Test za građansku Hrvatsku: ‘Pazi, oštar četnik u blizini’

Piše: Davor Gjenero

Hrvatska sustavno šalje kontroverzne poruke o sebi. Ovdašnje društvo istovremeno o sebi svjedoči u najcrnjim tonovima, ali i pokazuje da je sposobno biti drukčije, tolerantnije, otvorenije, liberalnije.

Na maloj i ne pretjerano utjecajnoj gradskoj televiziji, u talk showu kakvima su preplavljene hrvatske niskobudžetne televizije, voditelj je izgovorio sljedeće rečenice: “Poruka Zagrepčanima, svima koji se šeću Cvjetnim trgom, budite oprezni, budući je u blizini crkva u kojoj stoluju, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikari. Pripazite, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i u svojoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama: ‘Pazi, oštar četnik u blizini!'”

Prema svemu sudeći, meta voditeljevih rečenica bio je mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu Porfirije. Teško je shvatiti zašto je upravo dr. Porfirije Perić cilj ovakvoga ružnog napada.

Kad je u ljeto prošle godine naslijedio pokojnog mitropolita Jovana Pavlovića, u Hrvatskoj je prihvaćen s velikim iznenađenjem, i to kao “dobra vijest”. Relativno je mlad i odlično obrazovan. Umjereni vladika učenik je mitropolita Irineja Bulovića, koji u SPC-u slovi kao najsnažnije proeuropski profiliran vladika.

Neposredno nakon dolaska u Zagreb, Porfirije je priznao da ovamo dolazi sa strahom, ali je već u jednom od prvih svojih nastupa parafrazirao Arsena Dedića i rekao kako se “on i Zagreb vole javno”.

Simpatije Zagrepčana

I doista, vrlo je brzo postao dijelom gradskog života, prepoznatljiv na trgu kojemu mnogi vole tepati kao najljepšemu u Zagrebu, na kojem je jedan od naglasaka pravoslavna crkva Preobraženja gospodnjega, izgrađena 1822. godine, prema projektu Bartola Felbingera. Izgradnjom ove crkve počeo se, uostalom, formirati trg koji Zagrepčani danas smatraju svojom svojevrsnom dnevnom sobom.

Mitropolita Porfirija Zagreb je prihvatio sa simpatijama, njegovi nastupi su redovito odmjereni i potiču njegovu pastvu na integraciju u sredinu u kojoj živi, a i on i drugi “novi” mitropolit, onaj pakrački Jovan Ćulibrk, izrazito su angažirani u ekumenskom dijalogu.

Čini se da i u Katoličkoj crkvi takvo njihovo djelovanje nailazi na simpatije. Izrazito umjeren i ekumenski orijentiran, uostalom, bio je i Porfirijev prethodnik Jovan Pavlović, koji je u svojim, doduše rijetkim, javnim nastupima isticao kako se samo u Hrvatskoj osjeća kod kuće, a da se u vrijeme rata, dok je bio u Srbiji, ondje osjećao kao strano tijelo.

U poruci pred parlamentarne izbore Porfirije je govorio o tome kako još nije hrvatski državljanin, pa sam nema pravo glasa, ali je i iz izrečenoga i iz tona kojim je poruka izgovorena bilo vidljivo da se i građanski želi integrirati u sredinu u koju je došao službovati.

Odnos prema SPC-u u Hrvatskoj trenutno je pomalo “zamućen” pitanjem kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca. Iako je Stepinčeva kauza pred crkvenim vlastima zaključena, Sveta stolica odgađa njegovu kanonizaciju jer o njoj želi postići suglasnost sa SPC-om, a to je dio većeg projekta što ga papa Franjo želi ostvariti u odnosu katolika i pravoslavaca općenito.

Neki u Hrvatskoj pritom se osjećaju “prikraćenima” i “zapostavljenima” od Vatikana, a paradoksalno, u izvještaju o vanjskopolitičkom stanju u kojem ostavlja Hrvatsku, lijevoliberalna administracija tu zaustavljenu kanonizaciju Stepinca navodi kao problem u odnosima Hrvatske i Vatikana.

Pitanje kanonizacije Stepinca pitanje je crkvene organizacije, koja ima autonomiju u odnosu na državu, a država koja želi biti sekularna nikako ne bi smjela niti pomisliti miješati se u takve procese, pogotovo ih ne smije smatrati problemom u bilateralnim odnosima s vatikanskom državom.

Da je neka desna vlada napravila glupost, poput definiranja zaustavljenog procesa kanonizacije Stepinca kao državni vanjskopolitički problem, zbog toga bi bila izložena javnoj poruzi, ali budući da ovog puta glupost dolazi s ljevice, takva je reakcija izostala.

Srećom, glupost o “četnicima koji iskaču iza crkvenog oltara” u Zagrebu nije ostala bez javne reakcije. Reagirala je struka, a s gađenjem su se odazvali i obični građani, i to upravo na način na koji građani u demokratskom društvu moraju reagirati.

Igor Mirković, filmski redatelj i nekadašnji novinar, direktor Motovunskog filmskog festivala, uputio je pritužbu Vijeću za elektroničke medije zbog govora mržnje, a pomoću društvenih mreža pozvao je sugrađane da podnose jednake pritužbe ovom tijelu koje dodjeljuje koncesije elektroničkim medijima, kontrolira ispunjavaju li oni koncesijske uvjete, pa ih može i kažnjavati i u krajnjem slučaju oduzeti koncesiju.

Osim rasprave u javnosti, povodom flagrantnog slučaja govora mržnje, Mirković je svojim potezom osigurao da će se ta debata prenijeti i u tijela javne vlasti.

Javne institucije uvijek su sporije od građanskog društva, uvijek im treba neko vrijeme da reagiraju, a impuls onih koji obavljaju javne poslove uvijek je “ne talasaj”.

Građansko društvo u Hrvatskoj ipak je dovoljno snažno da može jamčiti kako ovaj slučaj neće biti okončan bez rasprave, da će primjerena količina javnog prezira biti upućena i na izgovoreni tekst, i na instituciju unutar koje je tekst izgovoren, a i na osobu koja je to učinila.

Opravdanje nekakvom prastarom snimkom na YouTubeu, na kojoj današnji mitropolit pjeva četničke pjesme, jednostavno ne može biti izlika za takav napad.

Bezrazložna diskvalifikacija

Svakome tko razumije socijalne odnose iz te je snimke bilo evidentno da je gospodin Prvoslav Perić (danas mitropolit Porfirije), kao akter koji pripada umjerenom krilu SPC-a, u ovoj snimci žrtva podmetačine s desnoradikalne margine, a na takva podmetanja bolje je odmahnuti rukom nego li pokušavati opravdavati se i bilo što objašnjavati.

Iz svih izjava i poteza u godinu i pol dana u Zagrebu, očito je da je mitropolitova namjera da ta javna ljubav sa Zagrebom bude uzajamna i trajna, a veći dio javnosti u Zagrebu i Hrvatskoj to je i prepoznao.

Žalosno je kad se ljude, koji ostavljaju dojam da su u neku misiju ušli otvorena srca i tako se ponašaju, koji doprinose toleranciji i razumijevanju dviju nacija, pa i dviju država, tek tako s margine društva pokuša ocrniti. Kad osoba koju se nastoji diskvalificirati pripada nekoj organizaciji, i k tome hijerarhiziranoj i jasno definiranoj, kakva je crkvena zajednica, njenom bezrazložnom se diskvalifikacijom diskvalificira i cijela organizacija i svi njeni pripadnici.

Građansko društvo u Hrvatskoj očito ne želi sudjelovati u takvoj igri. Ne treba zaboraviti da je Hrvatska upravo na prekretnici da, nakon neuvjerljive i neefikasne Vlade, koja je nominalno spadala u politički prostor ljevice, dobiva novu administraciju s konzervativnim predznakom.

Neki u Hrvatskoj strepe od “konzervativne revolucije”, a izbor ministara u nekima od socijetalno relevantnih ministarstava otvara prostor za takve strepnje.

Zato će biti izrazito važno vidjeti hoće li obračun s govorom mržnje u ovom slučaju ostati samo na “plećima” građanskog društva, ili će se u njegovo sprečavanje uključiti i nove javne vlasti, odnosno nova administracija, koju Hrvatski sabor tek treba potvrditi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera