Islam pod opsadom u Egiptu

Piše: Nabil al-Fouly

Izgleda da ne postoje crvene linije koje egipatski vojni udar ne bi smio preći ili paziti da ih ne povrijedi, pa čak i kada je u pitanju sama vjera islam koja predstavlja identitet ovog naroda, državnu religiju i doktrinu većine Egipćana. Islam kojim je i Napoleon Bonaparte prije više od dvije stotine godina pokušao obmanuti egipatski narod, pretvarajući se da ga poštuje i uvažava njegove simbole, dok je nakon njega Jacques Menou tvrdio kako je prešao na islam te se oženio Egipćankom; vjerovatno zbog toga što su bili svjesni statusa kojeg ova vjera ima u dušama egipatskih građana.   

Nakon njih, Englezi tokom decenija okupacije Egipta (1882-1954.) izbjegavaju bilo kakav sukob sa islamom ili otvoreni napad na njega, u strahu da ne okrenu narod protiv sebe, premda su protiv islama činili toliko toga preko svojih opunomoćenika, legislativa i kroz odgoj muslimanskih generacija u neznanju o svom identitetu i pripadnosti muslimanskoj naciji.  

Tokom tog perioda, prije njega, ali i poslije, porodica Muhammada Alija i ostali vladari julske revolucije, kao i njihove ekspoziture vodili su brigu o tome da ništa ne ugrozi islam te da se prikažu u ruhu religioznih osoba javnim obavljanjem džuma-namaza (posebne molitve petkom) i medijskim prijenosom molitve, zatim obilježavanjem rođenja Muhammeda, s.a.w.s. i Lejlet-ul-Kadra (27. noći ramazana) prigodnim manifestacijama uz prisustvo velikog broja ljudi, izdavanjem islamskih časopisa, angažiranjem posebnih učača Kur'ana, itd.

Mnogo je stvari i dokaza koji nas navode na to da kažemo kako trenutna dešavanja u Egiptu nisu ništa drugo nego organizirana kampanja bez presedana usmjerena protiv vjere islama, i to u jednoj od njenih glavnih država, njenog bedema od vajkada do danas.

Zamagljen identitet države

Od časa kada je islam kročio u Egipat, on postaje njen simbol i ruho, njen identitet i ličnost, karakter njenog naroda, religija običnog naroda, ali i njihovih istaknutih predstavnika. Ova zemlja postaje poznata po svojim mnogobrojnim učenjacima i školama, po vjerskim i svjetovnim djelima, te suprotstavljanju žestokim napadima boraca koji su pristizali s Istoka ili Zapada.   

To je problem zamagljivanja identiteta države, deformiranja kulture naroda i potiranja ličnosti muslimanske nacije.

Ukoliko se danas pojavi neko ko će se prema ovoj realnosti odnositi baš kao da ona i nije prisutna i kao da ovakva povijest nikada nije ni postojala, ili će pokušavati usmjeriti dešavanja u Egiptu suprotno njenom karakteru i identitetu, upravljati stvarima koje se tiču ove zemlje kao da vodi Nepal ili Surinam, graditi svoje percepcije, ciljeve i planove vladavine u Egiptu bez da vodi računa o dubokim tragovima koje je islam ostavio u ovoj državi, na njenom građaninu, na kopnu i moru… Ukoliko se pojavi neko ko će odabrati da na takav način vodi Egipat, onda je naše pravo da skrenemo pažnju na to da se ovakvim odnosom guši islam, ili u najmanju ruku, steže obruč oko njega i sužavaju mu se putevi.

Priča o tome kako je islam pod opsadom u svojoj državi Egiptu nije neka vrsta političke propagande u korist jedne frakcije ili druge. To nije ni ispunjavanje obaveze stajanja u odbranu legitimiteta koji je nestao u upravljanju državom. Ovo je dosta ozbiljniji problem od toga da se pokuša predstaviti kao proganjanje određene političke frakcije, pa čak i od toga da se opiše kao pokušaj dobivanja udjela u kolaču upravljanja Egiptom.

To je problem zamagljivanja identiteta države, deformiranja kulture naroda i potiranja ličnosti muslimanske nacije. Ukoliko se i dalje nastavi sa ovakvom politikom i niko joj se ne suprotstavi, ili se očajnički ne stane u odbranu islamskog arapskog Egipta sve dok takva politika ne odstupi s ukradene vlasti, onda će to ostaviti loše posljedice po državu Egipat i njene susjede.   

Samo postavljanje pitanja nije neminovno sukob ili svađa sa određenom političkom frakcijom, kako bi to pojedini mogli argumentirati, dok u isto vrijeme drugi to mogu protumačiti nekim dobrim ili lošim namjerama. Zbog toga ćemo u nastavku teksta navesti sve ono što je konstantno i sigurno u ponašanju trenutnog egipatskog sistema u odnosu prema islamu, kako bismo potvrdili tvrdnju da se suočavamo sa organiziranom kampanjom zvanične države u Egiptu protiv ove vjere u svim njenim aspektima, svejedno da li je riječ o predavanjima u džamijama, na univerzitetima, novinskim člancima ili molitvama u džamijama.  

Na samom početku, pokušat ćemo sagledati na koji način se vojni udar ophodi prema grupama, odborima i aktivnostima slijedećih islamskih institucija i organizacija kao što su:

– Al-Azhar, Ministarstvo vakufa, radio stanica Časni Kur'an, pored islamskih i nevladinih organizacija koje rade na polju humanitarnog rada, instituta za kiraete i instituta za da'wu

– islamskim simbolima, poput: organiziranja svakodnevnih namaza, hutbe i bajram-namaza;

– islamskim ličnostima, poput: imama džamija, učitelja Kur'ana, profesora islamskih nauka;

– islamskih manifestacija i tumačenja kojima se promovira sami „vrh režima“, poput nedavnog obilježavanja Lejlet-ul-Kadra i prije toga na svečanosti obilježavanja rođenja poslanika Muhammeda;

Ukoliko se osvrnemo na navedeno, vidjet ćemo da se pred našim očima odvija teška tragedija koja govori u kakvom se stanju nalazi islam u Egiptu što nas upozorava da ovakva politika, kakvu vodi vojni udar u Egiptu, izaziva  neposrednu opasnost po karakter i identitet Egipta, njegovu kulturu, izbor i status. Time se samo potvrđuje da se ovdje radi o politici koju provodi ovaj sistem i da se u tom smjeru vodi država, te da ni u kom slučaju nije riječ o reakcijama ili prolaznim aktivnostima.

Tako, npr., zadatak ministra vakufa i njegovog ministarstva postaje proganjanje svih onih koji imaju suprotno vjersko mišljenje od vojnog udara, vršenje pritiska na sve one čija riječ može prenijeti slobodnu poruku islama. Njihova specijalnost postaje zaštita džamija od „uljeza“ i suprotstavljanje svakome ko ima pravno mišljenje unutar i izvan granica ove države. Žestoki napad na prvo saopćenje „Poziva Egipta“ te zahtjev da se imena potpisnika stave na listu osoba pod prismotrom na egipatskim aerodromima jedna je od manifestacija ove misije.

Ista stvar može se reći i za hapšenje poznatog učača Kur'ana, šejha Mohammeda Jibrila samo zato što je izgovorio općenitu molitvu protiv tlačitelja bez da imenuje ikoga, zatim doktora Ahmada al-Masrawija, šejha svih egipatskih karia (učača Kur'ana), jer je predvodio dva rekata namaza (molitve) na trgu Rabia al-Adawiya, te Ahmada Amera, generalnog sekretara Saveza muhafiza Kur'ana Časnog zbog stavova koji nisu u skladu sa režimskim.

Na osnovu dvije odluke Ministarstva vakufa, ovim osobama, koje poznaju i druge poučavaju Kur'anu, zabranjuje se „da obavljaju bilo kakvu vrstu vjerskog propovjedanja u džamijama, svejedno bilo to predvođenje molitve ili držanje predavanja bilo kakve vrste, a svaku osobu koja im dozvoli takve aktivnosti u džamiji čeka kazna“, dok će se spisak imena novih osoba kojima se zabranjuje rad naknadno objaviti.

Također se radi i na slabljenju društvene, kulturne i odgojne uloge koju ima džamija i to tako što se kontrolira svaki dah imama i vrši njegovo usmjeravanje i u onome što je bitno i nebitno. Zatim kroz zastrašivanja imama i pravljenja od njih špijuna sigurnosnih službi koji će kontrolirati vjernike, te pretvaranje džumanske hutbe u izobličene izjave sigurnosnih službi. Pored toga, u potpunosti se ukidaju molitve petkom u hiljadama džamija, zabranjuju određene molitve iz kojih bi se moglo naslutiti da su usmjerene protiv režima, uvodi se zabrana itikafa (boravak u džamiji) zadnjih deset dana ramazana, osim uz uslove koje je potpuno nemoguće ostvariti.

Navedeno dovodi do toga da džamije, od mjesta na kojima se čini i promovira dobro, postaju napušteni objekti, dok se teravih namazi (posebne molitve tokom ramazana) pretvaraju u takmičenja brzog klanjanja, pa završavaju prije negoli i počnu.   

Opasan sunovrat

To se može reći i za obavljanje bajram-namaza na javnim površinama uz nadzor sigurnosnih službi i uz propovijed onih koji pune usta upozorenjima i smjernicama koje im daju sigurnosne službe, dok svakog ko se tome suprotstavi čeka metak ili suzavac, odnosno smrt, gubitak života i ostalo.

Egipćani bi trebali ostaviti po strani političke razlike i udaljiti se od političkih sukoba sa islamistima kako bi shvatili šta se dešava u stvarnosti njihove domovine.

Što se tiče samog Al-Azhara, poniženje ove institucije, šejha Al-Azhara i drugih zvaničnika došlo je do te mjere da predstavljaju nužan dekor različitim aktivnostima režima na koje se ne mogu osvrnuti ni najkraćim komentarom, izuzev pozitivnim i onim čemu se daje legitimitet.

U isto vrijeme kompletan sistem obrazovanja Al-Azhara doživljava sunovrat, univerzitetski i onaj izvan univerziteta. Vlasti hapse i ubijaju na stotine studenata i učenika ove ustanove, muškaraca i žena, profesora, slobodnoumnih šejhova, dok se od zvaničnog Al-Azhara ne čuje nijedna riječ osude čime bi se stalo u odbranu studenata, nastavnih planova i obrazovnog sistema.

Zloupotreba vjerskih manifestacija i svečanosti s ciljem širenja ideje suprotstavljene općepoznatim načelima vjere masovna je pojava, te se danas govori o vjeri koja ima svoje decidne i precizne tekstove u izvorima koje treba „iznova promišljati“, pozivajući se na reformu vjere u kojoj se ne uvažava nijedno pravilo ili šerijatsko načelo, pa čak i prilikom odabira osoba kompetentnih za taj zadatak. Pitanje sudbine na budućem svijetu onih koji ne vjeruju u principe islama mora se po njihovom mišljenju revidirati, dok je veliki broj omladine ponio ideju ateizma, iako nisu prestali biti muslimani.

Postoji li neka lična osveta koju ovi ljudi žele nanijeti islamu? Da li se radi o ubačenim elementima čiji je cilj uništiti vjeru ili je ocrniti, ili se radi o progonu političke skupine napadom na sami islam?

Poznato je da se pretjerivanje u tome da se iskrivi slika neke skupine vezuje sa idejom koja će dominirati prilikom percipiranja iste, a to se najbolje može vidjeti kroz pogrešne stereotipe koji su se formirali u zapadnom umu o islamu, i u kojoj mjeri se islamisti u Egiptu pogrešno prezentiraju kroz umjetnost, dramu, pozorišne predstave, novinske članke, televizijske i radijske programe koje emitira režim, pa čak i na samoj radiostanici Časni Kur'an.

Uz sve navedeno, pitamo se je li logično ili vjerski utemeljeno da se potiru simboli islama, ruše džamije, ljudima kvari post i obredi poplavom niskih televizijskih drama, da se konfiskuje imovina stotina humanitarnih udruženja posvećenih brizi o siročadi, udovicama i osobama sa potrebama, samo zbog toga što se ne slažemo sa političkom opcijom koja sebe vezuje za islam?

Da li neslaganje velikog broja islamista u političkim pogledima sa vladajućim režimom čini dozvoljenim da zvanični mediji, satelitski kanali i privatne novine lojalne režimu ugošćuju osobe koje napadaju islamsko pravo, šerijat, te da se podruguju vjerskim principima i simbolima islama dok se iz tog prostora udaljuju kompetentni učenjaci uvijek spremni da kažu ono što je istina obznanjena od Stvoritelja svih svjetova?

Ovakvo krajnje otvoreno neprijateljsko ponašanje prema islamu nema drugog objašnjenja, po mom mišljenju – pored optužbe da su oni koji to čine ubačeni elementi – doli toga da režim osjeća kako bilo koja forma islama poznata egipatskoj historiji (svejedno da li se radi o formalnim institucijama, poput Al-Azhara, jednostavnim narodnim formama koje prezentiraju imami u džamijama javnosti, narodnim koje su iznjedrili sufijski džemati ili, pak, ispravnim intelektualnim naporima) mogla biti klica iz koje će niknuti islamska opozicija bilo koje vrste.

To bi možda bila priprema tla za postojanje ovakve opozicije ili jačanja postojećih kapaciteta opozicije. Ono što se dogodilo u Arapskom proljeću pokazuje kako je ova vrsta opozicije najveća opasnost za totalitarističke i diktatorske režime, stoga je nužno zatvoriti im vrata i presjeći svaki put javnosti do njih kako ne bi „upali u zamku terorizma!“

Ovo znači da je režim spreman žrtvovati i sami islam samo da bi opstao politički sistem koji podriva sve konstante i u svom djelovanju se ne oslanja na razum, niti na vjersko zakonodavstvo.

Egipćani bi trebali ostaviti po strani političke razlike i udaljiti se od političkih sukoba sa islamistima kako bi shvatili šta se dešava u stvarnosti njihove domovine, te na pravilan i objektivan način percipirali opasan sunovrat prema kojem ide Egipat u kojem gubi sebe, svoj arapski nacionalni i vjerski identitet, čime postaju skupina robova koja se podređuje interesima drugih i radi za interese drugih naroda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera