Hoće li Arapi vojno intervenirati u Libiji?

Traže se napadi kao što su oni izvršeni na sisteme odbrane režima pukovnika Gaddafija (EPA)

Piše: Hisham al-Shalawi

Vlada Abdullaha al-Thania, čije je sjedište u gradu Al-Bayda, na istoku Libije, kao sastavni dio libijskog Predstavničkog doma, nije priznala svoj neuspjeh da uvede sigurnost i red u zonama sukoba u Libiji – bez obzira da li je riječ o mjestima gdje su se vodili plemenski sukobi, poput Kufre i Sabhe, ili teritorijama na kojima su vođeni ideološki obojeni ratovi, poput Darnah, Sirte i Bengazija.

Štaviše, ova Vlada pozvala je “arapsku braću” da izvrše zračne napade na položaje grupe Islamska država Irak i Levant u Sirtu pod njihovim nadzorom, i to kao vid aktiviranja ugovora o zajedničkoj arapskoj odbrani. Ovakav zahtjev privremene libijske Vlade za intervencijom arapskih sila pojedini su razumjeli kao proglašavanje neuspjeha Operacije Karamah (Operacija dostojanstvo), koju je pokrenuo penzionirani general  Khalifa Haftar 16. maja 2014. godine u Bengaziju i nekoliko drugih libijskih gradova. Operacija je počela pod izgovorom borbe protiv terorizma i ekstremizma te eliminiranja grupa političkog islama.

No, i pored javne podrške izvana koju je uživala Operacija dostojanstva od Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta te tajne podrške Saudijske Arabije i Sjedinjenih Američkih Država, kao i pojedinih država Evropske unije i Rusije, a koja se očitovala u zatvaranju očiju na naoružavanje Hafarovih milicija, uprkos međunarodnom embargu na uvoz oružja koji je bio na snazi u Libiji… I pored konstantnog regrutiranja omladine iz plemena na istoku Libije, kao i civila i nekadašnjih vojnika za potrebe Operacije dostojanstvo te dovođenja libijskih i čadskih boraca iz plemena Toubou u zone sukoba unutar Bengazija na istoku Libije…

Uprkos zračnim udarima avijacije lojalne Operaciji dostojanstvo na gradove Darneh i Bengazi, glavni cilj nije ostvaren, a to je uništavanje ISIL-a i organizacije Ansar al-Sharia. No, uspješno su ostvareni neki drugi rezultati, poput uništavanja velikog broja stambenih naselja u istočnom Bangaziju, spaljivanja jednog broja državnih institucija, ubijanja na osnovu identiteta, cijepanja društvenog tkiva, masovnog raseljavanja hiljada porodica te pogoršanja sigurnosne i ekonomske situacije.

Poziv na napade

Istog dana kada se u javnosti pojavio proglas Thanijeve Vlade, u kojem poziva arapske zemlje na zračni napad, tačnije 15. augusta, Savez nacionalnih snaga na svojoj službenoj stranici na Facebooku traži od svih frakcija involviranih u političkoj krizi, a koje su parafirale četvrti izmijenjeni nacrt političkog sporazuma, da potpišu peticiju Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda za pružanje zaštite civilima u Sirteu, gradu koji se nalazi na pola puta između Tripolija i Bengazija.

Savez nacionalnih snaga, stranka na čijem čelu je bivši predsjednik izvršnog odbora Nacionalnog prelaznog vijeća Mahmud Jibril i kojom upravlja iz UAE-a, zaprijetila je da će preduzeti određene mjere i korake u slučaju da se ne potpiše peticija, ali ih nije precizirala. Odnosno, ukoliko Vijeće sigurnosti UN-a hitno ne intervenira kako bi se zaštitili civili, naročito u četvrti Al-Thalith u gradu Sirtu. Ovo naselje napao je ISIL, nakon što su pojedini pripadnici plemena Al-Ferjan i Al-Qaddafa pokrenuli ustanak, uz podršku određenog broja pristalica apolitičkog selefijskog pokreta, takozvanim madhalistima. Pobuna je uslijedila nakon ubistva imama džamije, inače pripadnika plemena Al-Ferjani i selefijskog pokreta.

Ukoliko se analizira izjava Saveza nacionalnih snaga, može se doći do zaključka da ova stranka gura Thanijevu Vladu u pravcu biranja opcije zračnih napada na položaje ISIL-a u gradu Sirtu. Formulacija “zaštita civila”, na koju se poziva u saopćenju stranke, u potpunosti je jednaka formulaciji koju je Vijeće sigurnosti UN-a koristilo u svojim prethodnim rezolucijama kao argument pred pet velikih sila s ciljem pokretanja napada na sisteme odbrane režima pukovnika Moammera Gaddafija. Napadi su imali za cilj spriječiti Gaddafijeve jedinice da počine masakr u libijskim gradovima koji su poveli ustanak protiv njegovog režima na istoku, zapadu i jugu Libije u vrijeme februarske revolucije 2011. godine.

Također, stranka potencira izraze poput “kolektivna peticija” i “potpisivanje svih učesnika dijaloga”, što ukazuje da se na Stranku pravde i obnove, političko krilo grupe Muslimanska braća u Libiji, te na stranku Al-Watan, na čijem čelu se nalazi Abdel Hakim Belhadj, bivši vođa Libijske islamske bojne skupine, vrši pritisak, a sve u cilju potpisivanja peticije kojom bi se od arapskih država moglo zahtijevati provođenje zračnih napada. 

Stranka pravde i obnove reagirala je ranije na svojoj zvaničnoj stranici na Facebooku na ovakav potez. Naglasili su da se borba protiv terorizma i ISIL-a može voditi samo posredstvom Vlade nacionalnog jedinstva, kao plod dijaloga pod pokroviteljstvom Misije UN-a u Libiji te podrške javnosti. Na taj način stranka poduzima proaktivan korak, s obzirom na pokušaje njihovog uključivanja u zahtjev za bilo kakvom vojnom intervencijom u Libiji, pa makar ona bila i ograničenih ciljeva.

Proaktivni koraci

Arapske države, opisane kao “bratske” i koje su sposobne izvesti zračne intervencije, po običaju su egipatsko-emiratski savez. Ovaj savez je već ranije vršio slične napade na položaje Libijske zore (Fajr Libiya) u glavnom libijskom gradu Tripoliju u augustu prošle godine. Te dvije države pružaju najveću podršku Thanijevoj Vladi, Predstavničkom domu u Tobruku, na istoku Libije, te Operaciji dostojanstva, pod vodstvom penzioniranog generala Khalife Haftara, koji gaji veoma bliske odnose s ove dvije zemlje.

Što se tiče Saudijske Arabije, ona bi veoma teško mogla intervenirati u ovom trenutku, zbog rata kojeg vodi protiv pokreta Husi te pokušaja da preuredi jemensku političku scenu i zaustavi iranske intervencije u njenim susjednim zaljevskim zemljama, kao i da uspostavi nove saveze izvan tradicionalnog američkog oblika ustaljenog još od četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Režim Abdel Fataha al-Sisija može izgubiti svoja uvjerljiva opravdanja ukoliko bude intervenirao javno, bombardirajući položaje u libijskom gradu Sirtu, budući da se grad nalazi više od 1.000 kilometara udaljenosti od najbliže tačke na egipatskoj granici. Također, ugovor o zajedničkoj odbrani u ovom slučaju ne može poslužiti kao opravdanje za otvorene intervencije u Libiji, s obzirom da druge države, poput Sirije i Iraka, prolaze kroz dvostruko težu situaciju nego što je to slučaj u Sirtu, ili generalno Libiji, po pitanju zločina ISIL-a, kao i činjenice da ostale arapske države nisu intervenirale u te dvije države na osnovu ugovora o zajedničkoj odbrani.

Grad Sirt suočava se s problemom sigurnosnog vakuuma nakon oslobađanja od Gaddafijevog režima u oktobru 2011. godine. Nakon povlačenja pobunjeničkih jedinica iz zapadnih i istočnih gradova Libije, ovaj grad postaje laka meta. Nalazi se u blizini grada Misrate, udaljenog na oko 200 kilometara zapadno, ali i blizu naftnih polja u historijskom regionu Barqah (Cyrenaica) te predstavlja koridor prema jugu Libije.

Bezvrijedne opcije

Uslijed ovakvog vakuuma, dolazi do okupljanja islamskih radikalnih organizacija u gradu, poput Ansar al-Sharia. Ove organizacije u svoje redove uspješno regrutiraju Libijce koji su se nekada nalazili u sastavu jedinica bivšeg sistema, s obzirom da su uvidjeli da će ih ova organizacija zaštiti od zlostavljanja pobunjeničkih snaga februarske revolucije. Pored toga, u redove  organizacije u Sirtu pristiže i veliki broj boraca iz Tunisa, Alžira, Malija i Sudana. Opasnost za takve borce u ovom mjestu je znatno manja, s obzirom da su uništene institucije države, od vojnih baza, sudova i policijskih stanica, kao i da vlada podijeljenost među narodom i nedostaje naoružanja.

Grupa ISIL, poučena iskustvom svog ogranka u gradu Derneh, na istoku Libije, uvidjela je potrebu da se ozbiljno pozbavi svakim pokušajem sukobljavanja s borcima u gradu Sirtu. Protjerivanje ISIL-a iz Derneha u mjesto Al-Fataih, otprilike 20 kilometara sjeverno od grada, te bijeg pojedinih pripadnika ove grupe preko pustinje u Bengazi i Sirt – kao prvi poraz ISIL-a bez podrške zračnih snaga, i to od neiskusnih boraca, koji nisu prošli kroz modernu vojnu obuku – za rukovodstvo ove organizacije u Sirtu i Bengaziju značilo je crveno svjetlo, posebno zbog mogućnosti ponavljanja takvog iskustva.

Opcije Predstavničkog doma, kao zakonodavne institucije koja predstavlja skupinu jednog dijela libijskog naroda, i Thanijeve Vlade, koja je proistekla iz njega, svode se na vojnu intervenciju izvana, ili podršku u naoružanju kako bi okončali svoju borbu na tri libijske strane. S druge strane, opcije Generalnog nacionalnog kongresa Libije i operacije Libijska zora (Fajr Libiya), gdje jedan dio saveznika slijedi Kongres, jeste očuvati kontrolu nad svojim teritorijama na zapadu Libije.

Ovo su zasigurno bezvrijedne opcije ili tome slično, jer svoje vizije ne zasnivaju na trajnom i sveobuhvatnom miru, nego ih vode regionalni faktori, čiji ciljevi prevazilaze pokušaje da se osujete promjene koje je obećavala februarska revolucija.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera