EU treba sankcionirati Milanovića zbog potcjenjivanja Srbije

Piše: Davor Gjenero

Eurooptimisti su, razmišljajući o odnosima država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, uporno ponavljali kako samo jedan recept osigurava stabilnost njihovih međusobnih odnosa, a to je europeizacija. Argumenti za ovu tvrdnju vrlo su snažni, jer Europska unija i jest rezultat planski vođenog procesa pomirenja u Europi i izgradnje takvih političkih institucija koje će onemogućiti svako buduće međusobno ratovanje zemalja pripadnica europskoga integracijskog procesa.

Na Balkanu je, međutim, kao i obično, nešto krenulo vrlo krivo. Slovenija je odavno članica EU-a, lani je slavila desetu godišnjicu članstva. Hrvatska je već predala zahtjev za prijem u Šengenski sporazum, a uvjet za pristupanje Schengenu dvogodišnje je članstvo u Uniji. Srbija je prije koji dan bila nadomak otvaranju prvih pregovaračkih poglavlja i čini se da je Vlada Aleksandra Vučića stvarno posvećena pristupanju Uniji i spremna na pretpristupne reforme. Ipak odnosi među susjednim državama odavno nisu bili gori nego što su danas.

Kad se u Zagrebu govorilo da se ne smije dozvoliti da itko u Hrvatskoj susjede pokuša tretirati paternalistički, mislilo se prije svega na Srbiju. 

Kad je Hrvatska postala članicom Unije, eurooptimisti su tvrdili kako se niti jedna od država u regiji koje još nisu članice toga ne treba bojati, jer da je Hrvatska naučila lekciju – kako zna da svoje susjede ne smije ni na koji način blokirati pitanjima koja nisu dio acquisa, jer da je to naučila tijekom svojih pretpristupnih pregovora. U Hrvatskoj je javnost bila izrazito osjetljiva na poruke koje su dolazile iz Slovenije, izrečene svojevrsnom “uzvišenom” retorikom, kojom su slovenski političari svojim hrvatskim kolegama davali do znanja da je ta država u povoljnijem međunarodnom položaju od Hrvatske. Tada je liberalno-demokratska Hrvatska govorila kako se ne smije dogoditi da Hrvatska ikad na taj način nastupi prema i jednoj svojoj susjedi.

Najsloženiji su odnosi Hrvatske i Srbije, one imaju najviše otvorenih problema, a kad se u Zagrebu govorilo da se ne smije dozvoliti da itko u Hrvatskoj susjede pokuša tretirati paternalistički, mislilo se prije svega na Srbiju. Političari u Srbiji, doduše, nisu razumjeli da se pristupanjem Hrvatske Uniji mnogo toga promijenilo. Čudilo ih je da sada europski komesar za proširenje u Srbiji nastupa kao lobist Hrvatske, a iznenađenje im je bilo i kad europske institucije nisu reagirale na njihove pritužbe na neke postupke javnih vlasti u Hrvatskoj, objašnjavajući da te politike nisu u nadležnosti Europske komisije, niti da su zajedničke europske politike.

Zaštita od ‘ludog rimskog cara’

Slovenija je sve vrijeme, kad je iskorištavala svoj povoljni međunarodni položaj da bi pokušala bilateralne probleme s Hrvatskom riješiti sebi u korist, bila svjesna da unutar EU-a vrijedi načelo solidarnosti i kako ono znači da niti jedna članica ni u kojoj situaciji, koja nije grubo kršenje ljudskih prava, slobode tržišta ili nekih temeljnih europskih normi, neće stati na stranu nečlanice u njenom sukobu s članicom Unije. Članstvo u EU privilegija je pripadnosti elitnom klubu, koji zemljama članicama garantira sigurnost, ali čije je članstvo obvezujuće. Zemlje članice harmonizirale su svoje ekonomske, pravne i političke sustave, ali to nije kraj obveza.

Podrazumijeva se da su zemlje članice povezane i zajedničkim vrednotama, a da su oni državni funkcionari za koje smatramo da predstavljaju svoju državu „ograničeni“ u svom javnom diskursu i da se u njihovim nastupima moraju odražavati i te zajedničke vrednote Unije. Kad govorimo o načelu solidarnosti, ono se ne svodi na to da je cijela Unija uvijek na strani zemlje članice kad se ona nađe u sporu s nečlanicom, nego da funkcionari, kad donose neku odluku, moraju sagledavati i temeljne legitimne interese drugih država članica, a ne samo interese svoje države. U donošenju odluka obvezuju ih i zajedničke europske politike, a zajedničke su politike i politika proširenja i politika europskog susjedstva.

Odnosi službenih Zagreba i Beograda dugo nisu bili gori nego što su danas.

Kad je Hrvatska pristupala EU, liberalni su eurooptimisti bili uvjereni da je Unija i svojevrsna zaštita od pojave “ludog rimskog cara”, kako je to definirala današnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić. Europski mehanizmi, činilo se, trebaju osigurati da netko tko sustavno krši europski pravni poredak, dakle, tko ugrožava zajedničko tržište, ljudska prava i načelo vladavine prava u svojoj državi, pritiskom europskih mehanizama bude istisnut s položaja obnašatelja javne vlasti. Unija je, sjećamo se, bila efikasna u pritisku na Austriju kad je Jorg Haider, odnosno njegova stranka, postao dio administracije na saveznoj razini.

Na ovim je prostorima uobičajeno da, želite li da vašu poziciju smatraju uravnoteženom, podjednakom snagom “udarite” po objema stranama u nekom sukobu. Odnosi službenih Zagreba i Beograda dugo nisu bili gori nego što su danas i jasno je da za takvu situaciju sva krivica ne može biti samo na jednoj strani, ali ovog je puta očito da najveći dio odgovornosti snosi Vlada u Zagrebu i, prije svega, njen predsjednik.

Srbija već mjesecima funkcionira kao država-koridor kojim se izbjeglice i migranti iz Makedonije kreću prema Mađarskoj. Pritom je o sebi u različitim okolnostima odašiljala različitu sliku. Njeno se građansko društvo pokazalo suosjećajnim, reaktivnim i spremnim na akciju, a država nije pokazala jednake “performanse”. Međutim, javne su vlasti, a prije svega premijer  Vučić, stale na stranu najboljega dijela društva u Srbiji, spriječile pojavu ksenofobije i osigurale da humanitarni koridor funkcionira. Ništa više od zemlje koja nije članica EU-a, a u koju ulaze ljudi koji su prije toga već bili na teritoriju države koja pripada šengenskom sustavu, nije bilo moguće očekivati.

Metafore o orlu i muhi

Mađarska je do 15. rujna primala izbjeglice i manje ili više uspješno ih upućivala u Austriju. Ona je članica EU-a i Schengena, zato su izbjeglice insistirale na putu njenim teritorijem. Mađarska je morala evidentirati sve ljude koji uđu na njen teritorij, kontrolirati svoju granicu kao vanjsku granicu EU-a i šengenskog sustava, razdvojiti ekonomske migrante od izbjeglica i izbjeglicama osigurati ili azilnu zaštitu, ili put u Austriju i Njemačku.

Kad je 15. rujna pravac kroz Mađarsku prekinut, Hrvatska se našla u neugodnoj situaciji. Izbjeglice i migranti su krenuli na njen teritorij, Hrvatska je, kao članica Unije, obvezana provoditi europske procedure, ali nije članica Schengena, i za put na Zapad izbjeglice su morale prijeći šengensku granicu. Oni koji su to činili neorganizirano, sami su se uputili u Zagreb i krenuli na granicu sa Slovenijom, a država je, nakon nekoliko sati krize, prestala provoditi bilo kakvo evidentiranje izbjeglica, nego ih je prebacila na granicu s Mađarskom i, kako to kaže hrvatski premijer Zoran Milanović, primorala Mađarsku da ih preuzme.

Kad je Srbija počela prijetiti protumjerama, Zoran Milanović cinično je odgovorio – to nisu hrvatske, nego europske granice.

Nakon uspjeha te strategije, Hrvatska je započela pritisak na Srbiju. Naime, nakon preusmjeravanja izbjegličkog vala, Mađarska je ponovno otvorila svoje granice sa Srbijom, a Hrvatska je zatvaranjem prometa za Srbiju sa svog teritorija pokušala primorati tu državu da ponovno preusmjeri barem dio tog izbjegličkog vala prema Mađarskoj. Umjesto bilateralnih, ili, još boje, trilateralnih pregovora, koji su se morali dogoditi prije 15. rujna i zatvaranja mađarske granice, hrvatska je politika odlučila “uvjetovanjem” (pristojan termin za ucjenu) ostvariti svoj interes.

Hrvatski premijer jednostrano je zatvorio hrvatske granice, a kad je Srbija počela prijetiti protumjerama, cinično je odgovorio – to nisu hrvatske, nego europske granice, prema tome Srbija ne može primijeniti mjere protiv Hrvatske, nego samo protiv EU-a, a to neće učiniti. U danima krize, retorika hrvatskog premijera prema susjednim državama je upravo nevjerojatna. Za napade na mađarskog premijera Viktora Orbana sigurno neće odgovarati pred europskim institucijama, ali je jasno da je time ozbiljno ugrozio dugoročne hrvatske interese u Srednjoj Europi. (Kome bi služio hrvatski LNG terminal na Krku ako bi ga opstruirala Mađarska, kome bi Rijeka mogla biti izlazna luka ako se zaoštre odnosi s Mađarskom, Austrijom, Češkom, Slovačkom, koje su sve bile predmetom premijerovih uvreda?)

Podilaženja nacionalistima 

Odgovornost se, međutim, vrlo vjerojatno hoće uspostaviti zbog retorike prema Srbiji, od one metafore o orlu i muhi, na koju je hrvatskom premijeru ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, pozivajući se na Dušana Kovačevića, izvrsno odgovorio (rekavši, otprilike, da neka Milanović samoga sebe smatra orlom, samo da mu ne bude “Orao pao!”, slavni citat Đure Čvorovića), a još više zbog otvoreno potcjenjivačkih izjava (“o tome ćemo razgovarati u Bruxellesu, a tamo Vučića neće biti”).

Zemlja članica EU-a ni u kojoj situaciji ne smije svoje članstvo i privilegiran položaj iskorištavati za “uvjetovanje”, kakvo je zatvaranje granica. Presedan je da je na sukob članice i nečlanice odmah reagirao europski povjerenik za proširenje Johannse Hahn, a još je veći presedan da je, doduše, bez izravnog apostrofiranja “krivaca”, zatražio otvaranje granica, otvaranje humanitarnih koridora i spuštanje razine napetosti u retorici. Komesar Hahn svoje je upozorenje izrekao “diplomatski uravnoteženo”, ali činjenica da je ono bilo jednako oštro usmjereno prema zemlji članici kao i prema nečlanici dovoljno govori samo za sebe.

Zemlja članica EU-a ni u kojoj situaciji ne smije svoje članstvo i privilegiran položaj iskorištavati za ‘uvjetovanje’, kakvo je zatvaranje granica.

Potcjenjivanje svih susjeda, suprotstavljanje europskim institucijama i, naročito, šengenskim obvezama dio je predizbornog nastupa hrvatskog premijera. Potcjenjivački odnos prema Srbiji način je podilaženja nacionalistima u hrvatskoj političkoj areni pred parlamentarne izbore. Međutim, sve to nije tek nevina predizborna igra, jer hrvatski se premijer poigrava europskim pravilima i zajedničkim europskim politikama.

Izbjeglička kriza potresa EU i europske institucije trenutno nemaju vremena baviti se sitnicama. Međutim, nastavi li se takva politika i ne bude li hrvatski premijer (bilo u svom biračkom tijelu, ili u europskim forumima) sankcioniran za ovakvo političko ponašanje, dodatno će se oslabjeti uvjerljivost europskog okvira kao načina rješavanja konflikata, a Balkan će ostati bez vjerodostojnog modela uspostavljanja bilateralnih odnosa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera