Dozirani ustašluk i četiri lica Hrvatske

Piše: Damir Petranović

U Hrvatskoj je posljednjih mjeseci, što se parlamentarni izbori više približavaju, sve popularnije lamentirati o “podijeljenoj zemlji” i apelirati na nacionalno jedinstvo i slogu. Ne prođe dan da kakav političar ne iskoristi tu dosta jeftinu i otrcanu ideju, iako se jasno vidi da oni koji na njoj najviše jašu u stvarnosti najučinkovitije produbljuju jaz i najupornije kopaju nove rovove.

Praksa je, kažem, usko povezana sa skorim nacionalnim izborima, a po očekivanju je kulminirala u prvim danima kolovoza, kada se obilježava godišnjica “Oluje” – odnosno oslobađanje zemlje i kraj rata.

U prvih 19 godina proslave su se odvijale mahom po ustaljenom rasporedu i ritmu: protokol u Zagrebu, dosadna svečanost u Kninu u kojemu je jedino zanimljivo bilo hoće li se pojaviti kakav političar i koliku salvu zvižduka će pobrati i, na kraju, pravi pravcati dernek u Čavoglavama, zabitom selu u dalmatinskom zaleđu poznatom jedino po tome što ga je opjevao njegov stanovnik Marko Perković Thompson.

Kažem, tako je bilo sve do ljeta 2015. godine, kada je Zoran Milanović temeljito ispremiješao karte i desnici oduzeo valjda jedini ozbiljan argument za izbore. On se, naime, ove godine pokazao kao nacionalno osviješten premijer: ulupao je između dva i tri milijuna eura u spektakularni, dobro režirani vojni mimohod u glavnom gradu, koji je naciju doveo u stanje ganutosti i kolektivne patetike.

Mora se priznati da je bilo zanimljivo sve to vidjeti: nekakav curetak koji pjeva državnu himnu i izvlači tronute reakcije i pokoju suzu, pa zatim uredno posložene tenkove i svu silu oružja i ljudstva kako marširaju širokim zagrebačkim avenijama, pa zanimljive detalje poput zgodne vozačice oklopnog transportera ili, recimo, zanimljivog izbora glazbe. Urbano, a opet domoljubno.

HDZ-u oteta svjetla pozornice

Mislim, parada k'o parada; čisto pokazivanje. Nije ni čudno da se uz taj pojam najčešće veže pridjev “nepotrebna”.

A s druge strane, desnica predvođena HDZ-om vrlo brzo je shvatila da su joj oteta svjetla pozornice i da samo dan nakon zagrebačkog spektakla može povazdan dubiti na glavi, a svejedno neće izbiti u prvi plan. I onda su pregrupirali svoje redove tako što su se potpuno koncentrirali na Knin: ondje su na jednom mjestu priredili stranački dernek, u čemu im je pripomogao i sam Thompson tako što je svoj tradicionalni koncert i vašar jednokratno dovukao iz spomenutih Čavoglava.

Thompson je uglavljen u ‘HDZ-ov’ dio protokola proslave ‘Oluje’, pa je bilo zanimljivo vidjeti kako će sve to funkcionirati na novoj lokaciji, u samo mrvicu urbanijem ambijentu.

Prošlih godina, naime, on je mahom prolazio manje zapaženo, jer se većini medija nije dalo maltretirati odlaženjem u selo “Bogu iza leđa”, a i policija je skoro potpuno efikasno odradila svoj dio posla i poskidala ustaške kape i zastave koje su se ranije znale pojaviti.

Danas, 2015. godine, Thompson je uglavljen u “HDZ-ov” dio protokola proslave “Oluje”, pa je bilo zanimljivo vidjeti kako će sve to funkcionirati na novoj lokaciji, u samo mrvicu urbanijem ambijentu.

Dakle, to su glavne okolnosti ovogodišnje proslave okruglog dvadesetog rođendana “Oluje”, akcije koja je konačno stekla puni legitimitet u svjetskoj javnosti – pa i u Hrvatskoj više oko toga gotovo da i nema spora.

Podijeljena Hrvatska

No, to ipak ne znači da nema rasprava: grubom procjenom može se kazati da je zemlja ipak podijeljena, ni više ni manje nego na četiri grupe. Dvije male i dvije veće.

U prvoj, slabašnoj i gotovo neprimjetnoj, nalaze se oni koji bi sve to skupa stavili sa strane i zaboravili, oni koje jednostavno živcira raspravljati o prošlosti i koji na često mahnito mahanje barjacima gledaju s podsmijehom.

U drugoj, također maloj, ali dosta glasnoj grupi, nalazi se niz nevladinih aktivista, profesionalnih ljevičara te umjetnika, koji, ruku na srce, stvari gledaju dosta plošno, pa u “Oluji” ne vide ništa osim tužne brojke nekoliko stotina ubijenih i mase izbjeglih Srba.

Ni prethodnih četiri godine rata i okupacije, ni otprilike jednak broj prognanih Hrvata i strašne desetke masovnih grobnica, ni oslobođenje Bihaća, ni de facto konačni kraj rata. Otprilike kao kad bismo Drugi svjetski rat promatrali jedino kroz prizmu razorenog Dresdena od strane saveznika ili one dvije atomske bombe u Japanu – stravičan zločin, ali brate, nije baš da se jedino to dogodilo u četrdesetim godinama prošlog stoljeća.

Treća grupa je Milanovićevim mimohodom u Zagrebu ove godine dobila puno pravo javnosti: radi se o građanima koji slave “Oluju”, ali ne mrze Srbe, koji se smatraju domoljubima, ali ne misle da je samo zbog toga nužno na vlasti vječno održavati HDZ. Dakle, radi se o ljudima koji u ovakvim prilikama umjesto Thompsona radije slušaju Vicu Vukova.

I na koncu tu je četvrta, ona “čavoglavska Hrvatska”: nju karakterizira dosta neracionalna mržnja prema svemu što zvuči drugačije i prilično agresivno ispoljavanje domoljublja. Ako na leđima ne nosiš šahovnicu od pola metra, odmah si sumnjiv Hrvat, ili, ne daj Bože, kakav komunjara, udbaš i četnik.

Polovičan uspjeh

Ove godine stoga je bilo zanimljivo biti u Kninu i vidjeti kako će sve to funkcionirati u predizbornom ozračju. Kako će nova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović – koja u ovoj populaciji uživa status “Gospe od Hrvata” – pomiriti nacionalistički val na kojemu je zajahala vlast i državničke obaveze da bude umjerena, civilizirana i miroljubiva? Kako će šef HDZ-a Tomislav Karamarko, izbjeći optužbe da je organizirao nove podjele i salve zvižduka prema SDP-ovoj vladi, pogotovo jer je dan ranije na službenom mimohodu u Zagrebu sve proteklo tolerantno i umjereno? I što će učiniti ta “čavoglavska Hrvatska”, koja se usred ljeta obično “pusti s lanca” i izazove medijsku histeriju povratka radikalnog nacionalizma u fokus javnosti.

Rječnikom kninske mase, Zoran Milanović je trenutno u statusu ‘crvenog’ ili ‘komunjare’, a mogao je biti ‘udbaš’ ili ‘četnik’, što je ipak jedan stupanj niže.

Iz prve ruke, rekli bismo, uspjeh je polovičan: ove godine u Kninu moglo se mješavinu ponosnih ratnika, ganutih udovica, profesionalnih političara u žustroj želji za ubiranjem pokojeg glasa, predstavnika dijaspore koja tradicionalno živi izvan vremena i prostora i, naravno, nešto mlađarije koja je produkt tužno nesposobnog hrvatskog obrazovnog sistema, pa misli da se identitet dokazuje jedino ako barem neizravno daš do znanja da si sljednik ustaške ideologije. Svega je tu bilo, od tužno zapuštene mlađarije do hrpetine predstavnika ruralnih i, nažalost, poprilično besperspektivnih dijelova zemlje.

Ukratko, dakle, tako je ove godine izgledao Knin: Milanović je prošao gotovo bez zvižduka, Grabar-Kitarović je cvjetala nošena na rukama ushićene mase, dok je Karamarko mudro balansirao između želje za statusom ozbiljnog političara i iskonskog nagona da se utopi u gomili i poskrivečki zapjeva “Juru i Bobana”.

Nije baš pjevao, barem koliko se zna, ali nije ni pobjegao sa stadiona kada je na koncertu Thompson otpjevao “Bojnu Čavoglave” zajedno s originalnim uvodom “Za dom – spremni”, niti je pognuo glavu kada je masa sporadično uzvikivala “Ubij Srbina”. Valjda je procijenio da je pronašao baš pravi balans u kojemu se nije zamjerio svom glasačkom tijelu, dok je s druge strane HDZ-ovo događanje naroda ipak bilo manje radikalno nego što se očekivalo.

Odgovara njemu, ali odgovara i Milanoviću koji će – zahvaljujući ekstenzivnom medijskom izvještavanju o ipak manjoj količini ustašovanja u Kninu – svejedno ponovno ispasti umjeren i pristojan domoljub. Rječnikom kninske mase, rekli bismo da je trenutno u statusu “crvenog” ili “komunjare”, a mogao je biti “udbaš” ili “četnik”, što je ipak jedan stupanj niže.

Hrvatska će tako voziti do izbora jer situacija očito svima odgovara, a civilizirani dio nacije tek će zapaliti svijeću sa željom da se oni održe negdje do sredine studenoga. Tada, naime, nastupa tužna godišnjica pada Vukovara, a i HDZ i SDP sasvim sigurno spremaju scenarije kako i na njoj poentirati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera