Vrijeme je da se Crna Gora ponaša kao država

Piše: Andrej Nikolaidis

Nešto je trulo u državi Crnoj Gori. Ili bi pitanje trebalo postaviti drugačije: A šta nije trulo u državi Crnoj Gori? Čemu tako mračni tonovi u vedro septembarsko jutro, mogli biste se zapitati. Evo odgovora.

Primjer prvi

Ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević obavijestio je javnost da pojedini policijski službenici, u saradnji sa medijima, spremaju njegovu, kako je rečeno, “profesionalnu i ličnu” diskreditaciju. Navodno su sačinjene dvije policijske zabilješke u kojima piše da je ministar Konjević koristio usluge prostitutke koja je uhapšena u Budvi, u akciji znakovitog naziva “Pink 3”. To je, navodno, izjavila uhapšena. I, navodno, detaljno opisala kako se stvar zbivala: službenog ministrovog vozača, koji je navodno dolazio po nju, službeni audi A8, hotel u Podgorici u kojem se poslovno-tjelesni odnos zbivao…

Konjević se obratio tužilaštvu, koje je uhapšenu saslušalo. Ona je negirala da je u iskazu optužila ministra. Policajac koji ju je saslušao, pokazalo se, pustio je mašti na volju i konstruisao po ministra teško optužujuću službenu zabilješku. Djevojka, koju crnogorski mediji suptilno nazivaju “Srbijanka” (da je iz Crne Gore, da li bi je nazivali “Crnogorka”?), tužilaštvu je ispričala da ju je inspektor Đoka Golubović prisiljavao na takav iskaz i još nudio novac za to. Inspektor Golubović je uhapšen i zadržan u pritvoru. On je pred tužiocima tvrdio da je vjerno prenio djevojkine riječi.

Ko su ljudi koji se u Crnoj Gori osjećaju tako nedodirljivim da se usuđuju pakovati ministru policije?

Voilà, imamo happy end! Namještaljka je osujećena, istina je pobijedila. Otvorena, međutim, ostaju veoma važna pitanja. Prvo: zašto je inspektor Golubović pokušao “smjestiti“ ministru? Osobito tako traljavo kako je učinio, pa je u laži uhvaćen već na prvom koraku. Da li je inspektor to učinio na svoju ruku ili po nečijim instrukcijama? Ko su ljudi koji se u Crnoj Gori osjećaju tako nedodirljivim da se usuđuju pakovati ministru policije?

Sam ministar ustvrdio je da iza pokušaja stoje mafija i njeni mediji, pa onda dao naslutiti i na koje medije misli. Ne bi li sada jedini mogući korak bio da se hapse i mafijaši i njihovi saradnici u medijima, budući da ih je optužio – ni manje ni više – prvi čovjek policije? Ako sve još jednom ostane na priči, neće li to značiti da u Crnoj Gori postoje skrivene strukture moći moćnije od države?

Primjer drugi

Vlada Crne Gore je na javnu raspravu dala Zakon o vjerskim zajednicama. Zakonu se agresivno protivi Srpska pravoslavna crkva. Javne rasprave u Bijelom Polju i u Kotoru nisu održane, jer su okupljene pristalice SPC-a napale pristalice Crnogorske pravoslavne crkve i njenog mitropolita Mihaila, koji se se, oba puta, povukli bez gubitaka, što bi se reklo.

Dakle, ovako: država Crna Gora zakazala je javne rasprave o važnom zakonu koji namjerava donijeti. Pokazalo se da država Crna Gora nema volje, snage, ili oboje, da obezbijedi održavanje rasprava koje je sama zakazala. Državu u tom naumu nisu spriječile snažne okupacione snage, niti grupa Islamska država Irak i Levant, niti Rusi: država je kapitulirala pred stotinjak vlastitih agresivnih građana.

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori višestruko je snažnija od takozvane pravne države Crne Gore.

Ako nešto nisam pogrešno razumio, zakoni države Crne Gore navodno važe i za pristalice SPC-a. A zakon kaže da su u Bijelom Polju i Kotoru oni počinili sljedeća krivična djela: sprječavanje javnog skupa (Član 181 Krivičnog zakona), povreda slobode govora i javnog istupanja (Član 178) i ugrožavanje sigurnosti (Član 168). Šta je država Crna Gora do sada učinila da na one koji su onemogućili njenu vlastitu javnu raspravu primijeni svoje vlastite zakone? Naravno – ništa.

Svako onaj ko makar površno poznaje crnogorske prilike zna da je SPC u Crnoj Gori višestruko snažniji od takozvane pravne države Crne Gore: između ostalog zato što ta crkva, za razliku od pravne države, postoji.

Primjer treći

Predstavnici 35 nevladinih organizacija iz Crne Gore, okupljenih oko takozvane Otvorene platforme, organizovali su ove sedmice proteste ispred Ministarstva vanjskih poslova i Ambasade Mađarske u Podgorici. U pismu Ambasadi Mađarske tvrdi se kako “Podgorica i Crna Gora nisu provincija, već da se ovdje prate evropska i globalna kretanja…” Sa srećom: do sada smo znali da građani i građanke Podgorice prate evropska i globalna modna kretanja, prije svega preko šanera koji ih snabdijevaju evropskom i globalnom markiranom garderobom, a sada znamo da prate i najnovije humanitarne tendencije.

Protestanti su pozvali “evropske donosioce odluka na zajedničku koordiniranu akciju povodom izbjegličke krize”. Izrazili su i “duboku zabrinutost povodom nehumanog tretmana migranata širom Evrope”. Okupljeni su “posebno pozdravili” politiku koju prema izbjeglicima vode Njemačka i Austrija. Još su se založili da se “pitanje izbjeglica rješava na održiv način”. Bla-bla-bla, i tako dalje, i tome slično…

Kad su se već okupili, mogli su skoknuti i do Ambasade SAD-a i sjedišta Misije Evropske unije u Podgorici, pa tamo poručiti kako američko-evropska imperijalna politika na Bliskom istoku već decenijama proizvodi smrt, nesreću i, naravno, izbjeglice. Ta politika neće riješiti problem izbjeglica: naprotiv, samo će stvarati nove i nove. Mogli su, kad su se već okupili, prozboriti koju o zapadnom oružju koje je otišlo u Libiju, pa u Mali, pa u Siriju. Reći nešto o tome kako su, uz pomoć Zapada, sekularne bliskoistočne diktature zamijenjene fundamentalističkim terorom.

Sastali su se crnogorski muslimani, hrišćani i Jevreji i u miru se složili da se ne slažu. 

Ali, nisu, jer bi tako mogli ostati bez grantova: umjesto toga, držali su se humanitarne šuplje priče. Skup nevladinih organizacija u Podgorici bio je klasično crnogorsko foliranje. Kao što se Crna Gora folira da je pravna država evropskog tipa, tako se i crnogorske nevladine organizacije foliraju da su dio velike humanitarne koalicije koja radi u korist izbjeglica.

U ponedjeljak je u Podgorici uspješno održana treća i posljednja javna rasprava o „vjerskom zakonu“. Treća sreća. Kad se hoće, sve se može. Uz jake policijske snage koje su obezbjeđivale skup, u staroj zgradi vlade sastali su se crnogorski muslimani, hrišćani i Jevreji i u miru se složili da se ne slažu. Ali, i to je napredak.

Budući da je 2006. godine ponovo postala suverena država i da je od tada prošla decenija, nije li krajnje vrijeme da država Crna Gora, napokon, i počne da se ponaša kao država?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera