Svoj na svome – ne postoji

Evropa je zaboravila golgotu kroz koju su prolazili njeni narodi, piše Missini (EPA)

Piše: Suad Missini

Vlasnici ste kuće, fabrike, zemlje… Imate čak i imovinski list! Slavni peruanski ekonomista i aktivista Hernando de Soto, stvarajući svoju paradigmu transfera vlasništva iz neformalne u oficijelnu ekonomiju kao fundamentalni korak u borbi protiv siromaštine, nije imao čarobni štapić sigurnosti i vjere da će vaše vlasništvo ostati upravo vaše – zauvijek!

Čarobnog štapića, zapravo, nikada nije ni bilo…

Jer nikada ne znate hoćete li ostati na mjestu za koje vjerujete da je vaše. I nikada niko nije ni znao. Jer, stabilnost i sigurnost su samo iluzija. San koji najviše obožavamo.

Jer to je neophodna iluzija bez koje svijet ne bi mogao funkcionisati. Kako napraviti ovu istinu prihvatljivom za samoga sebe? To je težak tovar, sa kojim se niko ne može relaksirati. I kako prihvatiti tu istinu uprkos svemu, kao jedini način da razumijemo one koje je sudbina nagnala da napuste svoj dom, koji se umjesto gnijezda sigurnosti pretvorio u čeljust ajkule?

A mi, sa ovih prostora, imamo šta reći o tome. Imamo i osjećaj, ne samo sadašnji već i viševjekovni, o tome – šta znači imati i biti svoj na svome i onda, u jednoj jedinoj sekundi, biti neko čija će sudbina biti više od avanture, a najčešće – golgota! I mi, sa ovih prostora, možda više nego bilo ko drugi, nemamo prava na zaborav. Nemamo prava na sljepilo. Nemamo prava na neodgovornost.

Danas, kada Mađari više ne čitaju svog (a i našeg) Lajoša Zilahija, koji je, nakon što je ostavio ogroman trag u evropskoj literaturi, i sam morao pobjeći iz domovine u SAD, čak i umrijevši izvan nje – u Novom Sadu – sjetim se koliko je njih poginulo na zidinama zapadne Evrope, bježeći ne samo od bijede već i progona, što domaćeg, što uvezenog!

Zaboravljena prošlost

Kada vidim Grke kako tuku sirijske izbjeglice, tek izašle iz hladnih egejskih voda, ne mogu a da se ne sjetim grčkih izbjeglica koje, pretvorene u razmjensku stoku između Grčke i Turske 1923. godine, natovarene na malim čamcima i bez ičega sa sobom, plove istim nemirnim vodama iz male Azije ka – Siriji!!!

Sjetim se, jer kaže Zilahi, “samo nam ljudsko biće može podariti potpunu iluziju sigurnosti. Samo glas, pogled i dodir ruke jednog čovjeka djeluju kao utješna poruka iz svemira u kojem smo mi tako sićušni (…)”. A ljudsko biće nije pitanje geografije, već srca.

U Mađarskoj, u Grčkoj i u Siriji… A Mađari bi trebali pamtiti: njih 200.000 je 1956. godine, u najžešćoj zimi i van puteva, često i minskim poljima, bježalo ispred sovjetske intervencije, tražeći utočište – i dobivši ga: u Austriji i Jugoslaviji. Svi su u roku dvije godine dobili dom, obrazovanje i perspektivu slobodnog svijeta.

Historija je zapamtila jednu rečenicu, i pamtit će je zauvijek: “Protjeravši te ljude, on je osiromašio svoju zemlju, a obogatio moju…” 

Kada je Mađarska postala dio istog slobodnog svijeta prvog maja 2004. godine, uprkos mnogim neispunjenim kriterijima, postala je primjer i svima nama, ovdje na brdovitom zapadnom Balkanu… Tako smo vjerovali.

Zapravo, najznamenitije pitanje jeste: šta vas definiše kao “slobodni svijet”?

Historija je zapamtila jednu rečenicu, i pamtit će je zauvijek: “Protjeravši te ljude, on je osiromašio svoju zemlju, a obogatio moju…” Ovo nije izgovorila frau Merkel, koja je, čini se, jedina koja je shvatila moć imigracije i pokazala viziju i liderstvo da se uhvati u koštac sa velikim izbjegličkim talasima koji danas zapljuskuju Evropu, već otomanski sultan Bajazit, koji je u svojoj imperiji, od Rodosa i Smirne, preko Istanbula i Soluna, pa sve do Balkana, Skoplja i Sarajeva, prihvatio najveći dio 150.000 Jevreja koje je španski kralj Ferdinand protjerao sa njihovih ognjišta prije tačno 523 godine!

Raskošni cinizam

U toj godini, kada se Kolumbo iskrcao na nepoznatom zapadnom kopnu, bez vize i pasoša, historija je ponovno pokazala svoj raskošni cinizam: Jevreji su bili vodeća intelektualna klasa u upravo nanovo osvojenoj Španiji, bili odmah na usluzi španskom kralju Ferdinandu kao prevodioci, diplomate, finansijeri i savjetnici. Čak su mu pomogli da uspostavi kastiljanski kao državni službeni jezik, potiskujući latinski jedino između crkvenih zidina.

Ali sve to nije bilo dovoljno: ludilo nacionalizma i čistunstva je doprinijelo da se očisti Španija od ovih obrazovanih i nadarenih ljudi koji su na iberijsko tlo došli daleko prije samih Maura!

To nas vraća, ponovno i ponovno, na ono prokleto pitanje koje je jedno od izvorišta svih zala: čija je ova zemlja? Jer je historija pokazala svoju gnusnu memoriju bezbroj puta, podsjećajući nas da zemlja pripada onome koji je jači, koji je spreman da ubije, spreman da prekrši sve ljudske i Božije zakone… I tu vlasništvo i imovinski list – ne pomažu.

Pomaže li međunarodno pravo? “Nećemo o politici”, rekao bi hrvatski autor Goran Tribuson pet godina prije posljednje jugoslavenske tragedije i najvećeg varvarizma u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Jer, kako shvatiti nemoć međunarodnog poretka, izniklog iz serija varvarizama koji su pokazali iluziju civilizacijskog napretka, izniklog iz pepela Lige naroda koja nije mogla spriječiti bliskoistočnu havariju, ni afričku gozbu, niti konačno Drugi svjetski rat…

Danas je međunarodno pravo više elaborirano i strukturirano nego bilo kada u historiji, ali svjedoci smo da to u konačnici ponovno ne mora značiti ništa. Imati imovinski list koji dokazuje vaše vlasništvo je isto dio poretka, a njegova odbrana najjača u ljudskoj historiji. Ali, i dalje nedovoljno… Daleko od toga.

Ovi deseci hiljada ljudi skupljenih u Londonu danas govore sugrađanima i indiferentnoj britanskoj vladi da sada trebaju pokazati na djelu lovorike svojih očeva i djedova, kojima se diče…

Danas, kada vidim ove desetke hiljada ljudi, uključujući i novog laburističkog lidera, koji u Londonu kliču podršku izbjeglicama, i uprkos činjenici da je malo svjetskih problema kojima Britanija nije kumovala, sjetim se i spomenika na Liverpool Street stanici, u srcu Londona, koji su Britanci podigli prije deset godina da bi obilježili “Kindertransport”, spas koji su Britanci omogućili izbjeglicama i djeci koji su tražili spas u Britaniji, bez ičega sa sobom, u vrijeme kada je Britancima bilo najteže…

Ali, ovi deseci hiljada ljudi skupljenih u Londonu danas govore sugrađanima i indiferentnoj britanskoj vladi da sada trebaju pokazati na djelu lovorike svojih očeva i djedova, kojima se diče…

Esencija karaktera

Suočavanje sa potrebom gostoprimstva govori o samoj esenciji našeg karaktera, veli Zak Atali, dugogodišnji savjetnik francuskog predsjednika Mitterranda i osnivač Evropske banke za obnovu i razvoj. Ali kada suočavanje podrazumijeva dizanje ograda, upotreba vojske i novog zakona o (ne)pristupu teritoriji, kao što je to sada slučaj sa Mađarskom, i sve to u ime cijele Unije i Dablinske izbjegličke regulative, ne možemo a da se ne sjetimo člana 7 Ugovora u Evropskoj uniji, kojim se može ograničiti pravo jedne zemlje članice na glas, kao i pravo na svu finansijsku i drugu pomoć Unije u slučaju “ozbiljnog kršenja vrijednosti Evropske unije…” Ali, ponovno, Evropa nije imala jedinstveni glas kada je u pitanju provođenje njenog vlastitog prava…

Nije ga imala ni u odbrani principa laiciteta, kada je mađarski premijer, mrtav-hladan, obrazložio apsurdnu i nelegalnu politiku svoje vlade potrebom da se zaštite kršćanski korijeni Evrope…

Realna slika je da su volonteri i aktivisti građanskog društva bili na terenu zlokobne makedonsko-grčke granice daleko prije države.

Ovaj vic ide paralelno sa ponovnim cinizmom historije: zemlje, višegradske grupe, kao i ostale “nove” članice Unije osporile su princip kvota ili raspodjele izbjegličkog tereta, pokazujući da ne žele pamtiti golgote vlastitih građana koje su se dogodile prije samo jedne generacije – na njihovom tlu.

Da li je, konačno, i međunarodni pravni poredak, kao i vlasništvo, samo jedna iluzija bez koje se ne može?

Prije sedam dana imao sam čast učestvovati na jednoj televizijskoj debati sa predstavnikom UNHCR-a u Makedoniji, koji je realno govorio o problemima, ali nije štedio riječi pohvale makedonskoj vladi za ono što ona čini u vezi sa izbjeglicama.

Ipak, realna slika jeste da su volonteri i aktivisti građanskog društva bili na terenu zlokobne makedonsko-grčke granice daleko prije države. I da je njihov nesebični angažman u izvjesnoj mjeri obijelio inače garavi obraz makedonske države. I, eto historijskog cinizma: istog dana, kada je makedonska vlada dobila najveće pohvale na otvorenoj TV-sceni iz usta prvog UNHCR-ovog čovjeka u Makedoniji, državne službe su protjerale Riharda Souceka, češkog volontera koji je više od dva mjeseca, trošeći vlastiti novac i vrijeme, proveo na granici i pomagao izbjeglicama.

‘Istinsko davanje’

Pod optužbom da je strani špijun i/ili kontakt islamistima, dobio je petogodišnju zabranu ulaska u zemlju – u potpuno nelegalnom postupku! A Rihard je, možda više nego svi mi, pokazao onu iskonsku mudrost na koju nas je i Khalil Gibran podsjetio prije stotinjak godina: “Istinski daješ samo kada od sebe daješ…”

Makedonija je bila utočište mnogim izbjeglicama, naročito iz ratova u Bosni i na Kosovu. Makedonija je podsjetnik, kao i ostale države regije i svijeta, prokletstva nefunkcionisanja vlastitih zakona na sopstvenom tlu, na kojem se nalaze i unutrašnje raseljena lica – izbjeglice u vlastitim državama…

Ali je i podsjetnik nade: aktivisti su, možda kao nikada do sada, substituirali državu koja, uobičajeno kao i uvijek kada ima mogućnosti – ništa ne zna, ne vidi i ne čuje… čak ni ubistva ni persekuciju izbjeglica, ni to da su im prodavali vodu, hljeb, bicikle – za pet puta veću cijenu.

Čak su makedonske željeznice, javno preduzeće, podigle cijenu vozne karte sa pet na 25 eura – cijena koja važi samo za izbjeglice…

Zbog čega je zloduh ksenofobije i fašizma ponovno na slobodi, a naše vlade nas uporno maltretiraju potrebom da budemo zaštićeni od terorista.

Ipak, da li je sve ovo dovoljno da bi se solidarnost, empatija i tolerantnost razbudila u ljudskom srcu? Ima i fudbalskih klubova koji doniraju milione i svjetskih biznismena koji doniraju mnogo više…

Osnovno pitanje ostaje: zbog čega države koje imaju tu privremenu sreću da sada budu svoje na svome perpetuiraju golgotu izbjeglica, koju oni moraju ponovno i ponovno prolaziti u zemljama u kojima njeni građani, jednostavno, nemaju prava na zaborav?

Zbog čega je zloduh ksenofobije i fašizma ponovno na slobodi, a naše vlade nas uporno maltretiraju potrebom da budemo zaštićeni od terorista koji prolaze granice sa izbjeglicama, smiješnim tvrdnjama da izbjeglice trebaju ostati u mirnim dijelovima zaraćenih država ili najdalje u njihovom susjedstvu…?

Sistemi zaštite

Evropa ima danas najrazvijeniji sistem zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija i Sud za ljudska prava u Strazburu, kao i drugi instrumenti Vijeća Evrope, gdje su sve zemlje Evrope – članice, daleko su nadmašile sve koncepte od francuske revolucije naovamo.

Zato je ovo historijska mogućnost kaljenja provođenja tih instrumenata. I ne samo to: Evropa, prostor koji je iskovan migrantskim tokovima, ne smije zakazati. Ne ovaj put.

Vlasti Beča su zvanično objavile dobrodošlicu izbjeglicama u momentu kada je austrijski glavni grad možda najveći izbjeglički centar u Evropi.

Jer, i oni su shvatili vrijednost jednog izvještaja Svjetske banke iz 2006, u kojem je Giovanni Perri sa kalifornijskog Davis univerziteta, koristeći matematički model svjetske ekonomije, pokazao da ukoliko 14,2 miliona radnika dođe iz nerazvijenih u bogate zemlje u periodu 2001-2025, uvećavajući radnu snagu razvijenijih država za tri posto, godišnje plaće na svjetskom nivou bi porasle za 800 milijardi dolara do 2025. godine.

Studija je pokazala i da imigranti, čak i manje obrazovani, pomažu ekonomskom rastu jer biznisi apsorbiraju više radne snage, kreirajući tako nova radna mjesta za lokalne građane – često i bolja radna mjesta, jer lokalci imaju bolje obrazovne i jezičke mogućnosti.

Ali, ko stvara izbjeglice? Sjetimo se njemačke operacije „Delfin“, započete prije tačno 72 godine, zbog koje je 30.000 Hrvata provelo gotovo dvije godine u izbjegličkim kampovima u Egiptu, na Sinaju, u blizini Sueckog kanala, u strahotnim uslovima.

Geneza golgota

I današnji geostrateški interesi, čiji se opis „ovo će biti moje jer tako želim i može mi se“ nije promijenio ni danas, geneza su svih ljudskih golgota…

Nejedinstvo velikih sistema se čak i povećava: Njemačka privremeno izlazi iz Šengena, Slovačka ulaže veto na odluku o kvotama… A sve me to podsjeća na nepregledne mase Evropljana koji haotično traže način da se ukrcaju na brodove koji će ih odvesti do Maroka i Tunisa, bježeći od horora Prvog svjetskog rata…

Konačno, podsjeća me na onog mališana kojega su u Beogradu pitali šta je najvažnija stvar koju treba učiniti da bi se riješila izbjeglička kriza? On je jednostavno definisao svu mudrost ovog svijeta: “Samo zaustavite rat!”

Imajući sve ovo u vidu – kratko pamćenje, nefunkcionisanje međunarodnog prava i zloupotrebe nacionalnih vlada – možemo zaključiti samo jedno: nova je golgota na horizontu!

Jer ako u tim napaćenim ljudima ne možemo vidjeti sebe – ljekara, učitelja, IT inžinjera, film-mejkera, fudbalskog trenera… običnog SEBE – onda nismo shvatili historijsku poruku sultana Bajazita i nesagledivi utjecaj koji je imala ta odluka u historiji.

I ne samo to: ako mi pametni ljudi ne mogu reći je li došlo vrijeme da se pravo nazvati sebe ČOVJEKOM mora početi sticati, onda mi niko ne mora reći – jer znam! – da je došlo vrijeme kada se to pravo može oduzeti!

Jer, živjeti kao čovjek, danas više nego ikada, podrazumijeva i odgovornost. Prema svima onima u kojima, kako god, moramo vidjeti – sebe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera