Nema kraja srpsko-hrvatskoj ratnoj retorici

Sva ta mačo retorika, sve te rakete, ti očiti falički simboli... A zapravo... (AP)

Piše: Andrej Nikolaidis

Pratili ste najnoviju srpsko-hrvatsku polemiku, onu oko raketa? Hrvati, dakle, najavili da će nabaviti balističke rakete. Srbi zaključili da su te rakete u najavi uperene u njih: jer koga će Hrvat ako ne Srbina?

Onda premijer Srbije izjavio kako neće skrštenih ruku sjedjeti dok mu se susjedi naoružavaju. Pa poduzeo korake da on od Rusa nabavi rakete kojima Srbin može gađati Hrvata.

Odlazeći hrvatski ministar odbrane Ante Kotromanović pojasnio je zašto Hrvatska nabavlja rakete: te nije to prijetnja susjedima, te to je dio strategije odbrane, sve je to, pogađate, u funkciji mira i dobrosusjedskih odnosa.

U polemiku se uključio i kočoperni Ivica Dačić, ministar spoljnih poslova Srbije, koji danas premijeru Aleksandru Vučiću asistira, ako ne jednako strasno, a ono svakako jednako efikasno kao nekada Slobodanu Miloševiću.

Iz Dačićevog Ministarstva saopštili su kako su šokirani što hrvatski ministar odbrane govori o nekontrolisanom naoružavanju “čime se direktno upućuju pretnje Srbiji, i to u vreme kad se Srbija i njen premijer Aleksandar Vučić, kao i cela regija, zalažu za mir, stabilnost i pomirenje”. Saopšteno je još da su Kotromanovićeve izjave “ratnohuškačke”.

Kotromanović je odlučio da, prije nego što preda dužnost, još koji put bocne istočne susjede. Podsjetio je na ono što znamo: da su srpske (neke od njih su se zvale i “jugoslovenske”, jer je Milošević, je li, “branio Jugoslaviju”) vlade, u kojima su visoke funkcije obavljali i Dačić i Vučić, započele sve post-jugoslovenske sukobe, uključujući i onaj sa Sjevernoatlantskim savezom 1999. godine.

Milošević je vodio ratove u kojima su gorjeli gradovi, ljudi ubijani, zbjegovi se otegli sve do Kanade, vršena sistematska silovanja, teritorije etnički očišćene i počinjen genocid. Vučić ga je kritikovao da sve to čini nedovoljno efikasno: on bi to radikalnije. Danas je taj dio Vučićeve biografije “istrgnut iz konteksta” i pominju ga još samo zlonamjerni: ovakvi kao ja, na primjer.

Mir, brate!

Ne znam za vas, ali meni se čini da je, kada vam neko kaže da je “za mir”, uputno provjeriti šta taj pod tim podrazumijeva. Naročito ako taj neko ima dugačku i bogatu ratnohuškačku istoriju – kao Vučić. Ili želi da kupi rakete za brisanje čitavih gradskih četvrti sa lica zemlje – kao Kotromanović.

Hoću reći: nije svejedno kada vam “mir, brate!” kaže ostarjeli hipik, koji još pamti Vudstok, i kada vam to isto kaže omiljeni Šešeljev omladinac. Ili čovjek čiji je posao da kupuje i prodaje oružje te naređuje njegovu upotrebu – ministar odbrane, dakle.

Njihovo “mir, brate!” zvuči kao zveckanje oružjem. Trka u naoružanju između balkanskih državica komična je, naravno. Ali, stoga ne manje opasna. Neće rakete koje nabavljaju ni Srbi, ni Hrvati upotrijebiti ni danas, ni sutra. Ali, raketa koja je kupljena u prvom biće ispaljena u posljednjem činu – tako veli Čehov, tako veli istorija.

Hrvatsko-srpsku trku u naoružanju, ako to možete izgovoriti, a da se ne zagrcnete od smijeha, odveć je lako, stoga i opasno, ignorisati kao još jednu infantilnu “kome je veći” igru. Njihova igra uključuje odnos moći, ravnotežu straha, dugo gajenu netrpeljivost, nesravnjene račune, Ruse, NATO, borbu za prevlast u regionu, napokon i Bosnu i Hercegovinu.

Rat kao nastavak politike drugim sredstvima – već to je dovoljno strašno. Rat kao nastavak nacionalnih mitova, frustracija, iluzija o vlastitoj moći i značaju – to je čisti užas. Takvi ratovi nikada ne završavaju. Takvi ratovi politiku pretvaraju u nastavak rata drugim sredstvima. Takvi ratovi su – naši.

Pogledajte intervju koji je Aleksandar Vučić nedavno dao Radiju Slobodna Evropa. Novinarka ga pita zašto će “sa gotovo cijelim kabinetom” otići na proslavu Dana bh. entiteta Republika Srpska, iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine taj praznik proglasio neustavnim?

Vučić kaže ovako: “Republika Srbija poštuje Bosnu i Hercegovinu i želi da ima najbliže moguće odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Republika Srbija nijednog sekunda neće da ugrozi teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da je to htjela, i da to hoće, mogla je i može da učini. I u ovakvom stanju u svijetu, ko zna na šta bi to ispalo. Ne pada nam na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo.”

Najprije, nije tačno da Srbija “nije htjela da ugrozi teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine”. U to može povjerovati samo neko ko ima pamćenje čovječje ribice. Srbija je mogla, htjela i djelimično oštetila teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Devetog januara Vučić je sa kabinetom bio na proslavi tog pregnuća.

Recimo da vam na ulici, dok pokušavate upaliti kola, priđe komšija. Pa vam kaže: “Slušaj, ja mogu da ti otmem novčanik, uzmem kola i polomim ti kosti. U ovakvom stanju na ulici, na kojoj je nekoliko momčina koje bi napale one koji bi ti eventualno pokušali pomoći, ko zna na šta bi to ispalo. Ali, ja neću to da uradim. Ne pada mi na pamet da to uradim, hoću i želim”.

Mačo retorika

Da li biste to shvatili kao tople komšijske riječi, ili možda kao otvorenu prijetnju? Mislite li da je “ja mogu da ti nanesem zlo, ali to neću” zalog prijateljstva i dobrih komšijskih odnosa? Da li biste komšiju nakon toga pozvali na kafu, ili biste nabavili metalnu šipku za samoodbranu i nekoliko puta se osvrnuli oko sebe sljedeći put kada izađete iz kuće?

Kada je izjavio da Hrvatska nema neprijateljske namjere prema Srbiji i da Vučić nema razloga da bude nervozan zbog namjere Zagreba da nabavi balističke rakete, Kotromanović je rekao: “Mi vas možemo gađati raketama, ali nam to ne pada na pamet.” Srbiji je, dakle, poručio isto što je Vučić poručio Bosni i Hercegovini.

Pitanje za milion dolara glasi: Kako to da je hrvatsko “mi vas možemo, ali nećemo”, ratnohuškačka izjava, a Vučićevo “mi vas možemo, ali nam ne pada na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo” zalaganje za mir?

Sva ta mačo retorika, sve te rakete, ti očiti falički simboli…  A zapravo…

Kotromanović i Vučić možda bi, a možda i ne bi. Ali, neće. Jer ne mogu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera