Arapsko proljeće pet godina kasnije je zamrlo, ali ne i umrlo

Revolucije Arapskog proljeća izbile bez pojave rukovodstva koje bi imalo ovaj opći, narodni pečat (Al Jazeera)

Piše: Ahmad al-Sheikh

Jesu li revolucije Arapskog proljeća bile uzaludne, i je li njihovo cvijeće pokosio vjetar takozvane kontrarevolucije – premda, lično, preferiram upotrebu izraza kontrapokret, u želji da izbjegnem riječ revolucija u izrazu kontrarevolucija, zbog svetosti te riječi u našim dušama. Pa, je li revolucija propala ili je njeno sjeme još uvijek živo i čeka na novu kišu?    

Zašto prvi talas revolucija Arapskog proljeća nije otkrio istinske revolucionarne lidere sa vizijom koja nadahnjuje i traži nadahnuće u projektu revolucionarnog mijenjanja?

Je li mjerilo uspjeha revolucije u tome koliko je uspješno uspostavljen demokratski sistem vladavine u skladu sa zapadnim demokratskim modelima?  Ili to predstavlja naredni korak koji će se ostvariti nakon što revolucija uništi sve ono što se vezuje za instrumente, politiku i simbole duboko ukorijenjenih režima i učvrsti svoj položaj, instrumente, politiku i simbole u fazi revolucionarnog stabiliziranja, prije prelaska na fazu stvarnog demokraskog osnaživanja na temelju slobodnih izbora, građanskih prava, jednakosti i socijalne pravde, kako se revolucionarna stabilizacija ne bi pretvorila u „revolucionarno ovjekovječenje“, kao što se desilo sa boljševičkom revolucijom i drugim revolucijama ljevice.

Što se tiče stava da su se revolucije Arapskog proljeća ugasile još na samom početku, za njih se može reći da se radi ili o ishitrenom sudu od strane revolucionara koji izgubili nadu u revoluciju i na horizontu ne vide nešto što bi tu nadu držalo u životu, ili se radi o stavu onih koji simboliziraju kontrapokret i uvijek pozivaju onome što se kosi sa interesima nacije, budući da su oni neprijatelji promjena. Možda se radi i o mišljenju jedne skupine liberala i ljevičara, kako oni tvrde, koji ne prihvataju intelektualno usmjerenje, uspjehe i sisteme koji ne odgovaraju njihovim interesima.

Veliki šamar kontrapokretu

Revolucije Arapskog proljeća nisu umrle nego je splasnula njihova žestina. Svakom ko dublje sagledava sve ono što se nataložilo u zemljama Arapskog proljeća lako će primjetiti šta bi sve zemlja iz sebe mogla izbaciti, pa čak i u čitavom arapskom svijetu, kao nagovještaj onoga što dolazi.

Tako su, na primjer, u Egiptu vojska i ekspoziture staroga režima preuzele revoluciju kroz formu vojnog udara. Pa zar ljudi u ogromnom broju nisu bojkotirali, uprkos različitim stranačkim pripadnostima, posljednje parlamentarne izbore, što je čitav svijet mogao posmatrati. Ovaj bojkot je zadao veliki šamar kontrapokretu, predsjedniku i svim drugim simbolima puča, sa kojih je skinut i posljednji veo iza kojeg su zaklanjali svoje ružno lice. To je čitavom svijetu pokazalo da su korijeni revolucije 25. januara još uvijek duboki u ljudima te da val osvješćivanja, a naročito omladine, željno čeka na novi izlazak kojim će se ustalasati ulice i trgovi, i to u kritičnom trenutku i sa brojem ljudi koji će dovesti režim u veoma nezgodan položaj. Vojni režim im tada neće moći slomiti krila, bez obzira koliko se sa njima bude surovo obračunavao i koliko daleko budu išli neprijatelji revolucije.

„Revolucije Arapskog proljeća nisu umrle nego je splasnula njihova žestina. Svakom ko dublje sagledava sve ono što se nataložilo u zemljama Arapskog proljeća lako će primjetiti šta bi sve zemlja iz sebe mogla izbaciti, pa čak i u čitavom arapskom svijetu, kao nagovještaj onoga što dolazi.“

Svako ko prati ideje i mišljenja omladine na društvenim mrežama, shvatit će da su sva obećanja pučista bila isprazna te da je razotkrivena njihova laž. Centri kontrapokreta nisu svjesni da stvarnost država nakon revolucija više neće biti kao prije revolucije. Razlog tome je da je revolucija, pa čak i ukoliko se privremeno ugasi, ostvarila jedan od svojih značajnih ciljeva, a to je da uzdrma strukturu staroga režima i oslabi društvo utemeljeno na tome, nakon čega ono postaje slabije i nemoćnije u odnosu na žestinu koju je imalo prije revolucije.

Zbog toga, oni koji su izvršili vojni prevrat u Egiptu imaju državu koja boluje od groznice revolucije koje oni često nisu ni svjesni zbog svoje umišljenosti i oholosti. Teret koji je na njima je najteži i oni imaju najveću odgovornost. To predstavlja samu suštinu revolucionarnih promjena, jer one ne ostavljaju, uprkos svome povlačenju sa scene, onome koga pokušavaju zaustaviti nešto na što bi se mogao osloniti. Slabost koju ostavlja revolucionarno djelovanje može liječiti samo isto revolucionarno djelovanje kada se vrati iznova.

Razlog zbog čega pučisti nisu mogli odgovoriti na najznačajnije probleme Egipta upravo je ova slabost, uprkos finansijskoj pomoći koja je procijenjena na više desetina milijardi dolara datih režimu, njegovoj vojsci i predstavnicima od strane pojedinih arapskih država koje su se oslanjale na vojni udar iz straha od uspjeha revolucije.

Možda je Al-Sisi spoznao neumitne rizike koji stoje kao prijetnja između njega i mladih u Egiptu, stoga pred njih ponovo iznosi još jedno lažno obećanje: da će obezbijediti dvije stotine milijardi egipatskih džunejha u sljedećih pet godina za ono što naziva omladinskim projektima. Molimo Boga da ove milijarde ne završe kao što su završile milijarde od projekta proširenja Sueckog kanala za koji se sada posuđuje novac kako bi bio okončan, nakon što je predstavljao važan izvor državnih prihoda u vidu stranih teških valuta.

To je situacija u Egiptu, a što se tiče Tunisa, predvodnika arapskih revolucija, još uvijek su otvorena vrata za obnovu revolucionarnog djelovanja koje još uvijek nije završeno. Iako revolucija u Tunisu nije ugušena vojnim udarom, kao što je to bio slučaj u Egiptu, režim koji je bio duboko involviran u sve sfere društva uspio se vratiti na vlast pod plaštom Bejia Caida Essebsija, iskoristivši pri tome pomirljiv duh koji su pokazale revolucionarne snage i ono što lideri revolucije imaju u smislu dalekovidnosti, novog razumjevanja stvarnosti i vjerske i stranačke pripadnosti. 

Možda je upravo taj pomirdbeni duh dokaz da se revolucija nije završila i da ona još uvijek utječe na društvo, te otkriva laž simbola, politika i instrumenta staroga režima. Iznova se otkriva krhkost koju je revolucija ostavila, što stari sistem koji se vratio na vlast čini nemoćnim. Neuspjeh vladajuće stranke Nida Tunis da se suoči sa problemima države doveo je do raspada stranke i njene podjele, a ukoliko bi i dalje ostali nemoćni da se suoče sa ekonomskim i sigurnosnim iskušenjima možda će biti neophodno ponoviti samu revoluciju ili revolucionarno djelovanje.

Forma starog režima

U samom susjedstvu Tunisa, konkretno Libiji, revolucija se još uvijek realizira na terenu, unatoč svemu onome što su vanjske snage nametnule u kontekstu podjela i miješanja prevratničkih i vojnih režima iz susjedstva te diktata koje međunarodna zajednica pokušava nametnuti Tripoliju u nastojanju da se na neki način vrati forma staroga režim duboko ukorijenjenog u libijskom društvu. Pored toga, tu je ISIL-a kao problem koji opstruira revoluciju i daje njenim protivnicima argumente i prilike za miješanje i zaustavljanje revolucionarne dinamike prije nego što sazrije i uspije.

Na drugom krilu arapskog svijeta, Sirija i dalje krvari. Njena revolucija se i dalje bori i odbija se predati. Iscrpljena je snaga režimske vojske koja uporno traži pomoć. Pa čak ni iranske sile, koje stalno govore o otporu, ni njene sektaške milicije nisu uspjele poraziti revoluciju. Nije to pošlo za rukom ni Rusiji maloga cara koja je pohrlila pružiti pomoć sirijskom režimu i njegovim saradnicima. Niko od njih nije uspio ni nakon više od 100 dana luđačkoga bombardiranja povratiti ili osloboditi teritorije od revolucionara. Također, na sirijsku revoluciju nije utjecalo ni to što su Arapi u potpunosti zakazali, a neki čak bili i u dosluhu sa neprijateljima revolucije, pa ni ISIL-ova ludost i sumnjiva uloga koju ima. Nije uspjelo ni licemjerstvo Zapada i pojedinih iračkih manjina u tome da oslabi većinu sirijskog naroda koji je stao uz revoluciju zbog pravde i slobode.   

 „Svijest koju je iniciralo Arapsko proljeće u Iraku pokazuje svoje radosne znakove i u Iraku. Iračani izlaze u samom centru svoje države, u njenom južnom dijelu i u Bagdadu, otvoreno podižući svoj glas protiv korupcije i iranske dominacije. Pojedini lideri pokreta koji traži promjene i reforme ubijeni su u atentatima iranskih milicija i režima koji iz Bagdada radi za Iran.“

Sirijska zemlja natopljena je krvlju mučenika, suzama izbjeglica i uzdasima protjeranih koji su trenutno smješteni u izbjegličkim kampovima. Sirijski narod, a sa njima i iskreni Arapi, ma gdje se oni nalazili, ne mogu prihvatiti da se situacija vrati na ono kakva je nekada bila. Svako ko je u stanju čitati historiju revolucija koje su se odvijale na način kako se danas odvija revolucija sirijskog naroda, spoznat će da pobjeda dolazi bez sumnje, pa čak i ukoliko se sukob produži a žrtve budu mnogobrojne. 

Uprkos tome što revolucije Arapskog proljeća nisu prekrile doline Iraka i njegove gradove, kao što je to slučaj sa Tunisom, Egiptom, Sirijom, Jemenom, jasno se vide pozitivni tragovi svijesti koju je iniciralo Arapsko proljeće u Iraku. Iračani izlaze u samom centru svoje države, u njenom južnom dijelu i u Bagdadu, otvoreno podižući svoj glas protiv korupcije i iranske dominacije. Pojedini lideri pokreta koji traži promjene i reforme ubijeni su u atentatima iranskih milicija i režima koji iz Bagdada radi za Iran.    

U Jemenu je revolucija preko dugih pregovora i manipulacija prekrivenih iranskom prepredenošću postepeno uvedena u prevrat sa svim njegovim osobinama, kao što je slučaj u Egiptu. Da nisu arapske snage na Arabijskom poluotoku, pa makar i kasno, uočile opasnost koja vreba ukoliko se ne aktiviraju, Jemen bi postao drugi Irak u jugozapadnom krilu otoka.  Sukob u Jemenu još uvijek traje i mora se okončati u interesu jemenske većine i interesu Arabijskog poluotoka u cjelosti, bez obzira koliko to koštalo, jer bi u suprotnom svaki drugi rezultat značio perzijsku sektašku dominaciju uz koju region nikada ne može biti stabilan. Ono što su qaramiti (šiiti) radili ljudima i svetinjama nije se desilo daleko od nas.

Dakle, revolucije Arapskog proljeća još uvijek žive i nakon pet godina. Još od prve parole koja je odjeknula trgovima te pozivala na obaranje dugovječnih režima u tim državama, čija je korupcija opustošila sve što je mogla.

Revolucionarni i narodni lideri 

Što se tiče priče o uspjehu, to je faza koja dolazi kasnije i o njoj se ne može govoriti dokle god se djelovanje revolucije ne upotpuni, i ne preuzme dominacija, te se okonča djelovanje režima duboko ukorijenjenog u društvu koji u ovom trenutku upravlja životom i instrumentima napredovanja društava u državama Arapskog proljeća.

Međutim, zbog čega ove revolucije nisu iznjedrile političke, revolucionarne i narodne lidere koji bi pronalazili nadahnuće i nadahnjivali druge na nivou tih država? 

Možda će pojedini analitičari kazati da su revolucije izbile iznenada te da su ugašene prije nego što su se pojavili istaknuti lideri, posebno u Egiptu i Tunisu. Međutim, ova analiza je nekompletna i uglavnom je površinskog karaktera, jer se u osnovi pretpostavlja da će revolucije izbiti pod vođstvom onih koji će inspirirati svojim intetelektualnim iskustvom, razboritošću, razumijevanjem i političkim i patriotskim djelovanjem, nakon što su iskusili zlostavljanja u režimskim i diktatorskim zatvorima.

No, možemo primjetiti da su revolucije Arapskog proljeća izbile bez pojave takvog rukovodstva koje bi imalo ovaj opći, narodni pečat. Možda će pojedini reći da su Muslimanska braća i rukovodstvo pokreta Nahda u Tunisu izuzetak u tome te da predstavljaju obrazac ovog traženog liderstva u rukovođenju revolucionarnim aktivnostima na čelu narodnih masa Muslimanske braće na trgu Tahrir, u Tunisu i drugdje. 

Bez obzira koliko ovo mišljenje imalo svoje utemeljenje, revolucije Arapskog proljeća još uvijek nisu iznjedrile takve obrasce novih lidera u intelektualnom, kulturnom i iskustvenom smislu, a ostaje pitanje: zašto je to tako?

Nakon dva svjetska rata i onoga što je arapska domovina doživjela od podjela, uzurpacije i kolonizacije, izbile su oslobodilačke pobune i pokreti iz kojih su se razvijale stranke koje su tražile inspiraciju u svjetskim iskustvima, posebno ljevičarskim, kao i one koje su tražile nadahnuće u arapskom nacionalnom ili u islamskom identitetu i u svemu onome što se za njih vezuje kulturološki. 

 „Tvrdim da revolucije Arapskog proljeća do ovoga trenutka nisu iznjedrile liderstvo koje može nadahnuti i biti pokretač tako što će zauzeti svoj položaj koji mu priliči u povijesti. Moramo se vratiti autentičnim izvorima koji nadahnjuju zajedničku kulturu, a to su arapska nacija i islam. Ovo je uloga svih intelektualaca, odgajatelja, nastavnika, medija i nastavnih programa. Vjerovatno neće biti teško širiti ove ideje u generaciji mladih koji dolaze s obzirom na sredstva društvene komunikacije.“

Zajedniči identitet

Ovi teški trenuci su iznjedrili liderstvo koje se borilo za osamostaljenje i arapsko jedinstvo a imena su mnogobrojna. Možda su neka od najznačajnijih: Muhammad Ibn ‘Abd al-Karim al-Khattabi, Saad Zaghloul, Abdul-Kader al-Husseini, Hassan al-Banna, Gamal Abdel Naser, Ahmed Ben Bella, Habib Bourguiba i drugi.

