Islamisti i arapska poveznica

Piše: Rafik Abdessalem

Iako se ideja o arapstvu u svojoj osnovi formira kao plod diskursa islamskih reformatora u 19. i početkom 20. stoljeća, u kasnijim generacijama islamista ipak nailazi na očigledno odbacivanje i protivljenje. Jamal al-Din al-Afghani, osnivač modernog islamskog reformizma, koji nije porijeklom Arapin, na što upućuje i njegovo ime, bio je jedan od najgorljivijih pobornika ideje arapskog jedinstva. Čak je i pozivao osmanskog sultana Abdul Hamida da glavni grad Sultanata premjesti iz Istanbula u Časnu Mekku, kako bi se dodatno istakla vjerska i duhovna simbolika osmanske države.

Također, njegov ostanak u Kairu i polaganje nade u pridobivanje elitnih učenika Al-Azhara potvrđuje da se oslanja na arapski nukleus u svom reformističkom projektu. Njegovi učenici poslije njega osjećaju podjednak entuzijazam kao i sam učitelj Al-Afagni. Tako je Mohammed Abduhu bio u bliskom kontaktu s pobornicima ideje arapskog jedinstva i solidarnosti, snažno podržavajući arapsku revoluciju protiv Britanaca, koja je nosila nacionalnu egipatsku dimenziju, prepunu snažnih arapskih emocija, prije nego što se u potpunosti udaljava od politike i svoju pažnju usmjerava na obrazovno-odgojne reforme.

Jamal al-Din al-Afghani je osnivač modernog islamskog reformizma, a nije porijeklom Arapin.

Abd al-Rahman al-Kawakibi, autor djela Tabai al-Istibdad wa-Masari al-Isti'bad (Priroda despotizma) i Umm al-Qura (Majka civilizacije), spada u najznačajnije pisce i zagovornike ideje arapskog jedinstva. Ovu ideju promovira u Siriji, Libanu, Egiptu i drugim državama, što ga je koštalo života, jer su ga uhodili Turci. Rashid Rida bio je čvrsto uvjeren u arapsku sposobnost vođenja, nakon što se uvjerio u nedostatnost Abdul Hamidovih reformi, što kasnije pojašnjava i njegov snažni entuzijazam da se uspostavi vladavina Abdul Aziza Al Sauda u Hijazu i Najdu. Tako i u svojoj knjizi govori ne temu hilafeta, koja počinje kao osmansko-turska, a završava kao islamsko-arapska.

Trostruka veza

Čak je i sam Hasan al-Banna, osnivač pokreta Muslimanska braća, koji nastavlja s istom uređivačkom politikom časopisa Al-Manar, čije vođenje preuzima direktno od svog učitelja Rashida Ride, brani ono što možemo nazvati “trostrukom vezom,” odnosno nacionalni egipatski okvir, pored još dva šira okvira, a to su arapski i islamski. U zemljama Magreba u osnovi nije ni došlo do začetaka ovakve diferencijacije između arapskog i islamskog, gdje se vjerski osjećaj isprepliće s arapskim sasvim spontano kod običnog naroda sa ovog područja.

Abdelaziz Thaalbi, osnivač liberalno-ustavne stranke u Tunisu, poznate kao Destour, 1920. godine također se uključuje u projekat arapskog jedinstva svojim perom i govorom te borbom u Iraku, gdje je i studirao na univerzitetu. Boravio je i u Jemenu, zbog čega ga nije izostavio u svojoj pisanoj riječi, pa sve do palestinskog pitanja, mobilizirajući ljude da se aktiviraju oko ovog problema, pri tome sarađujući s Haj Aminom al-Husseinijem. Njegovi napori urodili su plodom, pa je tako 1931. godine održan kongres u Jerusalemu, na kome su učestvovali eminentni muslimanski sunitski i šiitski učenjaci sa svih strana islamskog svijeta.

Šeik Abdelhamid Ibn Badis: ‘Alžirski narod je muslimanski i on pripada arapskoj naciji.’

Nosioci alžirske revolucije, uključujući kasnije i lidere Fronta narodnog oslobođenja, zalagali su se za alžirski nacionalizam u onoj mjeri koliko je to bio dio njihovog identiteta, bez pretjeranog teoretiziranja, jer sami otpor francuskom kolonizatoru predstavlja sastavni dio njihovih spontanih i jakih veza s ostatkom arapskog svijeta. U svojoj poznatoj rečenici, duhovni otac alžirskog reformatorskog pokreta Šeik Abdelhamid Ibn Badis sažima ovakvo usmjerenje prema “sintezi” te kaže: “Alžirski narod je muslimanski i on pripada arapskoj naciji.”

Na samom početku radilo se o pripadnosti arapskoj naciji, prije nego što se pojavila tendencija ka ideologiziranju, uz tvrdnje da se na taj način nudi kompletna teorija u pitanjima egzistencije, zajednice i politike. Na ovo su uveliko utjecale evropske nacije u nastajanju, posebno njemačka arijevska nacija, kao i period prije intenziviranja sukoba između Naserovog nacionalnog pokreta i Muslimanske braće u Egiptu sredinom 20. stoljeća.  

Utjecaj Evrope

Jedna od neposrednih posljedica toga bila je oštro odvajanje od ideje arapstva kod islamističkih pokreta. Počinju je posmatrati kao predislamsko otpadništvo i odstupanje od univerzalnosti islama, koji ne priznaje nacionalne granice ili rase na način kako je o tome pisao Sayyid Qutb. Uprkos tome da su sve do danas postojali mnogobrojni pokušaji vraćanja ideje arapstva u svoj prirodni kontekst i okončanja raskola između ove dvije struje, faktori sumnje i nepovjerenja prisutni su sve do danas. Potpirivale su ih i još uvijek ih potpiruju političke nesuglasice i totalitarističke ideološke tvrdnje na obje strane.  

Svrha ovog članka nije postizanje pomirenja između arabista i islamista, niti predstavlja istraživanje puteva spajanja ili razdvajanja među njima. To je sasvim drugo pitanje i ono je izvan okvira naše teme. Ono što me u prvom redu interesira je reintegracija ideje arapskog jedinstva i saradnje u diskursu arapskih islamista i njihovim političkim izborima bez bilo kakvog straha ili oklijevanja.

Arapi su, kako to veli Ibn Khaldun, ‘osnovna komponenta islama i njegova supstanca’.

Kao prvo, zato što to znači povratak prirodnog konteksta za reformistički islamski projekat, kako smo to prethodno i spomenuli, prije negoli nastupi raskol među islamistima i zagovornicima arapstva. A kao drugo, projekat islamskog preporoda treba arapski poticaj na osnovu prirodne jezičke i kulturološke spone koja povezuje islam s Arapima i arapskom nacijom.

Arapi su, kako to veli Ibn Khaldun, “osnovna komponenta islama i njegova supstanca”, stoga se islamski progres ne može ni zamisliti bez napretka arapskog nukleusa i preuzimanja na sebe uvjeta historijske odgovornosti. Ovakav stav nema nikakve veze s osjećajem superiornosti ili tvrdnjama o jedinstvenosti ili isticanja nad drugim Božijim stvorenjima, ili općenito muslimanima, jer je arapska nacija, onako kako mi to posmatramo, u prvom redu jezička i kulturološka odrednica i politički projekat više negoli ideja, ili teorija, ili etnička suštinska odrednica.

Etničko i nacionalno porijeklo

Niko od nas ne može sa sigurnošću potvrditi svoje etničko i nacionalno porijeklo – da li pripada Arapima ili poarapljenim skupinama, Kurdima ili Berberima, Feničanima ili Koptima. Kazivanja o porodičnim stablima i plemenskim korijenima prepuna su pukotina, tako da se s velikom teškoćom može razlučiti istina od iluzije. No, jednu stvar sigurno znamo, a to je da smo mi arapska nacija, koja dijeli zajednički jezik, kulturu i geografski prostor, kao i političke brige i težnje.

Nema sumnje da je nacionalna povezanost postala stabilna činjenica još od samih početaka 19. stoljeća, uključujući i našu arapsku islamsku regiju, nazvanu kao Bliski istok, što predstavlja fenomen povezan s onim što se može imenovati kao nacionalna svijest, koja se ne može naknadno odvojiti od političke i društvene strukture nacionalne države, uključujući i izgradnju ključnih narativa te formiranja općih percepcija kroz obrazovanje, kulturu i medije. 

Isto tako, danas su nam poznate granice i problemi nacionalne ideje te katastrofe koje je donijela sa sobom u modernoj historiji, kako onoj bližoj, tako i daljoj, posebno ukoliko se kombinira s tvrdnjama o superiornosti i etničkoj čistoći. Ili, ukoliko se oslanja na upotrebu sile jedne nacionalne države, poput onoga što se desilo s njemačkim nacistima ili srpskim nacionalizmom, kao i drugima. Danas smo, također, svjesni kontinentalne pripadnosti, koja prevazilazi uske granice nacionalne države.

Poziv arapskoj naciji je razborit i otvoren projekat za sve, i ne znači poziv na zatvaranje unutar sebe.

Prema tome, naš poziv arapskoj naciji je poziv na razborit i otvoren projekat za sve, i to ni u kom slučaju ne znači poziv na zatvaranje unutar sebe. Ono što smo ranije spomenuli, zahtijeva oslobađanje ideje arapstva od ideoloških sistematskih ograničavanja nametnutih od arapskih nacionalista u kasnijoj fazi i, umjesto toga, stavljanje naglaska na njenu političku dimenziju i ništa drugo.

Nacionalnost, prema društvenoj, političkoj ekonomskoj, etičkoj i naučnoj teoriji, nije onakva kakvom su je zamišljali sljedbenici Gamala Abdela Nasera u svojoj “asmatijskoj” verziji (koja se vezuje za egipatskog nacionalnog teoretičara Asmata Saif al-Dawla), ili baathističkoj, sa svojom “aflaqijskom” verzijom (koja se vezuje za iračkog teoretičara Michela Aflaqa).

Nacionalni identitet

Jasno je da velike muslimanske nacije ne vide nikakvu smetnju u tome da se izjasne o svom identitetu i nacionalnoj pripadnosti. Iranski islamisti podjednako su nacionalisti koliko i islamisti. Štaviše, sam otac iranske revolucije Khomeini, Perzijanac i šiit, zagovornik je panislamizma. Turski islamisti ne prezaju od veličanja turske nacije i njenog uzdizanja, što ponekad graniči čak i sa šovinizmom. U državi poput Pakistana nacija je nešto neraskidivo od vjere. Može se reći da je determinanta pakistanskog nacionalnog identiteta upravo islam. Zašto se onda traži od arapskih islamista nedefinirana i nedorečena veza s nacionalnim arapskim identitetom?

Tačno je da se Arapi danas suočavaju s ozbiljnijim problemom nego što je to slučaj s drugim velikim muslimanskim nacijama, poput Turaka, Iranaca, Pakistanaca, pa čak i Indonežana; ove muslimanske nacije ne žive u kontradikciji između granica nacije i granica države. Što se tiče nas, Arapa, zahvaljujući tome da smo sami sebe izložili različitim grupiranjima i rasparčavanju, još uvijek patimo od problema podijeljenosti između nacionalnog i državnog, te između granica države i širih granica pripadnosti određenoj naciji.

U državi poput Pakistana nacija je nešto neraskidivo od vjere.

Stanje fragmentacije, u kome se trenutno nalazimo, danas postaje takvo da unutar jedne nacionalne države dolazi do uspona plemenskih, etničkih i sektaških tvorevina, što predstavlja sasvim očiglednu stvar.  Ako je poznato da su arapski entiteti stvarnost koja se ne može izbjeći ili zanemariti, onda je arapsko jedinstvo širih razmjera od suštinskog značaja za postojanje i kontinuitet tih istih nacionalnih entiteta kojima prijete mnoge opasnosti.

Prema tome, stavljanje naglaska na principe arapske solidarnosti i izgradnja zajedničke arapske vizije za krizu u regiji, ali i druga pitanja, jedan je od neophodnih uvjeta za kontinuitet nacionalnih država i zaštitu od ekonomskih i sigurnosnih rizika koji su prijetnja njenoj suštini.

Saradnja sa susjedima

Nećemo pretjerati, niti izmišljati ako kažemo da danas ne postoji nijedna arapska zemlja koja je sposobna riješiti svoj problem sama bez određenog stepena saradnje s arapskim susjedima. Ovdje ne govorim o ideološkim zahtjevima, ili o tome kakvi bi oni trebali biti, nego govorim o praktičnim političkim potrebama koje se tiču interesa same nacionalne države. Pa čak i oni koji uzvikuju parole poput: “Jordan na prvom mjestu, Tunis, Liban, Irak na prvom mjestu”, na kraju se, uglavnom, svjesno ili nesvjesno, pomire s tim da su Amerika, Francuska ili Velika Britanija na prvom i posljednjem mjestu.  

Ideju o arapskoj naciji potrebno je vratiti u njenu originalnu dimenziju kod islamskih reformista, gdje ona predstavlja politički projekat čiji je cilj integracija Arapa, jačanje veza i potvrđivanje zajedničkih interesa, a ne ideologija ili misao. Možda nam je danas – zbog jakih uragana koji haraju arapskim svijetom – prijeko potreban podsjetnik o važnosti buđenja svijesti o arapskom jedinstvu i njegovoj provedbi u praksi, kako u vrtlogu podijeljenosti i lutanja ne bismo izgubili arapske materijalne i moralne kapacitete koji su preostali.

Ne postoji nijedna arapska zemlja koja je sposobna riješiti svoj problem sama bez saradnje s arapskim susjedima.

Svjestan sam da će se, zbog pokušaja očuvanja ovih malih država, na koje se oslanja i koje smo ranije kritizirali, žrtvovati ovako vrijedan cilj, kao što je slučaj u Iraku, Siriji, Libiji i Jemenu. Ipak, to ne osporava potrebu da se ideja o arapskoj naciji očuva živom u srcima i dušama Arapa generalno, jer bez toga Arapi neće imati budućnosti, baš kao što danas nemaju sadašnjosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera