Hrvatska između srca i moranja

Hrvatska se pokazala otvorenijom i humanijom od nekih nominalno civiliziranijih i naprednijih zemalja (Marko Mrkonjic / Pixsell)
Hrvatska se pokazala otvorenijom i humanijom od nekih nominalno civiliziranijih i naprednijih zemalja (Marko Mrkonjic / Pixsell)

Piše: Damir Petranović

Tek koji sat nakon što je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić na javnoj televiziji izjavio da nema nikakvih naznaka prelijevanja izbjegličkog vala u smjeru Hrvatske, prvi nesretnici pokucali su na njenu istočnu granicu. Neki su naivno krenuli na legalne granične prijelaze, neki optimistično kroz polja kukuruza, no sve je dočekala policija, koja se – barem prema prvim izvještajima – ponaša maksimalno pristojno i humano.

Naravno, po svemu sudeći, ovo je tek naznaka pravog vala koji bi mogao zapljusnuti zemlju u idućim tjednima, a da ona poput svog ministra policije toga očito nije još ni svjesna. Ostojić je tek kazao da “ima plan, ali ga ne želi otkriti”, što zvuči dosta alanfordovski, pa ćemo morati pričekati vidjeti hoće li se službe zbilja moći nositi sa humanitarnim izazovom veće potencije.

No, ono što je već sada u potpunosti jasno jeste da je, osim svojih granica, Hrvatska izbjeglicama otvorila i srce: nema dizanja ograda i gradnje zidova kao u nekim susjednim državama sa zabrinjavajuće fašistoidnim tendencijama, nema mlaćenja palicama i suzavcem, niti brutalnosti vojske i policije. Za razliku od one divlje mađarske snimateljice, hrvatske novinarke dočekale su tužnu kolonu na granici već u cik zore i umjesto cipelarenja ponudili hranu, vodu i prijateljski zagrljaj.

Slučaj će htjeti da se sve to događa u istočnoj Slavoniji, odnosno u okolici Vukovara i selima poput Tovarnika, odakle su se prije samo četvrt stoljeća prema zapadu kretale vrlo slične izbjegličke kolone. Tada je na čelu bila “djevojčica u plavom kaputiću”, ovaj put curica koju su kamere snimile kako s tužnim pogledom u očima kamenom razbija ljusku i na prašnjavoj cesti Bogu iza nogu nekako pokušava pojesti jedan orah.

Hrvatska je preživjela milijun izbjeglica

Kolektivna memorija je vrlo zeznuta stvar i u hrvatskom slučaju, barem dok se brojke značajno ne povećaju i dok se eventualno ne naslute prvi problemi s ljudima koji svoju sreću možda i dugoročno pokušaju pronaći upravo ovdje, čovjeka nekako ispuni ponosom činjenica da živi u zemlji koja se pokazala otvorenijom i humanijom od nekih nominalno civiliziranijih i naprednijih. Dijelom jer smo i sami ne tako davno bili izbjeglice, a dijelom i jer se sjećamo da je upravo Hrvatska u jednom trenutku u devedesetima bez problema udomila skoro milijun nesretnika koji su ostali bez vlastitog doma. Pa je, eto, nekako preživjela.

“Treba ih prihvatiti, što drugo nego pomoći jadnim ljudima”, kazat će gotovo uglas baš u tom Tovarniku, selu koje se čak i po dosta niskim hrvatskim kriterijima može proglasiti sirotinjskim.

Sociolozi će tek reći svoje o solidarnosti koja je zavladala prema jadnicima koji su u Europu dospjeli sa sasvim drugog kontinenta, kao i o ekscesima – poput jednog bijednog nacističkog grafita koji se preko noći pojavio u Splitu i bio ekspresno izbrisan. Možda će uzroke možda pronaći i u nekom intimnom osjećaju da izbjeglice u Hrvatskoj uopće ni ne žele ostati – jer, kvragu, ni oni koji su ovih dana zaglavili u Vojvodini nikada nisu čuli za tu državu neobičnog imena, a od lokalnog stanovništva čut će tek savjete o izbjegavanju minskih polja i bijednom životnom standardu, pogotovo baš u toj Slavoniji. Kvragu, pa i Hrvati bježe od tamo?!

Ali opet, svi ti Sirijci, Afganistanci i Iračani kroz Hrvatsku barem neće morati pješačiti jer će im država ponuditi prijevoz u pravcu toliko željene Njemačke i Skandinavije. Onima koji ostanu ponudit će se osnovna egzistencija, one koji dobiju azil čeka dvogodišnji smještaj i prehrana, odnosno glavni preduvjeti za normalnu integraciju u novu sredinu. Kako nama, tako i njima.

Opasnosti političke zloupotrebe

Kažemo, ugodna je spoznaja da smo se pokazali civiliziranima, makar su Hrvati – kao i valjda svaki europski narod – često krvavi ispod kože.

A to bi se moglo demonstrirati idućih mjeseci, ako se izbjeglička kriza svom vrhuncu bude približavala paralelno sa kampanjom za predstojeće parlamentarne izbore. Zasad su sve stranke i gotovo svi političari odmjereni i umiveni, tolerantni i širokog srca, čak i beskrajno korektni kada se izjašnjavaju da ljudima u nevolji treba pomoći bez obzira na rasu, vjeru i nacionalnost.

No, teško je oteti se slutnjama da nad tužnim kolonama koje će se izvjesno zavaljati bivšim “autoputom bratstva i jedinstva” u jednom trenutku početi kružiti politički lešinari. Oni kojima su od ljudskih – pa i kršćanskih vrijednosti, ako baš hoćete – nešto važniji postotci glasova i plan da na društvenim tenzijama doplove do svoje vlastite Njemačke ili Skandinavije, odnosno fotelje u parlamentu.

Tada ćemo, ako ništa drugo, kao građani Hrvatske znati da biramo između uljuđene i divlje države, a bogme ćemo po rezultatu izbora za dva mjeseca znati i kako kao društvo stojimo u tom pogledu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO