Koliko je ISIL zao?

Piše: James Denselow

Horde boraca obučenih u crno koji su pregazili bliskoistočne gradove, brutalna pogubljenja u holivudskom stilu i hiljade novih članova koji dolaze iz cijelog svijeta učinile su grupu Islamska država Irak i Levant glavnim neprijateljem dok preobražaj iz zaraze u pandemiju dobija na snazi.

Neformalna koalicija širokog dometa – koja je ujedinjena u borbi protiv ISIL-a – svakim danom je sve veća i odlučnija, a prošli mjesec joj se pridružila i Turska, što mnogi smatraju prekretnicom. Svjetski lideri opisuju ISIL kao utjelovljenje zla, kao barbarsku i nehumanu grupu, kao virus prije nego kao ljudsku kreaciju koja treba biti uništena.

Pa koliko je zao ISIL? Da li se radi o napretku u pogledu ideologije i primjene nasilja ili ISIL ipak prije predstavlja “savršenog neprijatelja”, koji omogućava čitavom nizu političkih aktera da provode svoje planove pod izgovorom borbe protiv ove grupe?

Bilo da su u pitanju Turci, koji traže način da riješe domaće probleme u vezi svoje kurdske populacije, sirijski režim, koji želi podijeliti svoje protivnike, ili evropske zemlje, koje provode dalekosežne domaće sigurnosne politike, mnogi se bore protiv ISIL-a na različite načine zbog različitih razloga.

Iracionalno zlo

Međutim kategorija “iracionalnog zla”, koja ISIL stavlja u isti rang s “Orcima” iz Gospodara prstenova, omogućava akterima da provode strategije bez istog stepena analize i kritičkog ispitivanja. Prije svega, posmatrači ISIL-a često padaju u zamku ahistoričnosti. Ti borci nisu iznenada izašli iz podzemlja bez ikakvog nagovještaja, već su proizvod kolapsa državnog sistema i građanskog rata koji je uslijedio, nakon iračkog rata 2013. godine i rata u Siriji 2011. godine.

Natalie Nougayrede je u Guardianu napisala da je “ISIL mogao napredovati upravo zato što civili nisu bili zaštićeni. ISIL se bio u stanju postaviti kao jedini zaštitnik sunitskih civila dok ih sirijski režim ubija improviziranim bombama i zračnim napadima.”

Kruži mnogo dezinformacija o razmjerima i porijeklu sektaštva na modernom Bliskom istoku, ali jasno je kako ih ISIL koristi kao izvor legitimnosti. Demoniziranjem ISIL-a uklanja se svaki osjećaj potrebe da se razumije ta legitimnost i, umjesto toga, fokus je usmjeren u potpunosti na bilo koju reakciju koja bude odabrana.

Na kratkom obraćanju za medije u Pentagonu prošle godine, jasno je rečeno da su borci ISIL-a “neminovna prijetnja svakom interesu koji imamo!, dok se svjetski lideri takmiče ko može opisati ISIL što surovijim riječima. Američki predsjednik Barack Obama je prošle godine opisao ISIL kao “mrežu smrti” i upozorio da se “ne može urazumiti – ne može se pregovarati – s. ovom vrstom zla”. Britanski premijer David Camerom opisao je borbu protiv ISIL-a kao “izazov generacije”.

Kandidati za naredne američke predsjedničke izbore uključuju se u debatu s Jebom Bushom, koji krivi Hilary Clinton za uspon ISIL-a, i senatorom Lindseyem Grahamom, koji upozorava da “ako ne uradite ono o čemu pričam, niste ozbiljni u vezi uništavanja ISIL-a”.

Da li je ISIL zao, ili prosto koristi alate globalizacije i užasavajuće taktike?

U svojoj knjizi Al-Kaida i šta znači biti moderan, filozof John Gray je upozorio da svjedočimo porastu “privatiziranog oblika organiziranog nasilja širom svijeta”. Zatvorene internetske zajednice ponašaju se kao pojačivači koji potvrđuju svjetonazore i mijenjaju ideje o tome šta jeste, a šta nije prihvatljivo.

Bombaši samoubice iz 90-ih godina prošlog stoljeća bili su u duhu zlih taktika svoga vremena, ali teatralna masovna pogubljenja, koja su ISIL-ov “specijalitet”, pokazuju koliko su se razvile ove taktike.

Potraga za korijenima legitimnosti

ISIL-ove mreže cvjetaju u snažnoj mješavini historije i teorije zavjere o potčinjavanju Bliskog istoka od Zapada, zbog čega ugrožene ljude privlači obećanje novog “halifata”, koji traži korijene svoje legitimnosti u priči o slavnoj prošlosti. ISIL-ova propagandna mašina, ključna komponenta koja je ovoj grupi omogućila da postigne svjetsku ozloglašenost, sigurno uživa u jeziku koji se koristi protiv ove grupe. Baš kao i ISIL-ova zastava, koja je crno-bijela, takva je i binarna opozicija “njih i nas”, kao i slike sukoba civilizacija koje oblikuju jezik i koje privlače nove članove i simpatizere da pohrle ka ovoj grupi.

Sve je izraženija potreba za nijansiranjem, kompleksnim pristupom i preispitivanjem u debati o tome ko je ISIL i koja je prava taktika za njegov poraz. Marioneta ISIL-a krije se u sjenci svakog pitanja koje politički lideri žele riješiti. U nedostatku istančanog pristupa, sablast ISIL-a pomiješat će se s onim što ova organizacija stvarno jeste, nauštrb bilo kakve koherentne strategije. Iako je koalicija koje se okupila protiv ISIL-a impresivna i u pogledu obima i jezika, njena očigledna slabost je u nedostatku vizije dugoročne borbe u ovoj bici.

Konačno, upotrebljavanje jezika “zla” protiv ISIL-a je lijena, naivna i često kontraproduktivna praksa. Ono što ove riječi prizivaju pomaže onima u grupi ISIL koji uživaju u slikama svoje ozloglašenosti i koji ciljano predstavljaju sliku milenijskog konflikta, koji će trajati generacijama. To su zaista strašni izgledi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera