015., dogodit će se 15. februara ove godine. Utvrđen je i scenario tog nipočemu historijskog, događaja u sjedištu Evropske komisije, a pisani akt će, kako je sebi i zacrtao, biti isporučen za Čovićeva mandata na položaju predsjedavajućeg.

Na konferenciji za medije, održanoj 26. januara, Čović je ocijenio da je predaja aplikacije „volja i opredijeljenost BiH za integriranje u Evropsku uniju“. S predoziranim optimizmom najavio je da je „realno da početkom naredne godine BiH dobije kandidatski status, ako se bude nastavilo raditi trenutnom dinamikom.“ Dokazani dežurni optimista s državnim ovlastima je nagovijestio da će Bosna i Hercegovina, ovako raštimana i nestabilna, institucionalno nedovršena i operativno neefikasna, oboriti rekord u brzini dobijanja kandidatskog statusa za članstvo u Evropskoj uniji.

Uprkos višegodišnjim savjetima iz Brisela, koji u kontinuitetu na razne adrese u Sarajevu stižu još od 2009. godine da aplikacija Bosne i Hercegovine bude „uzorna“, „kredibilna“ i „kalendarski pametno postavljena“, na državnom nivou je odlučeno da se zahtjev za članstvo konvertira, bez obzira na nikad kritičnije stanje u pravosudnoj vlasti, na senzacionalističko lišavanje slobode Fahrudina Radončića kao glavnog stupa koalicione vlasti u Federaciji i neizbježne karike na državnom nivou, bez obzira što je kandidat za upražnjeno ministrsko mjesto u Vijeću ministara u pritvoru zbog sumnjičenja da je ometao rad pravosuđa, i bez obzira na sve preciznije Dodikovo antidržavno djelovanje i prijetnje referendumima “o svemu što Srbima nije po volji”.

Emotivna solidarnost

Nadležnima u Evropskoj komisiji, koja će se po službenoj dužnosti morati prva izjasniti o bh. zahtjevu za pristupanje Uniji, nije po volji što njihovi savjeti nisu prihvaćeni i što se u Sarajevu nije sačekalo na stabilizaciju političkih previranja i „još veću vidljivost“ u provođenju započetih reformi. Uz ocjenu da je Reformska agenda još uvijek na nivou zakonodavno-administrativnog prekomponovanja, a da će se na vidljive učinke po građane morati sačekati, uvjerenje većine zvaničnika u Briselu je da se ishitrenost s aplikacijom može opravdati samo eventualnom pozitivnom refleksijom na trenutno duševno stanje prestrašenih i indisponiranih građana.

Najveća opasnost i rizik po BiH i njen napredak u procesu evropskih integracija, u Briselu i evropskim metropolama se vidi „u neiskrenosti političkih lidera, političkoj nestabilnosti i permanentnom preispitivanju autoriteta državnih institucija“. 

“Ne smijemo se praviti da ne uočavamo svu ozbiljnost pravosudnih i političkih potresa u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu smo primorani da uz vrlo skromne pomake u provođenju Reformske agende, nevoljno ali, ipak, pozdravimo aplikaciju kao novi pozitivni impuls u procesu evropskih integracija”, rekao mi je 27. januara jedan visoki funkcioner Evropske komisije u čijoj je nadležnosti Bosna i Hercegovina. S percepcijom zasnovanom na emotivnoj solidarnosti, manje od polovine članica EU-a prećutno se tako svrstalo uz Čovićevo insistiranje da se aplikacija podnese početkom ove godine iako su pragmatično-racionalne članice Unije zagovarale odgodu „dok se unutrašnjo-politička previranja u zemlji ne smire.“

Pragmatično-racionalna većina među 28 članica EU-a u prvom se redu poziva na njemačko-britansku inicijativu iz novembra 2014. kao krucijalni akt nakon dvadeset godina sklerotične evropske politike prema BiH. Inicijativu iz Berlina je Evropska unija u decembru iste godine prihvatila kao vlastiti “obnovljeni pristup” prema Bosni i Hercegovini. U toj inicijativi se rendgenskom preciznošću oslikava političko, institucionalno, administrativno i ekonomsko-socijalno stanje u zemlji.

Hronološki su argumentirani prijedlozi, rješenja i očekivanja od novoizabranih vlasti na nivou zemlje i entiteta. Najveća novina je ipak u prekompoziciji uslova za podnošenje „kredibilne aplikacije“. Prvi uslov je „značajan napredak u provedbi reformi“, na drugom mjestu je „uspostavljanje efikasnog mehanizma koordinacije“, te prilagođavanje trgovinskih odredbi u sklopu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u skladu s pravilima EU-a u oblasti tradicionalne trgovine. Preporuka berlinske Inicijative je da stabilizacija ekonomije, nova radna mjesta i borba protiv nepravde i nejednakosti u društvu, budu prioriteti koji će biti i stalno ostati na prvom mjestu. Izborne reforme i ustavne promjene, uključujući i provedbu odluke Evropskog suda pravde u Strazburu u predmetu „Sejdić-Finci“, odloženi su za bolja vremena. 

I tada, i godinu dana nakon berlinske Inicijative, najveća opasnost i rizik po BiH i njen napredak u procesu evropskih integracija, u Briselu i evropskim metropolama se vidi „u neiskrenosti političkih lidera, političkoj nestabilnosti i permanentnom preispitivanju autoriteta državnih institucija“. 

Imajući u vidu ovakva stajališta EU-a, nije teško zaključiti da je unutrašnja politička konsolidacija u BiH i provođenje reformi trenutno najvažniji prioritet za zvaničnike u Briselu. Utoliko više, aplikacija za pristupanje Evropskoj uniji, kao hronološki opis naših želja i političkog opredjeljenja, ne može imati niti ima ikakvo značenje državno-diplomatskog podviga ili historijskog događaja. Suštinska valjanost takvog lista hartije će biti mjerljiva tek poslije zvaničnog stava Evropske komisije koji će se temeljiti na faktima koji budu načičkani u hiljadama odgovora na evropski upitnik.

Dodatna opasnost

Upitnik Evropske komisije predstavlja zvanični instrument kojim EU procjenjuje institucionalno-političku, pravnu, ekonomsku i operativnu sposobnost države u svim drugim segmentima da započne proces pristupanja. Na osnovu dobijenih odgovora, Komisija priprema vlastito mišljenje (avis) o tome da li je zemlja istinski opredijeljena i spremna za status kandidata i da li je institucionalno osposobljena za definiranje okvirnog datuma za pregovore o pristupanju. Na prijedlog Komisije, o tome konsenzusom odlučuju države članice EU-a. Da li je BiH sposobna da na sve ovolike izazove odgovori u godini dana, u stanju je ocijeniti svaki bh. građanin koji je još uvijek pri normalnoj svijesti.

Generalno opredjeljenje Bosne i Hercegovine za euro-atlantske integracije nije sporno. Od 2003. godine niko ne skrnavi politički konsenzus na nivou zemlje koji je formaliziran i kroz parlamentarnu odluku o neminovnosti integracije Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Nije u pitanju ni generalna dobra namjera državnog Predsjedništva ukoliko cilj manje vidljive domaće i vanjske mainstream politike nije da se skrene pažnja bh. javnosti s istinskih unutrašnjo-političkih, pravosudnih, sigurnosnih, moralnih, socijalnih i drugih problema. U tom slučaju aplikacija za članstvo bi bila prevara, a samo za lakomislene apaurin za jednodnevnu terapiju 15. februara.

Suštinska valjanost takvog lista hartije bit će mjerljiva tek poslije zvaničnog stava Evropske komisije koji će se temeljiti na faktima koji budu načičkani u hiljadama odgovora na evropski upitnik.

Dodatna opasnost po konačni pozitivni ishod bh. aplikacije krije se i unutar same Unije koja je već hronično opterećena institucionalno-upravljačkim nesuglasicama, nejedinstvom u ocjeni aktuelne prekompozicije svjetskog poretka, te milionom migranata s kojima ne zna ni šta će ni kako će. U takvim okolnostima, u EU danas nije nimalo popularno govoriti o proširenju, bez obzira što je sva progresivna historija Evropske unije utemeljena upravo na ekonomskom rastu, kolektivnom prosperitetu i sukcesivnom širenju po evropskom kontinentu.

Bez obzira na vanjskopolitičke faktore utjecaja na sudbinu bh. aplikacije, u Sarajevu bi se trebalo svakodnevno prisjećati zvaničnog stajališta Evropske unije utemeljenog i u najnovijem Lisabonskom ugovoru, po kojem uslovi pristupanja moraju biti jednaki za sve. U berlinskoj Inicijativi za Bosnu i Hercegovinu se nedvosmisleno navodi da obnovljeni pristup Evropske unije ne mijenja uslove pristupanja i ne predstavlja smanjivanje kriterija i standarda ni za početak pregovora niti za članstvo.

“Ako Bosna i Hercegovina želi da se pridruži EU-u i ako želi uživati pogodnosti članstva, onda će morati ispuniti uslove koji vrijede za sve buduće članice. To uključuje i rješavanje pitanja prava manjina koje je istaknuto u slučaju ‘Sejdić – Finci’, što je važno pitanje koje će Evropska komisija razmotriti kada se bude očitavala po pitanju aplikacije Bosne i Hercegovine za članstvo”.

Na ovako kompleksne i neumoljive zahtjeve Evropske unije, Bosna i Hercegovina može odgovoriti jedino jednoglasjem na nivou države i vojskom stručnjaka razvrstanih po timovima, institucijama, akademijama nauka, institutima, vladinim i nevladinim organizacija. A prije svega trebala bi imati obnovljenu i realnu strategiju evropskih integracija s vojnički preciznim zadacima, hodogramom, nosiocima poslova, rokovima i s instrumentom sankcije za svjesnu ili za opstrukciju zbog nekompetencije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera