‘Za dom – spremni’ kao provokacija političarima

Piše: Davor Gjenero

Ove je godine Hrvatska prvi put dostojno obilježila Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, koji se obilježava 23. kolovoza, na dan kad su 1939. godine Molotov i Ribbentrop, sovjetski i njemački ministar vanjskih poslova, u prisutnosti svojih gospodara Staljina i Hitlera, potpisali ugovor koji je bio formalno defanzivno naslovljen kao Pakt o nenapadanju između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a stvarno je to bio sporazum o podjeli interesnih sfera između dvije totalitarne države.

Zbog tog se ugovora čak šest zemalja našlo izloženo okupaciji: Poljska, Rumunjska, sve tri baltičke republike (Estonija, Latvija i Litva), te Finska. Samo sedam dana nakon potpisivanja pakta počeo je Drugi svjetski rat, a liberalno-demokratska Europa nestajala je pod udarom dvaju totalitarnih sustava.

Europski standard ekvidistanca je prema obama totalitarnim sustavima, a politička klasa u Hrvatskoj nikako da se navikne na nj. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, iako svoju politiku ponekad predstavlja kao kontinuitet politike Franje Tuđmana, korak po korak dovodi do diskontinuiteta i nastoji hrvatske običaje prilagoditi europskim standardima. U Hrvatskoj je, naime, duboko usađena koncepcija prema kojoj je komunizam bio daleko manje „strašan“ totalitarni poredak i kako nije moguće izjednačavanje niti motiva, niti učinaka tih dvaju sustava.

Samo dan nakon što se Hrvatska prvi put počela prema nedavnoj prošlosti ponašati civilizirano i s jednakim pijetetom odavati poštovanje žrtvama oba totalitarna poretka te uspostavljati distancu i prema nasljeđu fašizma i komunizma iz svoje prošlosti, u javnosti se pojavila peticija, navodno poduprta od strane 3.200 potpisnika, o tome da bi pozdrav „Za dom – spremni“ valjalo uvesti kao novi službeni pozdrav u Hrvatsku vojsku.

Brojni paradoksi

Ova je inicijativa popraćena brojnim paradoksima. Kao prvo, istovremeno je naslovljena na sadašnju predsjednicu Republike, koja se u javnosti jasno profilirala kao osoba koja iskazuje zazor prema obama totalitarnim porecima, i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku. Predsjednica jest vrhovna zapovjednica vojske, ali ona nema nikakve uloge u uređivanju zakonodavnog okvira djelovanja Hrvatske vojske. Dakle, adresa je posve promašena. Tomislav Karamarko vjerojatno je budući predsjednik Vlade, ali on bi to mogao postati tek nakon idućih parlamentarnih izbora, a još se ne zna niti kad će se oni održati, vjerojatno tek početkom iduće godine.

Drugi je paradoks da je skupina, koja je sakupila potpise, inspiraciju našla u nekoj izjavi Branka Borkovića, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, a Borković je član Autohtone hrvatske seljačke stranke, izvanparlamentarne stranke koja je na korak do potpisivanja predizborne koalicije sa Socijaldemokratskom partijom i trenutnim premijerom Zoranom Milanovićem.

Potpuno je besmislena tvrdnja kako pozdrav „Za dom – spremni“ nije ustaški, dakle fašistički pozdrav, nego da je riječ o povijesnom hrvatskom pozdravu. To, naravno, jednostavno nije istina. Naime, pozdrav „Za dom“, ali bez „definiranja spremnosti“, jest povijesni hrvatski pozdrav i prvi ga put nalazimo u pisanu obliku još 1684. godine i to kod Pavla Rittera Vitezovića u njegovu spjevu o opsadi Sigeta „Odiljenje Sigetsko“, a usklik „Za dom“ se pojavljuje i u operi „Nikola Šubić Zrinski“ Ivana plemenitog Zajca.

Dom je također element u političkoj retorici Stjepana Radića, najutjecajnijega političkog vođe u Hrvatskoj s početka 20. stoljeća, a Radićev brat Antun, etnolog i slavist, ali i nacionalni preporoditelj, u razdoblju od 1899. do 1904. uređivao je časopis Dom, koji je bio medij oblikovanja Radićevske političke misli.

„Spremni“ je, međutim, element preuzet iz druge ideološke matrice, one ustaške, dakle fašističke. Kao što je Dom bio ključni medij radićevštine, dakle, umjerene nacionalne politike, Spremnost je bio službeni časopis Ustaškog pokreta, koji je izlazio od veljače 1942. godine, pa sve do kraja fašističke paradržave u Hrvatskoj 1945.

Zabranjena fašistička simbolika

U Hrvatskoj je danas zakonski zabranjena upotreba fašističke simbolike, pa policija smatra da i pozdrav, kad sadrži oba elementa – i „Za dom“ i „Spremni“ – predstavlja „manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti”. Sudovi, međutim, u pravilu odbacuju prekršajne prijave, što ih podnosi policija u slučaju uporabe ovog pozdrava, s objašnjenjem da se radi o „starom povijesnom pozdravu“.

Praksa javnih vlasti popustljiva je prema isticanju slogana „Za dom – spremni“. On se pojavljuje na zastavama nekih hrvatskih jedinica iz prošlog rata, a i u simbolima nevladinih organizacija koje je registriralo Ministarstvo uprave. Najpoznatiji je, svakako, poklič na početku pjesme Marka Perkovića „Bojna Čavoglave“, koja se javno izvodi već 25 godina, a samo je u prvim mjesecima njena izvođenja ona bila svojevrsna „provokacija s margine društva“, a vrlo je brzo postala mainstream.

Hrvatskoj se pritom dogodio pad ispod povijesno postignute razine. Naime, umjerena hrvatska politička emigracija još je pedesetih i šezdesetih godina odbacila pozdrav „Za dom“ kao kompromitiran od strane ustaškog režima.

„Ustaški je pokret simbole, riječi i izraze našao u riznici duha i povijesti hrvatskoga naroda i svjestan njihova općeljudskoga i starohrvatskoga značenja pokušao ih iskoristiti za ciljeve svoga političkoga pokreta, a pokret na taj način približiti narodu kako bi ga narod prihvatio“, pisao je umjereni emigrantski Hrvatski tjednik.

Načelno, treba biti podozriv prema javnoj upotrebi bilo koje sintagme, koja je povijesno kompromitirana, kao što je to postao ustaškom (zlo)upotrebom i tradicionalni hrvatski pozdrav „Za dom“, dopunjen dvama ustaškim elementima „i Poglavnika“ te „Spremni“.

Jasna provokacija desnice

Posebnu pozornost, naravno, valja posvetiti simbolici koja se rabi u službenoj upotrebi u državnim organima, a pogotovo u Oružanim snagama, koje moraju biti politički neutralne i očišćene od svake natruhe ideologija, pogotovo onih totalitarnih.

Zahtjev da se pozdrav „Za dom – spremni“ uvede kao službeni u vojsci posve je jasna provokacija s desne margine hrvatskog društva, a očito je da je njen cilj kompromitacija predsjednice Grabar-Kitarović i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Oni, koji su lansirali tu inicijativu, računaju da niti predsjednica, niti Karamarko, u razdoblju kad se iščekuje raspisivanje parlamentarnih izbora neće na ovu provokaciju reagirati na jedini primjeren način – odbacivanjem s indignacijom.

Naime, u vrijeme kad svi u političkoj areni strepe nad trenutnim rejtingom, odbacivanje takve inicijative primjereno oštrom retorikom dovelo bi do „otvaranja desnog boka“ HDZ-a i gubitka dijela glasačkog tijela, koje bi se onda odlilo prema marginalnim desno-radikalnim strankama.

S druge strane, adresiranjem te inicijative na imena predsjednice Republike i predsjednika HDZ-a, zaoštrava se podjela političke arene na ljevicu i desnicu, a i lijevim i desnim radikalima itekako odgovara da se neposredno nakon političkog trijumfa predsjednice Grabar-Kitarović prilikom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, obnovi stara slika toleriranja i fašističke i komunističke baštine u javnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera