Smisao povratka korijenima

Piše: Dalibor Milas

Stara narodna izreka kaže da snijeg ne pada samo da prekrije brdo, nego i da svaka zvijer pokaže svoje tragove.

Konflikti između država, nacija i naroda svakodnevno okupiraju medijske naslovnice. U Europi, u kojoj se barem deklarativno nastoji izgraditi mir i jedinstvo, svako malo izbije animozitet između do jučer prijateljskih susjednih država (najblaži primjer: povremeni pogranični sporovi između Hrvatske i Slovenije), koje nikad u svojoj povijesti nisu dijelile kolektivno neprijateljstvo.

U takvim se situacijama inzistira na nacionalnom jedinstvu da bi se „ugroženi“ narod lakše suprotstavio „vanjskom neprijatelju“, koji nasrće na nešto što se olako naziva pitanjem nacionalnog interesa. U takvim se trenucima lako uzburkaju mitovima opterećene emocije. Automatski se pristupa ograđivanju od drugih naroda, narodnih skupina ili država, te se povlače usporedbe s prošlošću i onim vječitim „kako je prije bilo“ da bi se pronašao bilo kakav razlog povratka na staro.

Ovo je samo jedan od uzoraka kako zapravo dolazi do religijskih i (među)nacionalnih sukoba. Da bi se opravdala sadašnjost, prekopavaju se korijeni. Misao vodilja: „Ono što je bilo prije (ili prvo), jedino je ispravno“ traži svoj temelj u povijesno nikad dokazanim mitovima, folkloru i legendama.

Naše društvo živi od takvih priča. Iako je prijeko potrebno pomicati granice da bismo se pomakli s mrtve točke na kojoj već dvadesetak godina stojimo, naše društvo se ponosno deklarira kao „čuvar tradicije“. Tradicija ovdje označava konzerviranje postojećeg stanja. Tradicija je, kako to G. K. Chesterton definira, „demokracija mrtvih ljudi“.

Po čijem se ono nalogu piše povijest?

Veličamo naše pretke koji su se usudili pomaknuti granice vlastite zbilje vremena u kojem su živjeli i ponosimo se njihovim herojstvom, hrabrošću i svetošću misleći da će nas to učiniti hrabrijima i svetijima, dok istovremeno zaboravljamo da smo se mi pretvorili u one protiv kojih su naši stari morali ustati. Iskoristili smo ih da bismo opravdali vlastiti strah, koji se sve više pretvara u destrukciju opasnih razmjera.

Da bi naši mitovi bili što vjerodostojniji i da bi dobili na kvazi-činjeničnoj važnosti, obrađuju se čak i na znanstvenoj razini. No, neovisno o tome, potrebno je zapitati se po čijem se ono nalogu piše povijest? Prisjetimo se tko to odlučuje koje su činjenice važne za buduće naraštaje, a koje se brišu kao da ih nikad nije bilo. Kada se govori o korijenima, onda se redovito epski i nostalgično žali za boljim vremenima i novim se generacijama ostavlja u nalog: očuvanje korijena i tradicije.

Skoro je pa nemoguće otkriti kojem stablu pripada koji korijen i obrnuto. Svaki pokušaj odgovora je spekulativne naravi.

Ovaj povratak u prošlost da bi se opravdale opasne tendencije u sadašnjosti izuzetno je opasan i riskantan. Tko god u prošlosti traži lijek za svoje probleme u sadašnjosti, umjesto da se otvori neotkrivenoj budućnosti, usporava napredak i stvara nepotrebni zastoj u društvu.

Ovo se također očituje na religijskom polju. Tradicionalni katolici zahtijevaju konzervativno učenje čistog katoličkog nauka koje je, prema njihovu mišljenju, očuvano sve do Drugog vatikanskog sabora, a nakon toga se sve razvodnilo. Papa Franjo im nije više kamenčić u cipeli, nego osoba koja se, prema njihovu mišljenju, igra sa stupovima same Crkve. Zahtijeva se povratak korijenima. No, stvar je u tome što za zagovornika povratka korijenima oni sežu samo do Tridentskog sabora (16. stoljeće), koji je sve do 1965. i Drugog vatikanskog sabora vrijedio kao jedina norma. No, bilo je i Crkve i Svijeta i Europe i prije šesnaestog stoljeća, na kojeg se tradicionalni kršćani pozivaju. 

Opasna retorika

Pitam se što bi bilo da su prvi kršćani čuvali svoje korijene i da su se držali samo židovske tradicije. Kršćanstvo bi vjerojatno egzistiralo samo nekoliko godina kao dio jeruzalemske subkulture i to je to. Prijelaz kršćanske poruke s Istoka na Zapad, odnosno iz semitskog u grčko-rimski kulturni ambijent, promatra se veličanstveni događaj milosnog širenja Božje riječi. Drugi pak zahtijevaju povratak dubljim korijenima, koje vide u samim počecima djelovanja prve Crkve. Sve su to korijeni kojima se navodno trebamo vratiti. No, povratak korijenima je opasna retorika. Ako ste se možda nekad našli u prostranoj šumi, mogli ste primijetiti da su korijenja svih mogućih drveća isprepletena. Skoro je pa nemoguće otkriti kojem stablu pripada koji korijen i obrnuto. Svaki pokušaj odgovora je spekulativne naravi.

Retorika o traganju za pravim korijenima i očuvanju tradicije svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog. Tko god govori o povratku korijenima, mora se prvo zapitati što s tim pokušava legitimirati.

Ako se zaista dobronamjerno i iskreno pokušavamo vratiti korijenima, zar ne bismo onda trebali otkriti prave korijene Europe? Bilo je Europe i prije kršćanstva. Zar je teško prisjetiti se nordijsko-germanske ili pak naše domaće staroslavenske mitologije i religioznosti, koje su se razvijale kroz nekoliko tisuća godina? Ako ćemo se doista vraćati korijenima, trebamo li se onda „vratiti“ Odinu / Wotanu, Freyi, Thoru i Lokiju ili pak domaćima Svarogu, Perunu, Triglavu, Danici ili Velesu? Kršćanski misionari su sve ove mitologije i religioznosti okarakterizirali kao poganske i potisnuli ih iz javnosti.

Retorika o traganju za pravim korijenima i očuvanju tradicije svjedoči o našim strahovima od onog nepoznatog. Tko god govori o povratku korijenima, mora se prvo zapitati što s tim pokušava legitimirati.

Mitovi se nekritički uljepšavaju i preuveličavaju. Čovjek u raznim pričama, pripovjetkama i legendama traži dokaz da je on (ili njegov kolektiv) zapravo drugačiji i posebniji od ostalih. Čovjek se, u najmanju ruku, želi razlikovati od ostalih. Nastoji biti nešto specijalno. Sjećanja su, naravno, važna i značajna i potrebno ih je neprestano osvježavati, ali i na tom je putu potrebno čuvati se lažnih tragova, koji znaju odvesti u krivom smjeru, koji je popločan samo mitovima. Mitovima se pokušava izgraditi ono „ja jesam“, iz kojeg se u ovome slučaju ne može izvesti ono danas prijeko potrebno „ja trebam / ja sam potreban“.

Izbjeglička kriza je jedan od najvećih, kako ekonomsko-političkih tako i moralno-etičkih izazova našega vremena. Nije ona neočekivano pala iz vedra neba. Već se nekoliko godina Svijet upozorava na opasnost njegova indiferentizma povodom situacije na Bliskom istoku. Veliki broj (samo)deklariranih vjernika izrazio je negodovanje po pitanju velikog priliva izbjeglica. Tragovi u snijegu.

Disperzija pameti

Činjenica je da na ovim područjima, priznali mi to ili ne, vlada ogromna disperzija pameti. Posve je uobičajeno satima besmisleno ubijati vrijeme u davno propalim birtijama tragajući za dobitnim kladioničarskim listićem i usput lamentirati kako su izbjeglice zapravo „trojanski konj“, koji će koštati Europu gubitka njene egzistencije, tradicije i korijena. To nisu razmišljanja. To su zabetonirana uvjerenja nekritički preuzeta na ulici.

Tko još smatra da su gradnje velebnih građevina i masovna religijska slavlja dokaz „stamene“ vjere, grdno se vara. 

Ovakve teorije zavjere su produkt izrevoltirane svijesti, koji nastaje kad se plemenski način života suoči s modernošću novog vremena. Tada nastaje kratki spoj. Još je paradoksalnije da ovakve misli dolaze od kršćana (a od ovoga nisu izuzeti ni muslimani, da se razumijemo) koji posljednjih dvadesetak godina nisu živjeli u skladu s vjerom, u koju se kolektivno (previše) zaklinju.

Pozornost nam svako malo okupiraju masovne kvaziliturgijske farse, koje se mahom pretvaraju u isprazne nacionalističke PR skupove, na kojima se više promovira ono mitsko i magijsko, negoli ono što je živo i djelotvorno. Tko još smatra da su gradnje velebnih građevina i masovna religijska slavlja dokaz „stamene“ vjere, grdno se vara. Car je gol. Društvo je u kaotičnom stanju. Nećemo ga spasiti bježeći u mitove i tradiciju.

„Neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“, kaže Isus (Mt 8, 22). Povratak korijenima nije mudar put u budućnost, nego je riječ o skrivanju i bijegu u sigurnu zonu.

Zar nije konačno vrijeme da budućnost, umjesto u prošlosti, pokušamo graditi u sadašnjosti? Božje kraljevstvo je ovdje i sada. Božje kraljevstvo je ondje gdje su „duh i život.“ (usp. Iv 6, 63).

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO