Strah od kolapsa vlasti i jalove palestinske opcije

Piše: Mumin Bseiso

Nove izraelske najave sve bližeg kolapsa palestinske vlasti te čvrsto držanje predsjednika Mahmouda Abbasa za istu, u smislu da ona predstavlja nacionalno ostvarenje, i priroda sigurnosne uloge koju zahtijeva Izrael od palestinskih vlasti kako bi se okončao ustanak u Jeruzalemu, ponovno otvaraju stare rane palestinske politike i ukazuju na jalovost frakcijskih opcija koje su ostavile Palestincima u nasljeđe stalne nesuglasice i podjele.  

U posljednje vrijeme veoma su indikativne sve intenzivnije izraelske najave skorog kolapsa palestinske vlasti, koje se manifestiraju kroz otvorene izjave političkog, vojnog i sigurnosnog vrha unutar Izraela, a zatim i političke sastanke i diskusije na temu sigurnosti koje se tiču izraelskog odnosa prema pokazateljima posrnuća i kolapsa palestinskih vlasti i scenarija koji će uslijediti nakon toga.   

Izraelski pritisci i prijetnje ne idu u pravcu dopuštanja kolapsa palestinske vlasti ili djelovanja na tom planu, jer bi to značilo veliku opasnost i neizvjesnost koju Izrael želi izbjeći, nego je riječ o zastrašivanju palestinskog rukovodstva te pokretanju psihološkog rata protiv njih.

Ono što je najupečatljivije u novom izraelskom ponašanju u vezi s raspuštanjem palestinske vlasti ili njenog kolapsa jeste da Izrael ovaj put počinje priču nakon što se oprezno ustezao od nje tokom cijelog proteklog perioda. U isto vrijeme, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas izjavljuje da se čvrsto drži vlasti kao nacionalnog ostvarenja te da ne dopušta njeno raspuštanje ili raspad, na šta je mnogo puta upozorio i ukazao tokom prethodnih ključnih dešavanja i preokreta.
  
Možda je u ustanku u Jerusalemu najbolja potvrda da je pobuna zadala težak udarac okupacijskim snagama na nivou vlasti, vojske, sigurnosti, ekonomije i društva. Slab odgovor palestinskih vlasti na izraelske hitne pozive i zahtjeve da se u potpunosti suprotstave svakom obliku ustanka te da mobiliziraju svoje sigurnosne snage kako bi se tome stalo u kraj – a što je dovelo do izraelske histerije u borbi protiv ovog ustanka i njegovih dubokih posljedica – naveo je okupacijske vlasti i njihove sigurnosne i vojne institucije da sa faze pozivanja pređu na fazu vršenja pritiska i upućivanja direktnih prijetnji, čime se zadire u pitanje postojanja palestinskih vlasti, njihovog ustrojstva i predsjedničke figure. Okupacijske snage razmatrale su i pitanje budućeg predsjednika i to veoma ozbiljno. U tom pravcu su istraživali i imena potencijalnih kandidata koji bi mogli preuzeti ovu političku ulogu tokom naredne faze.

Međutim, izraelski pritisci i prijetnje – ni u kom slučaju – ne idu u pravcu dopuštanja kolapsa palestinskih vlasti ili djelovanja na tom planu, jer bi to značilo veliku opasnost i neizvjesnost koju Izrael želi izbjeći. Ovdje je zapravo riječ o zastrašivanju palestinskog rukovodstva te pokretanja psihološkog rata protiv njih. Stoga Izrael razmatra pitanje zamjene predsjednika Abbasa, s obzirom da u njemu ne vidi osobu koja je najpogodnija za držanje uzdi vlasti u svojim rukama i čuvanje izraelske sigurnost, a zatim i upravljanje internim palestinskim pitanjima u narednoj fazi. 

Po svemu sudeći, izraelski pritisak i ucjene su manje-više urodile plodom. Tokom posljednjih dana, palestinske vlasti su značajno podigle nivo sigurnosne koordinacije te proširile krug saradnje s izraelskim službama sigurnosti, prema onome što su potvrdili brojni palestinski i izraelski izvori.

I pored toga, izraelska strana nije u potpunosti zadovoljna radom palestinskih vlasti na polju sigurnosti. U svom zvaničnom političkom diskursu palestinske vlasti nikada nisu negirale pravo palestinskog naroda da se odupre okupaciji, dok trenutni ustanak pripisuju razmjerima izraelskih zločina, odbivši da ispune izraelske zahtjeve za zaustavljanje huškanja. To onda vodi zaključku da će izraelska strana i dalje vršiti pritisak na palestinske vlasti te da će tražiti hitno djelovanje sve dok se ne ispune izraelski zahtjevi u potpunosti, što će se pravdati pitanjima vezanim za opstojnost palestinske uprave i brojnih privilegija u kojima uživa.

Nevolje pokreta Fatah

Fatahov problem u osnovi predstavljaju nejasna sredstava i instrumenti otpora na koje bi se morao osloniti u okviru svog nacionalnog programa nakon neuspjelih pregovora kao sredstva za postizanje ciljeva i palestinskih nacionalnih prava.

Odabir instrumenta borbe se, po prirodi stvari, odražava na cjelokupno organizacijsko ponašanje i nacionalni život. Instrumenti koji su dominirali u vrijeme pregovora i sigurnosnih obaveza (sigurnosne koordinacije) ne bi se trebali nastaviti koristiti u trenutnoj fazi koja svjedoči izraelskom zanemarivanju palestinskih prava bez presedana. 

Rukovodstvo pokreta Fatah promoviralo je narodni otpor kao sredstvo borbe tokom cijelog prošlog perioda. Međutim, Fatah nije uspio, ili možda nije želio, da ga dovede na nivo stvarne primjene kroz širenje područja djelovanja i teritorije domovine sa svim onim što to iziskuje od cijene, truda i žrtve kako bi narodni otpor bio nešto više od parola koje se čuju tokom raštrkanih aktivnosti petkom u vrijeme obilježavanja određenih prilika nedaleko od zida razgraničenja i dodirnih tačka.

Kada je o oružanom otporu riječ, on nije jedna od opcija u okviru aktuelnih Fatahovih agendi, s obzirom da se suprotstavlja opravdanosti i osnovama postojanja palestinske vlasti kojoj je Fatah najveći patron i oslonac.
 
U vrijeme izbijanja ustanka u Jerusalemu pokret Fatah, također i Hamas sa svim ostalim frakcijama, zauzima ulogu posmatrača, budući da je procenat frakcijskog učešća na polju sukoba bio sasvim beznačajan. Izgledalo je kao da Fatah želi izvući korist i upotrijebiti rezultate ustanka u čisto političke ciljeve koji se odnose na pokušaje iniciranja regionalnog i međunarodnog političkog djelovanja kojim bi palestinska vlast sačuvala svoj obraz, te da se iznova pozicionira proces pregovora na ozbiljnim temeljima koji bi bili prihvatljiviji za palestinsku stranu.  

Sve do ovog trenutka Fatah stoji u nedoumici pred događajima koji se odvijaju. Ne može se pohvaliti time da ga krasi hrabrost u vezi s ponovnim sagledavanjem instrumenta borbe, a time i poboljšanja svog borbenog usmjerenja, bez obzira bilo to preko oslanjanja na metode narodnog otpora riječima i djelom, ili aktivnog učešća u ustanku Jerusalema. Pokret Fatah, također, nije poduzeo niti jedan korak u pravcu internog palestinskog pomirenja kroz formiranje privremenog okvira liderstva i rješavanja svih preostalih slučajeva pomirenja koja su još na čekanju, uključujući i rad na formiranju vlade nacionalnog jedinstva.  

Nevolje pokreta Hamas manifestiraju se kroz njihovu ustrajnosti da spoje dvije suprotnosti: vlast i otpor, zbog čega dolazi do dezorganizacije njihovih strateških i taktičkih vizija. Time njihovo ponašanje više djeluje kao nasumično te pokazuje nedostatak jasne vizije i precizne političke i nacionalne računice.   

Šta više, Fatah nije bio u stanju postići pomirenje sa svojim unutrašnjim strukturama putem održavanja svoje sedme Generalne konferencije koja je odgođena zbog internih razloga.

Stoga, nedostatak odlučnosti Fataha na svim frontovima, internom i eksternom, umanjuje njegovu snagu i patriotsku efikasnost, čime se daje prilika brutalnome okupatoru. To Fatah dovodi u nepovoljan položaj u odnosu na tokove i razvoj dešavanja, ostavljajući ga bez ikakve inicijative za ponovno oblikovanje stvarnosti ili pokretanje novih događaja koji će biti u službi palestinskom narodu i njihovom nacionalnom pitanju. 

Nevolje pokreta Hamas

Nevolje pokreta Hamas najbolje se manifestiraju kroz njihovu ustrajnosti da spoje dvije suprotnosti: vlast i otpor, zbog čega dolazi do dezorganizacije u njihovim strateškim i taktičkim vizijama. Time njihovo ponašanje više djeluje kao nasumično, te pokazuje nedostatak jasne vizije i precizne političke i nacionalne računice.  

Pokret Hamas podiže parole i ističe programe otpora u svim njegovim formama, ali ga u praksi ne provodi, sem u veoma uskim granicama koje se tiču pitanja samoodbrane u Pojasu Gaze. Hamas nije u mogućnosti baviti se pitanjem otpora na Zapadnoj obali zbog direktne zabrane sigurnosnih organa palestinske vlasti, dok se suzdržava od bilo kakve pomisli na realizaciju aktivnosti otpora unutar okupirane palestinske teritorije iz objektivnih razloga i računica.    

S druge strane, Hamas daje prioritet vlasti i obmanjuje sebe da je nastavak kontrole u Pojasu Gaze jednak strateškom i historijskom ostvarenju koje ne može biti zanemareno, te smatra da je Gaza tačka iz koje kreće nacionalni projekat u pravcu pobjede i oslobođenja.

Na tragu toga, Hamas oklijeva odgovoriti na pozive za pomirenje budući da u tome vidi samo uvod za povratak palestinske vlasti u Pojas Gaze, te razvija viziju koja bi im garantirala puno partnerstvo u upravljanju i administraciji, bez obzira što su izgubili mnoge adute moći stečene u prošlosti. Također, pokušava ostvariti nezavisnost svojim modelom u Gazi i ublažiti žestinu opsade koja joj je nametnuta.

Dok traje ustanak u Jerusalemu, Hamas i Fatah, ali i ostale palestinske frakcije žive na margini i nisu dale nikakav doprinos trenutnim dešavanjima, osim ograničenog učešća na terenu. Izuzetak čini moralna mobilizacija te pozivi putem medija u kojima se pokret veoma dobro izvještio te na taj način pokušava pratiti tok dešavanja.

Možda ovih dana Hamas polaže najviše nade u scenario slabljenja Fataha i palestinske vlasti na Zapadnoj obali zbog nastavka ustanka u Jerusalemu. Takav scenarij ne donosi nikakvu korist na nacionalnom planu jer otvara put drugim scenarijima za koje pokret nema viziju niti ima predstavu kako se nositi s tim.

U pogledu Hamasovog upravljanja pitanjima u Pojasu Gaze, u prvom planu se ističe njihovo pogrešno rješavanje problema što se odražava i na zadovoljstvo stanovnika Gaze, a naročito njihova odluka o nametanju dodatnih poreza stanovnicima u svjetlu teških životnih uvjeta i izuzetno teškog ekonomskog stanja zbog nastavka blokade.

Hamas se u određenoj mjeri oslanja i na stav Turske koja deblokadu Pojasa Gaze postavlja kao uvjet za normalizaciju odnosa s Izraelom, međutim ne polaže sve svoje nade u to jer je svjestan da na turske stavove prvenstveno utječu njihovi nacionalni interesi. 

Čini se da se Hamas više oslanja na nametanje poreza i povećanje taksi unutar Pojasa Gaze, što im omogućava da pokažu svoju darežljivost pri isplati plata službenicima i administraciji vladinih odjela. Međutim, to je bez sumnje mač s dvije oštrice i ostavlja negativne posljedice na ekonomsku, psihološku i socijalnu strukturu stanovnika Gaze u kratkoročnom i srednjoročnom razdoblju.

Jedinstvena komanda i recept za neuspjeh

Pojedini pretpostavljaju da je formiranje jedinstvenog nacionalnog rukovodstva za ustanak u Jerusalemu jedna od opcija koja ima za cilj izvesti ustanak iz okvira individualnog djelovanja u djelokrug organiziranog timskog rada, čime bi se ustanak stavio pod politički krov s jasnim zahtjevima daleko od pomućene vizije koju uzrokuje vrtoglava brzina događaja izvan konteksta palestinskih frakcija što dominira od vremena zadnje Al-Aksa Intifade 2000. godine.

Pojedini su u toj mjeri obmanuti da smatraju da je nastavak ustanka vezan za kompaktnu sliku svih palestinskih frakcija.

Međutim, iscrpna studija trenutnog ustanka, u smislu smjera, koristi i implikacija, u poređenju sa prethodnim ustancima jasno otkriva da postoji jedinstvenost i specifičnost trenutnog ustanka jer se uključuje elemenat uspjeha kroz model isključivo individualnog rada koji ostvaruje markantne rezultate nezamislive u prošlosti.

Kontradiktorne nacionalne vizije i politički programi te naginjanje svake frakcije svojim političkim interesima na račun zajedničkih patriotskih interesa čine smjer formiranja jedinstvenog liderstva ustanka receptom za sigurnu propast i skok u prazno.

Ustanak u Jerusalemu pokazuje da ne postoji dominacija frakcija u samom toku događaja i njihovih sadržaja, da navedeno daje snagu i uspješnost te garantira da će biti kontinuirano prisutna u vrijeme kada frakcije imaju negativnu ulogu u palestinskom društvu kroz produbljivanje političke i geografske fragmentacije između dva dijela palestinske domovine u aktualnoj fazi.

Sporovi, okršaji i konfrontacije frakcija, kontradiktorna mišljenja i politički programi, naginjanje svake frakcije svojim političkim interesima na račun zajedničkih patriotskih interesa, slabost vrijednosti i percepcija moguće saradnje i partnerstva, sve navedeno čini smjer formiranja jedinstvenog liderstva ustanka receptom za sigurnu propast i skok u prazno.

Dakako, odricanje od ove ideje ne nosi u sebi napad na palestinske frakcije, niti im umanjuje značaj i vrijednost žrtve koju podnose uz sve nasljeđe dugotrajne borbe u onoj mjeri u kojoj je riječ o deskripciji trenutnog stanja unutar ove faze i preciznom opisu mogućnosti uspostavljanja sloge i zajedništva koje se danas čini kao najslabije u palestinskom kontekstu.

Na kraju, palestinska vlast je danas pozvana da se suoči sa politikom ucjena i izraelskog zlostavljanja krajnje odvažnim stavovima. Nužno je da se poštuju odluke Centralnog palestinskog vijeća i diskurs predsjednika Abbasa kroz govor iz prošle godine o revidiranju političkih, sigurnosnih i ekonomskih sporazuma s okupacijom. Hamas i Fatah su frakcije pozvane da donesu konačne odluke u vezi s domovinom u općem interesu Palestine, te da se povedu unutrašnjim palestinskim interesima sposobni da ujedine palestinske redove u konfrontaciji s izraelskom nepravdom i terorom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera