Arapi u središtu historije

Revolucionarni pokret je razotkrio trulost postkolonijalnog regionalnog uređenja arapskih država (AP)

Piše: Marwan Bishara

Kada je prije pet godina Arapsko proljeće protutnjalo regijom činilo se da je napredak neizbježan, a da je zaraza nezaustavljiva. Ali je sve počelo da nazaduje i čini se da je suđeno da stvari krenu sa lošeg na gore ako ne uspijemo identificirati kako i zašto se nešto tako divno vrlo brzo pretvorilo u nešto gadno.

Nažalost, većina odgovora koji se danas plasiraju su također prilično manjkavi.

Na Bliskom istoku ljubitelji teorija zavjera krive intervenciju Zapada i manipulaciju zavedene arapske omladine koji su prihvatili subverzivne ideje. A na Zapadu, samozadovoljni, “sveznajući” cinici ponavljaju iste podrugljive klišeje: Arapi su beznadni, islam je nespojiv sa demokratijom.

Neki uspon grupe Islamska država Irak i Levant vide kao dokaz njihovog skepticizma u vezi sa demokratskim obećanjima Arapskog proljeća i zagovaraju podršku za arapsku autokratiju, ustvrdivši da su sigurnosni aparati takvih sistema neophodni bedemi protiv haosa.

Ali je takvo mišljenje pogrešno tumačenje historije.

Šta je pošlo po zlu?

Arapsko proljeće je bilo autentičan i moćan odgovor na nekonzervativne pokušaje Sjedinjenih Američkih Država da pomoću američkih tenkova šire demokratiju. Proljeće je pokazalo svijetu da su milioni Arapa, kršćana i muslimana, podjednako strastveni u vezi sa univerzalnim vrijednostima ljudskih prava, pravde i političke slobode kao što su to i građani demokratskih društava sa Zapada.

Bilo bi rasistički i neuko tvrditi suprotno.

Ako su mlade vođe arapske pobune pogriješili, to nije zato što se nisu usudili da djeluju, već zato što nisu djelovali dovoljno snažno. Primjera radi, nisu iskoristili priliku da pretvore svoje parole u političke programe i da formiraju političke stranke kako bi pridobili podršku šire javnosti za njihovu viziju demokratije.

Predvidljivo, s obzirom na nedostatak društvenog prostora za opozicione pokrete, kada je popustio stisak autokratije, starije i bolje organizirane islamističke grupe su pojurile da popune prazninu. Te grupe nisu imale sluha za stav javnosti iskazan na ulicama i trgovima arapskog svijeta.

Umjesto da prihvate pluralizam i da jačaju demokratske procese, djelovalo je kao da islamisti pokušavaju da monopoliziraju vlast, iako je to činjeno korištenjem glasačkih kutija.

Posljedice raskola islamista i sekularista su se mogle ograničiti, kao u slučaju Tunisa, samo da su drevni režimi prihvatili načela mirne tranzicije ka pravednijim društvima i zastupničkim demokratijama. Ali – nisu. Očekivano.

Kako je sve postalo gadno

Stare političke, poslovne i vojne elite – takozvana “duboka država” – radile su na rušenju demokratskih procesa i posezale su za ekstremnim nasiljem u slučajevima Sirije, Libije, Jemena i Egipta, u uvjerenju da batinama mogu vratiti stabilnost.

Kada to nije djelovalo, oni su redefinirali svoje ugnjetavanje kao prijeko potrebnim u okviru kampanje za borbu protiv terorizma.

A ISIL je bio više nego spreman da pruži alibi diktatorima da nastave tlačiti svoj narod. Da ISIL nije postojao, moralo bi ga se izmisliti. Ali, da li je zaista bilo tako?

U međuvremenu se regija nastavlja raspadati uz užasnu cijenu uništenih života i imovine, jer branitelji statusa quo nisu uspjeli da pojme historijsku transformaciju do koje je dovelo njihovo ugnjetavanje.

Ono što je počelo kao mirni protesti na kojim se tražilo pravo na slobodu, pravdu i zaposlenje je postalo revolucionarni pokret koji je razotkrio trulost postkolonijalnog regionalnog uređenja arapskih država.

Neuspjeh Arapskog proljeća da te države transformira na miran način je ubrzalo eroziju cijelog sistema postkolonijalnih nacionalnih država. To ne bi nužno bila loša stvar da je dovelo do arapskog ujedinjenja na nivou cijele regije, ali je u stvarnosti došlo do novih razdora unutar kolonijalnih particija.

Izbjegavajući relativno bezbolan put ka političkim promjenama, policijske države su usmjerile regiju ka mnogo bolnijoj tranziciji. Haos i nesigurnost su natjerale narod da traži utočište u plemenskim, etničkim i drugim praiskonskim pripadnostima koje potkopavaju državne legitimitete i koje prijete da preoblikuju cijelu regiju. To je proces koji je započeo u Iraku nakon američke invazije na Irak 2003. godine.

Ovlasti izvan okrilja

Regija sad boluje od onog što je Condoleezza Rice, državna sekretarka u administraciji Georga Busha, nezaboravno (iako pogrešno u tom trenutku) nazvala “porođajnim mukama novog Bliskog istoka”.

A ima dovoljno materijala da se prebacuje krivica za zapadane regije u niz isprepletenih etničkih i sektaških posredničkih ratova. Posebno se mogu za to kriviti oni igrači sa visokim ulozima i vrlo malo skrupula, kao što su oni što vladaju u Moskvi i Teheranu.

Ali za razliku od zapadnih sila, Rusija i Iran nikada nisu tvrdili da podržavaju ili da se zalažu za vrijednosti i težnje Arapskog proljeća. Doista, oni su uvijek bili protiv ciljeva Proljeća.

Međutim, američki predsjednik Barack Obama, koji se morao izboriti sa vojnim pogreškama svog prethodnika i koji je bio preokupiran pregovorima sa Teheranom u vezi sa iranskim nuklearnim programom, insistirao je da ništa dobro ne može proizići iz interveniranja u udaljenim građanskim ratovima. I dok je možda bio u pravu, Zapad je toliko toga mogao učiniti da spriječi propadanje i da smanji bol.

Primjera radi, SAD je mogao protiv ISIL-a djelovati ranije i odlučnije, kako bi tu grupu spriječio da iskoristi haos i da se ukopa u ogromnim prostorima Iraka i Sirije, pružajući dovoljno podrške sekularnoj ili takozvanoj umjerenoj opoziciji.

Trebao je u najmanju ruku odlučno braniti potlačenu egipatsku omladinu i trebao je pomoći u nametanju zabrane letenja kako bi se zaštitio sirijski narod od svakodnevnih bombardiranja barel bombama.

I dok su se SAD i drugi držali u pozadini, situacija se opasno pogoršala, broj mrtvih je porastao, a šanse za pristojan ishod su znatno smanjene.

Obamino oklijevanje u vezi sa Sirijom je naglašeno lekcijom za koju je rekao da je naučio iz debakla u Libiji – da je svrgavanje diktatora bez opsežnog, strpljivog učešća u posljedicama takvog čina recept za još opasniji građanski rat.

Nakon pet godina previranja i krvoprolića i 50 godina diktatura, ne može se očekivati da Zapad odlučno djeluje u duhu Arapskog proljeća, ali se može očekivati da se bar suzdrži od prodavanja skupe vojne opreme, kao što su SAD i Francuska prodavale vojnu opremu bankrotiranom egipatskom režimu.

Pozitivna strana

Ali SAD i Rusija ne obraćaju pažnju.

Niti egipatski general Abdel Fattah al-Sisi, niti bilo koji drugi regionalni diktator kao što je Assad u Siriji, nisu u stanju da uspostave stabilnost ili sigurnost, a kamoli da su u stanju da donesu prosperitet svom narodu.

Oni su nasilno ugušili opoziciju bez ikakvih posljedica, ali nisu uspjeli da ukrote duh promjena.

Kada su Assad i Sisi održali izbore, odziv je pokazao da Sirijci i Egipćani žele promjene. Pitanje je vremena kada će oni pasti, ali zamjene i alternativa, čini se, biće u najboljem slučaju prelazni.

Arapski svijet prolazi kroz historijske promjene, koje će zasigurno dugo trajati i koje će, nažalost, odnijeti još mnogo života. Ali sudeći prema sličnim iskustvima u drugim područjima i erama, historija nije na strani nasilnih tiranija arapske regije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera