Rizici ‘rata protiv ćirilice’ u Vukovaru

Nikakve nasilne mjere, neće doprinijeti prihvaćanju prava na dvojezičnost i upotrebu manjinskog pisma, piše autor (AFP)
Nikakve nasilne mjere, neće doprinijeti prihvaćanju prava na dvojezičnost i upotrebu manjinskog pisma, piše autor (AFP)

Piše: Davor Gjenero

Osnovna je osobina balkanskih nacionalista da ih uvijek zanima samo “simbolična poruka” neke političke mjere, ali ne i njen realan utjecaj na poboljšanje uvjeta života ljudi. Malo toga tako zorno pokazuje ovu balkansku blokadu svijesti kao ostvarivanje prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom u nekoj lokalnoj zajednici.

S pozicije građana, najvažnije je da u Hrvatskoj, prema Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, u onim gradovima i općinama gdje manjina čini najmanje trećinu stanovništva, građani s javnim vlastima (i onim općinskim, županijskim i vlastima središnje države) mogu komunicirati na svom jeziku i pismu.

Običnim ljudima, pripadnicima srpske zajednice, važno je da mogu svaki podnesak predati, ne bojeći se da će im netko za neku riječ prigovoriti da nije hrvatska, nego srpska, da taj podnesak može biti napisan ćiriličnim pismom, ali je posebno važno to da ih javni službenik ne smije vratiti sa šaltera i poslati sudskom tumaču za srpski jezik ako uz taj podnesak prilože neki dokument izdan u Srbiji i napisan na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

Primjer Istre

Primjena prava na korištenje manjinskim jezikom i pismom u lokalnim zajednicama znači i to da topografske ploče i ploče na javnim institucijama treba da budu ispisane na oba jezika, odnosno na oba pisma koja su u lokalnoj zajednici u upotrebi. Primjena dvojezičnosti na topografskim pločama pripadnicima lokalne zajednice zapravo ne znači ništa konkretno, nego predstavlja samo simboličnu poruku.

Istarske regionalne vlasti, koje već više od dvadeset godina kontrolira regionalistička liberalna stranka IDS, osigurale su da se na području cijele Istre primjenjuje pravo talijanske manjine na korištenje manjinskim jezikom i pismom, iako Talijana u Istri ima daleko manje od trećine stanovništva.

Time što je u Istri pri zapošljavanju u lokalnim i državnim tijelima vlasti jedan od uvjeta znanje talijanskoga, što pripadnici talijanske zajednice u svakom gradu i općini mogu s javnim vlastima komunicirati na talijanskome, a i time što su svugdje (pa i do e-mail adresa županije) u javnim natpisima istaknuti i talijanski toponimi, šalje se jasna poruka o tome da je za regionalni identitet Istre talijanski kulturni doprinos izrazito važan i da bez talijanskog doprinosa ne bi bilo ovakva istarskog društvenog, ali i političkog identiteta.

Dvije zajednice, većinska hrvatska i manjinska srpska, u Vukovaru žive ‘jedna kraj druge’, uz minimalnu međusobnu komunikaciju.

Convivenza, o kojoj politički Istrijani rado govore, ostvaruje se na ovakav način. U istrijanskom političkom pristupu ima i malo lukavstva. IDS se davno otvorio prema organizacijama talijanskih esula, optanata koji su nakon Drugog svjetskog rata napustili Istru. Talijanska država nikad nije dopustila da se esuli raštrkaju po Italiji, nego ih je održala u regijama uz granicu s bivšom Jugoslavijom, kao kompaktnu zajednicu, a osigurala je da privilegijama u poslovanju s državom oni ekonomski ojačaju i da predstavljaju relevantnu političku snagu u Trstu i na sjeveroistoku Italije.

Tako grupirani esuli godinama su redovito gradska vodstva birali iz gradova iz kojih su iselili, sve dok to nije postalo besmisleno, onda kad su istarski gradonačelnici počeli raditi geste i u gradskim vijećnicama primati svoje “talijanske kolege”.

Jedini problem u Vukovaru

U Hrvatskoj, naravno, problem nije Istra. Začudo, problem nisu niti gradovi i općine na područjima koja su oslobođena ”Olujom”, i u dvadesetak općina dvojezičnost se bez smetnji primjenjuje. Problem je Vukovar. Vukovarsko je područje ono gdje su Hrvati povratnici, a srpsku zajednicu čine oni hrvatski državljani srpske nacionalnosti koji su prije rata živjeli na tom području, ali i oni koji su se u razdoblju do mirne reintegracije preselili iz drugih dijelova Hrvatske.

Za razliku od drugih dijelova Hrvatske, u kojima su Srbi znatno podzastupljeni u administrativnom aparatu države, gradova i općina i u javnim službama, na vukovarskom je području uspostavljena potpuna razmjernost u udjelu pripadnika srpske zajednice u javnoj upravi, javnim službama i javnim poduzećima, u odnosu na zastupljenost u stanovništvu.

Političko vodstvo srpske zajednice u Vukovaru insistira na modelu segregacije dviju nacionalnih zajednica u školskom sustavu, a dvije zajednice, većinska hrvatska i manjinska srpska, u Vukovaru žive “jedna kraj druge”, uz minimalnu međusobnu komunikaciju.

Pitanje, o kome se dvije zajednice ne mogu usuglasiti, glasi: živi li u Vukovaru više ili manje od 33 posto stanovnika srpske nacionalnosti. Popis stanovništva navodi da je Srba više od 33 posto, ali Hrvati u Vukovaru tvrde da je to zato što je velik broj pripadnika srpske zajednice samo formalno prijavljen u Vukovaru, a stvarno žive u Vojvodini, dakle, preko granice.

Manjinska su prava ona prava koja se ostvaruju tegobno, ustrajnim političkim borbama.”

U dvije godine, koliko se u Hrvatskoj vodi polemika o pravu srpske zajednice na korištenje manjinskim jezikom i pismom, koje se temelji na tome da Srbi u Vukovaru čine više od trećine stanovništva, nitko nikad nije postavio ključno pitanje – mogu li oni s javnim vlastima komunicirati na svom jeziku i pismu, je li itko ikad odbio i jedan zahtjev gradskim vlastima, županijskim službama ili središnjoj državi zato što je bio napisan na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom. Nitko nas nije izvijestio je li ijedan građanin upućen sudskom tumaču da prevede školsku diplomu izdanu u Srbiji na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Rat se u Vukovaru vodio oko natpisa, ploča na javnim ustanovama, jer su državne vlasti odlučile provoditi slovo ustavnog zakona i promijenili su te ploče, ispisali ih na oba pisma koja bi trebala biti u javnoj upotrebi.

Srpska zajednica u Vukovaru u početku se nije uplitala u taj sukob, koji se vodio između dvije skupine Hrvata u Vukovaru: one koja je podupirala aktualnu vlast i one većinske, koja je odbacivala pravo na “manifestativnu” dvojezičnost u Vukovaru. I pristašama Vlade i pristašama opozicijskog HDZ-a taj je sukob odgovarao radi jasnog zauzimanja pozicija u političkoj areni i njene bipolarizacije. Vodstvo srpske zajednice u Vukovaru stranu je, onu Vladinu, odabralo tek nakon što su se u Vukovaru promijenile lokalne vlasti, nakon što je poražen SDP-ov gradonačelnik i smijenjena njegova skupštinska većina, u kojoj je sudjelovala i srpska manjinska stranka SDSS.

‘Okno šansi’

Sukob je do neke mjere nastojao smiriti Ustavni sud, koji je sve odluke o manifestativnoj dvojezičnosti u Vukovaru suspendirao na godinu dana i obvezao vlasti da u razdoblju od jedne godine, što istječe idućeg mjeseca, donesu regulativu o tome u kojim će se dijelovima grada i pod kojim uvjetima postavljati topografske ploče pisane na oba pisma.

Činilo se da lokalnim vlastima u Vukovaru Ustavni sud otvara nišu da legaliziraju natpise na oba pisma u vukovarskim naseljima sa znatnim dijelom srpskog stanovništva, a da od primjene obaju pisama izuzmu “osjetljive” dijelove grada, one koji imaju simboličko značenje, vezano uz razaranje Miloševićeva režima i JNA u tom gradu, okupaciju i pogubljenja branitelja i civila nakon okupacije.

Iako im je “okno šansi” bilo otvoreno, u vukovarskoj Gradskoj skupštini se nisu odlučili iskoristiti ga, nego su cijeli grad izuzeli od primjene prava korištenja manjinskim jezikom i pismom. Jasno je da se radi samo o jednoj fazi političkog procesa, da ta odluka nije u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, da će je osporavati i parlamentarni Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav, a nakon toga i Ustavni sud.

Manjinska su prava ona prava koja se ostvaruju tegobno, ustrajnim političkim borbama. Njihovo ostvarivanje nikad ne mogu osigurati niti manjinski civilno-društveni aktivisti, niti manjinska politička klasa, bez snažne potpore u većinskom narodu. Manjinska prava se ne ostvaruju, nadalje, njihovim pukim ozakonjivanjem, pa čak i ako su zapisana u najvažnijim državnim aktima: Ustavu, ustavnom zakonu, ili čak nekom dokumentu koji prethodi demokratskom ustavnom uređenju.

U Austriji je pravo na korištenje manjinskim jezikom i pismom, za slovensku i hrvatsku zajednicu u toj državi, regulirano još Austrijskim državnim ugovorom iz 1955., što su ga potpisale savezničke okupacijske snage, kao pretpostavku za donošenje Ustava i provođenje slobodnih izbora. Unatoč tome, u Koruškoj, kroz povijest uglavnom konzervativnoj pokrajini, tek se sada postepeno ostvaruje pravo slovenske manjine na dvojezičnost. Sve to vrijeme ostvarivanje prava Hrvata u Burgenlandu/Gradišću, s uglavnom lijevom vlašću, nikad nije bilo dovođeno u pitanje.

U jednom kratkom razdoblju, sedamdesetih godina, Koruška je imala socijalističku zemaljsku vladu i ona je, bez pokušaja uspostavljanja konsenzusa, htjela ostvariti prava iz Austrijskog državnog ugovora, ali rezultati su bili degradacija manjinskih prava, dodatna izolacija manjine i odgoda ostvarivanja tih prava za narednih tridesetak godina.

Tek kad su odnosi Austrije Slovenije, kao samostalne države, posve regulirani i kad su njemački govoreći Austrijanci shvatili da za njih znanje slovenskog jezika predstavlja komparativnu prednost na novim tržištima, slovensko pravo na korištenje manjinskim jezikom i na obrazovanje na njemu počelo se ostvarivati bez zadrški.

Segmenti prava manjina

Pravo srpske zajednice na dvojezičnost u Vukovaru mora se ostvariti. Najprije se mora provesti onaj segment tog prava koji ljudima realno znači najviše – mora se osigurati da vukovarski Srbi mogu komunicirati svojim jezikom i pismom s javnim vlastima. Idući korak su topografske oznake. To će se pravo s lakoćom ostvariti ako hrvatska zajednica za sebe prepozna neku korist u poznavanju ćiriličnog pisma i vladanju njime.

Nikakve nasilne mjere, poput onih koje je primjenjivala Milanovićeva vlada kad su se, prilikom postavljanja oznaka ispisanih dvama pismima i sprečavanju njihova uklanjanja, policajci sukobljavali s “organiziranim građanima”, neće doprinijeti prihvaćanju prava na dvojezičnost i upotrebu manjinskog pisma. Još manje će tome doprinijeti protesti iz Beograda, čija diplomacija kao da zaboravlja odgovornost svoje države prema gradu, koji su Miloševićev režim i JNA razorili, a njegove stanovnike desetkovali i otjerali u progonstvo.

Vukovar je grad na granici, iz hrvatske perspektive daleka periferija. Za Srbe on je grad na Zapadu, na važnom mjestu na dunavskom plovnom putu. Srbija će, vjerojatno, za desetljeće ili dva, postati članicom EU-a. Tada će granica nestati, a demografski će se trendovi promijeniti.

Hrvatska država, želi li očuvati hrvatski identitet Vukovara, morala bi računati na ove dugoročne trendove, na to da će s vremenom Hrvata u tom gradu biti sve manje, a Srba sve više, te da će granica jednom nestati.

Jedina racionalna politika Hrvatske, politika je integracije srpske zajednice, a integracija je moguća samo uz ostvarivanje svih propisanih prava, a i nadilaženje propisanoga, te sprečavanje segregacije kakva se sada odvija. “Rat oko ćirilice” dugoročno ugrožava poziciju Hrvatske u Vukovaru i na Dunavu, ali kreatori politike u Zagrebu toga nisu svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Na šalteru policijske stanice u Vukovaru lične karte se, osim na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu, izrađuju na njih još šest.

12 Apr 2015
Više iz rubrike Piše
POPULARNO