U to vrijeme, zajednički arapski identitet je bio taj koji je sve objedinjavao, dok je islam, kao religija, pratio navedeno. Narodna kultura napajala se iz ova dva mora iz kojih je i poticala. Ljudi su razumijevali ove arapske konture koje povezuju različite dijelove arapskoga svijeta uprkos velikim razdaljinama i ogromnim opasnostima. Kada su stanovnici Levanta saznali za izbijanje al-Khattabijeve revolucije, nekoliko mjeseci nakon što je pokrenuta, jer u to doba nije bilo brzih i neposrednih sredstava komunikacije kao što danas slučaj, izašli su na ulice u znak solidarnosti i podrške.   

Tadašnji odgoj i metode poučavanja nisu zanemarivale arapski identitet uprkos kolonijalizmu i uprkos žestini režima koji su vladali nakon perioda osamostaljenja ili u veoma bliskom periodu. Da ste u to vrijeme upitali Egipćanina: „Ko si ti?“, on bi odgovorio: „Arapin, Egipćanin.“ Da ste upitali Marokanca, odgovorio bi: „Ja sam Arapin, Marokanac.“ Takav je bio slučaj i sa ostatkom arapskog svijeta.

S obzirom da je period diktatura dugo trajao pod parolama nacionalizma i regionalizma, Palestina je izgubljena, a uspostavljen je Izrael. Arapi su doživljavali poraz za porazom, od 1948. pa sve do 1956. i 1967. Zatim se desila katastrofa Camp Davida, okupacija Bejruta 1982. te katastrofa u Oslu i okupacija Bagdada 2003. Žrtva svega ovoga bio je arapski identitet koji je postepeno uklonjen u cilju služenja regionalnim silama koje su se etablirale.

Doza njegovanja zajedničkog nacionalnog identiteta Arapa postepeno se smanjuje u nastavnim planovima, medijima, u komunikaciji među narodom, da bi njeno mjesto zauzele parole poput: „…. prvo“. (U prazninu stavite ime arapske države koju želite) S obzirom na kontinuirani neuspjeh i poraze koji se ponavljaju, široke narodne mase počele su negirati nacionalnu pripadnost, bez razmišljanja o alternativi tome. S druge strane, druge nacije koje žive zajedno sa Arapima na istoj zemlji, u istim gradovima i selima počele su zahtijevati odvajanje. Šta više, jug Sudana uspješno provodi svoje namjere i uspostavlja režim koji dijeli arapski svijet od centralne Afrike, što se nikada prije nije dogodilo.

 Zbog svega navedenog tvrdim da revolucije Arapskog proljeća do ovoga trenutka nisu iznjedrile liderstvo koje može nadahnuti i biti pokretač tako što će zauzeti svoj položaj koji mu priliči u povijesti. Moramo se vratiti autentičnim izvorima koji nadahnjuju zajedničku kulturu, a to su arapska nacija i islam. Ovo je uloga svih intelektualaca, odgajatelja, nastavnika, medija i nastavnih programa. Vjerovatno neće biti teško širiti ove ideje u generaciji mladih koji dolaze s obzirom na sredstva društvene komunikacije.

Prije nekoliko dana moj unuk je u strahu da ne padne sa ivice stola povikao na lijepom, književnom arapskom jeziku: „Spasite me, spasite me!“ Kada sam upitao njegovu majku gdje je naučio ovako govoriti (budući da u arapskim državama narod komunicira na dijalektima) odgovorila mi je da moj unuk gleda dječije TV kanale koji svoj program emitiraju na književnom arapskom jeziku. Zar se u ovome ne može pronaći pouka koju možemo iskoristiti u vremenu društvenih mreža kako bi gradili arapski i islamski identitet koji sve nas može povezati. Sa ovim identitetom i preko ovoga identiteta pojavit će se iz masa muslimanske zajednice lideri koji će potaknuti vjetrove promjena i nadahnuti ljude na revolucionarno djelovanje iz kojeg će crpiti svoju inspiraciju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera