Greška je što smo ugasili i prodali trgovačke lance

Piše: Dženan Kulović

Ima nešto pozitivno u priči o mlijeku. Bosanskohercegovački proizvođači imaju proizvod koji je konkurentan na hrvatskom tržištu. To je potvrđeno uvrštavanjem proizvođača mlijeka iz Bosne i Hercegovine na popis zemalja koje ispunjavaju uslove za izvoz obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u Europsku uniju.

Tako bi četiri velika bosanskohercegovačka proizvođača mlijeka (Mljekara iz Livna, Meggle iz Bihaća, Milkos iz Sarajeva i Mljekoproduktu iz Kozarske Dubice) svojom cjenovnom superiornošću i jednakim kvalitetom bili konkurentniji od hrvatskih kompanija.

Međutim, Hrvatska se diplomatskim protestom stavila u zaštitu velikih domaćih proizvođača mlijeka smatrajući da je “pravo i dužnost svake zemlje članice zauzeti se za svoje interese i interese građana svoje zemlje u procesu donošenja odluka koje će vrijediti za sve zemlje članice jednako”.

Nažalost, ovaj slučaj kao i brojni prethodni, dokazuju izrazito slabašnu bosanskoherceovačku ekonomsku diplomatiju koja pokazuje lošu politiku spram vanjske trgovine. Tome treba pridodati  izrazito utjecajan potrošački lobi iz susjednih zemalja koji značajno smanjuje konkurentnost domaćih proizvoda na stranim tržištima.

Atraktivno tržište

Bosna i Hercegovina zbog svoje nacionalne strukture je izrazito atraktivno tržište za proizvođače iz susjednih zemalja. Činjenice govore da je glas lobističkih grupa nadjačao glas patriotskih grupa.

Tako je moguće vidjeti opravdanom izjavu iz domaćeg udruženja mljekara koji kažu da su “prihvatljivo zadovoljni onim što se radi, ali da su izuzetno nezadovoljni onim što se ne radi – a trebalo bi”. Ima li zemlja dobru ekonomsku diplomatiju, njeni se međunarodni problemi mnogo lakše rješavaju, proizvodi mnogo više vrijede i samopouzdanje stanovništva raste.

Čini se da smo nekako ispustili iz vida blokadu Slavonske avenije u Zagrebu prije tri godine kada su hrvatski mljekari tražili od nadležnih institucija, prije svega resornog ministarstva, da zaštite interese domaćih proizvođača mlijeka od stranih kompanija koji su postali njima velika prijetnja. Kapaciteti hrvatske mljekarske industrije nisu na zavidnom nivou. Već dugi niz godina proizvođači nisu u mogućnosti proizvesti hrane za svoje potrebe, a da ne govorimo o izvoznom potencijalu.

U Hrvatskoj se proizvodi oko 600 miliona litara mlijeka, a potrebno je oko 900 miliona. Loša poljoprivredna politika dovela je prethodnih godina do nestanka više od 50 posto malih mljekarskih kompanija. Nema dileme da je u pravu premijer Hrvatske Zoran Milanović kada tvrdi da je hrvatsko tržište otvoreno za druge kompanije sa prisustvom velikog broja stranih proizvođača mlijeka. Međutim, to su kompanije čiji proizvodi nisu direktna konkurencija domaćim proizvođačima mlijeka. Radi se o proizvodima visokog sastava kvaliteta i visokog cjenovnog razreda čime zauzimaju tek mali postotak tržišta.

Međutim, domaćim proizvođačima su problem predstavnici stranog kapitala “koji nisu ovdje došli da bi pomogli hrvatskim seljacima, nego su došli da bi zauzeli za njih jedan manji dio tržišta, ali za nas jedino tržište koje imamo”.

Bosna i Hercegovina je ranije godišnje izvozila u Hrvatsku 20 miliona litara mlijeka. To znači da je polovina ukupnog izvoza mlijeka odlazila u Hrvatsku. Međutim, iako su bosanskohercegovačkim kompanijama bile potrebne tri godine da se pripreme za izvoz mlijeka, problem plasmana naših proizvoda nije samo na strana tržišta, nego i na domaće tržište.

Veliku smo grešku napravili što smo ugasili i prodali trgovačke lance. Nismo ih razvijali, a predstavljali su realnu šansu za plasman proizvoda domaćih proizvođača. Zbog takvog poteza domaći proizvođači praktično nemaju gdje plasirati svoj proizvod.

Strani trgovački lanci ne plasiraju domaće proizvode ili ih plasiraju u malim količinama što za posljedicu ima nametanje proizvoda drugih proizvođača. Zbog toga se poziv na bojkot kupovine proizvoda hrvatskih proizvođača čini opravdanim, ali ne čini izvodljivim. Patriotski gledano to je potrebno, međutim racionalno gledano to je opasno. Većina ljudi je zaposleno u predstavništvima takvih kompanija kojima smo tržište otvorili bez bilo kakvih prohibitivnih mjera.

Naša ranija otvorenost za takve kompanije danas nas je stavila u neravnopravan položaj kada je potrebno poduzeti odmazdu iz zaštite. Onda nas ne treba čuditi činjenica da strani proizvođači ostvaruju ekstra profite na našim tržištima. Tome treba pridodati i kupce koji radije konzumiraju strani proizvod i daju mu prednost u odnosu na domaći. Takvih nije mali broj, a rezultati njihovih postupaka osjetno se odražavaju na bruto društveni proizvod Bosne i Hercegovine koji pokazuje hronične poteškoće i zaostajanje u odnosu na zemlje koje svjesno ili nesvjesno potpomažemo.

Kao rezultat toga imamo proizvodne kapacitete u ovoj industriji na nivou od 30 posto u odnosu na predratnu godinu, a vanjskotrgovinski bilans je 1:10 u korist uvoza. Iskazano u brojkama, to znači da svake godine bosanskohercegovačka ekonomija zabilježi trgovinski deficit u iznosu od sedam milijardi KM.

To dovodi do činjenice da je u budućnosti moguće očekivati mnogo više ovakvih poteza na koje nećemo imati adekvatan odgovor. Zbog toga, čini se, priča o bojkotu  ne daje rezultate, ali eto predstavlja pravo svakog pojedinca.

Proizvodna i potrošačka orijentacija

Fokus interesa javnosti o bosanskohercegovačkoj ekonomiji uglavnom se svodi na priču o dodatnom zaduživanju, povećanju poreza, lošoj privatizaciji i drugim sličnim problemima, dok priča o podizanju svijesti o važnosti proizvodnje i zaštite domaće proizvodnje ostaje izvan fokusa.

Ovakva proizvodna i potrošačka orijentacija prije svega stvara još veću ovisnost o uvozu. To svakako nije dobro jer je hrana i energija strateški važna svakoj zemlji. Možemo posvjedočiti da većina građana prilikom kupovine i ne poznaje koji su proizvodi domaći, a koji su uvezeni. Analize pokazuju da smo u proteklih deset godina u Bosni i Hercegovini uvezli vode u novčanoj vrijednosti da se bez problema mogao napraviti autoput bez zaduženja i odgođenih plaćanja.

Kakav god epilog da bude, kvalitet mlijeka domaćih proizvođača je zasigurno na višem nivou nego ranije. Međutim, ono o čemu moramo dobro razmisliti ukoliko odluka iz Brisela ne bude u korist naših proizvođača, posljedično predstavljaju višemilionski i nenadoknadivi gubici sa kojima će se suočiti domaći proizvođači mlijeka.

Jedini način ublažavanja tog velikog udara je okretanje agresivnijoj kampanji “kupujmo domaće”. To znači da orijentacija na kupovinu domaćeg mlijeka ne treba biti rezultat prohibitivne odmazde, nego rezultat povećane svijesti.

Proizvođači moraju znati da se potrošači opredjeljuju za proizvod na osnovu njegove cijene, kvaliteta, garancije, servisa i niko ih ne može i ne treba natjerati da kupuju domaće proizvode ako su lošijeg kvaliteta. Činjenice ukazuju da je većina proizvođača nudila proizvode lošijeg kvaliteta na taj način krijući se iza kampanje “kupujmo domaće”.

Kupovina svake boce mlijeka koja nije proizvedena u Bosni i Hercegovini direktno potpomaže razvoj zemlje u kojoj je proizvedeno, tačnije pomaže da se neko zaposli u toj zemlji. Dalje, taj problem se reflektuje na produbljivanje deficita u vanjskotrgovinskoj razmjeni.

Na kraju, posljedično će se to štetno odraziti na budžet iz kojeg se izdvaja za penzije, programe, plaće, subvencije, pomoći, grantove i ostale vidove javne potrošnje. Možemo se složiti da je kupovina luksuznih proizvoda iz inostranstva opravdana, jer takvi proizvodi na neki način doprinose društvenom status pojedinca.

Međutim, krajnje je nerazumno kupiti slovenačko mlijeko, mađarski vajkrem, hrvatski kajmak ili srbijanski krompir koji su skuplji od naših proizvoda, a u kvaliteti nema mnogo razlike. Čini se da se ovo nameće kao jedino rješenje za pokušaj ublažavanja eventualnih gubitaka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera