Američka ‘investicija’ u sirijski režim

Piše: Mohammed al-Gwady

Ekspertima društvenih nauka poznato je da specijalizacija javne uprave predstavlja granu političkih nauka više negoli menadžmenta. Također, poslovni ljudi i ekonomisti dobro znaju da trgovina uslugama predstavlja dosta šire polje poslovanja od oblasti robne razmjene, nabavke sirovina ili proizvoda.

Ovakvo razumijevanje zabilježilo je svoj napredak na terenu, sve dok trgovina uslugama nije postala jača veza u trgovini od same trgovine pojedinim proizvodima koji se, po svojoj prirodi, moraju direktno prebacivati od proizvođača do potrošača bez prisustva tradicionalnih tržišta gdje se vrši kupovina, ponuda, pregovaranje i licitacija, i sve se svodi samo na ponude redovnih, razvijenih i stručnih sajmova te internetskih kataloga. 

Jedan od primjera koji jasno ukazuje na navedeno jeste opremanje aviona svih modela, dok su ista ova tržišta postala istaknuti inovativni model trgovine uslugama.

U oblasti politike i međunarodnih odnosa, Assadov režim (od oca, brata i dvojice sinova) genijalno napreduje tokom 50 godina do te mjere da uspijeva zadržati vlast i kontrolu, unatoč svim kontradikcijama sa nacionalnim, regionalnim, historijskim i biološkim jednadžbama. Ovaj sistem, u svojoj ranije osmišljenoj strukturi, uspijeva ponuditi hitan i prijeko potreban obrazac investiranja imperijalnim silama i novom svjetskom poretku.  

Ukoliko se danas, ili pak sutra, osvrnemo na tajnu ovog prisilnog opstanka, otkrit ćemo da je sirijski režim pružao i realizirao stvarne usluge američkoj “dubokoj državi” što u određenim periodima prevazilazi i usluge jevrejske države ili cionističkog entiteta, kako god da se zvao.

Poštovanje ‘kralja’

Iz toga proističe i pravo ovog sistema na stvarnu podršku, što korespondira ovakvim potvrđenim uslugama, koje se u znanstvenom smislu podvode pod stavke trgovine uslugama. Takve usluge izgledaju kao “biznis” ili upravljanje poslovima i projektima, dok se zapravo radi o javnoj upravi, odnosno međunarodnoj javnoj upravi.

Poštujući nauku i naučno-istraživački rad, odnosno u želji da se tako postavimo, možemo reći da se ovom sistemu treba priznati ogroman profesionalizam koji ide sve do genijalnosti po pitanju pružanja i trgovine ovim impresivnim uslugama. Sa druge strane, pružanje usluga u mnogim etapama podiglo se na izvanredan nivo u nacionalnom i idejnom smislu, što nije bilo, rečeno istančanim jezikom trgovine, ništa drugo do davanja primata prodaji nad kupovinom, uprkos tome što su oba ova procesa međusobno povezana, šta više, dešavaju se u istim koracima.

U ovom tekstu nismo u prilici nabrojati sve očigledne pozitivne primjere, ali i skrivene i bolne manifestacije Assadove političke prakse u rasponu od pedeset godina, što je odviše opširno za jedan članak. Ali možemo promišljati o onim kontradikcijama koje je Assadov režim uspješno balansirao čime je zaslužio poštivanje “kralja” svjetske džungle, dakako nikada obznanjeno.

Četiri primjera

Također, u isto vrijeme režim je zaslužio otvoreno, iskreno i entuzijazmom ispunjeno priznanje “lavova” pokreta otpora koji sa svoje strane nisu uvidjeli obzorja međunarodne manipulacije koja je na sceni, bez obzira da li su u to upali svjesno ili nesvjesno.

U tom kontekstu, spomenut ćemo samo četiri primjera:

1. Assad ulazi u Liban sredinom sedamdesetih, predstavivši se kao snažna figura u regiji sposobna da uvede red među rivalskim snagama koje su  težile ka uspostavljanju sistema i stabilnosti, ali ga nisu bile u stanju ostvariti. Pojedini ostaju zapanjeni takvim Assadovim potezom, budući da se nije osvrtao na Izrael i Ameriku te je izašao izvan granica svoje države i prekoračio sve crvene linije. No, gorka istina bila takva da je on ušao uz odobrenje ili po naredbi Amerike (uz koordinaciju i razumijevanje Izraela).

Nema neke bitnije razlike između ta dva termina jer je ishod isti, odnosno slabljenje sunitskog prisustva u većinski muslimanskoj zemlji. Ali, međunarodne manipulacije, još od četrdesetih godina, nepravedno rade na dogovoru o falsificiranju ovih činjenica zbog njihove stalne potrebe da se iznova koriste sigurnim modusima polarizacije na vještačkim sektaškim osnovama.

Može se kazati da je Assadova politika išla u prilog Izraelu, budući da su Palestinci spriječeni da ostvare bilo šta značajnije”        

2. Hafez al-Assad skupa sa tadašnjim egipatskim predsjednikom Hosnijem Mubarakom predvodi krilo otpora protiv Saddama Husseina tokom invazije na Kuvajt. Činilo se da sirijski režim teži ka pravednosti i međunarodnim normama, dok su stvari zapravo išle u pravcu zakopavanja ideje o arapskom nacionalizmu (nakon propalih pokušaja eliminiranja islama). Zatim se javlja fragmentacija same stranke Baath na čijem čelu sa nalazilo staro nacionalno rukovodstvo koje ostavlja Siriju radi podijeljenog Iraka, te uz sirijsko regionalno vodstvo preuzima ulogu razbijanja Iraka i obećavajuće iračke partije Baath u tri uzastopne etape, baš kao da jedinstvo ideje prvenstveno treba voditi ka ubijanju brata, a ne neprijatelja. 

Lokalni Arapi nisu smatrali da postoji neka očigledna primarna potreba za podjelom stranke Baath, no američki ‘biolozi’ koji su se zanimali za ljudsku misao dobro su znali da će se stranka Baath i dalje neminovno razvijati sve dok ne postane jaka sunitska stranka (kao i njena avangarda) sa istaknutim kadrovima i praktičnim iskustvom koje se ne može zanemariti. Assadov režim želio se osigurati tako što će umanjiti vrijednost pokreta i partije Baath te je svesti na grupu onih koji će se isključivo zalagati za ostvarivanje vlastite koristi i privilegija.

3. Assad dozvoljava, i to ustrajno, mnogim palestinskim organizacijama, ono što je Arapska Republika Egipat odbila dozvoliti još od vremena Abd al-Nasera, a to je prisustvo palestinskih boraca na njihovoj teritoriji, uprkos intenzivnoj egipatskoj medijskoj kampanji, pa čak i u vrijeme Mubaraka, te političkog diskursa u kojem se veliki značaj davao ovom pitanju uopće.

Uz sve navedeno, momenti i prilike za ostvarivanje palestinskih ciljeva bili su opterećeni Assadovim nametanjem okvira i određenih uvjeta u mnogim slučajevima kada je to Izraelu odgovaralo, iako su se navedeni okviri prezentirali kao nekorektan odnos prema Izraelu. Stoga se može kazati da je Assadova politika išla u prilog Izraelu, budući da su Palestinci spriječeni da ostvare bilo šta značajnije, dok se takvo stanje održalo na snazi pa čak i u vrijeme kada je najveći izraelski cilj bio upravo iskorištavanje navedene situacije.

Assadov režim od marta 2011. godine na krajnje pokvaren i obmanjujući način artikulira svoju izvršnu ulogu u regiji. 

4. Assad je lično i kroz svoju lidersku poziciju uspio neutralizirati egipatsku ulogu pred rat 1967, dok je tokom rata izazvao izrazito visok stepen pometnje čija je posljedica ogroman neuspjeh. To je u konačnici bila velika podrška Izraelu. Interesantno je da Abd al-Naser u svojoj otuđenosti nije želio uključiti Assada ili sirijski režim u poraz koji je opet, paradoksalno, smatrao junaštvom koje se ne može dijeliti, niti se u njemu može imati partner.

Ovako se formirao ishod rata 1967. godine u mentalnom sklopu Egipta u vremenu Abd al-Nasera u kojem samo on može predstavljati lidera koji doživljava poraz ili gubi bitku, a da je sirijski vojni lider Assad taj koji je “naplatio” cijenu Golana! I ovog puta razmišljanje o kontekstu vodi neumitnom zaključku da se radi o američkom interesu i dobiti.

Novi uspjeh režima

Ne želim ići daleko u čitanju historije, onako kako nam se otkrila i to u kratkom vremenu i širokom opsegu, sa svim “zakopanim” tajnama iz protekle dvije godine nakon što su pale sve maske i svako uljepšavanje izgubilo svoj smisao. Međutim, smatram da je nužno spomenuti, i to s divljenjem, uspjeh Assadovog režima od marta 2011. godine, kada iznova, i na krajnje pokvaren i obmanjujući način artikulira svoju izvršnu ulogu u regiji, potpuno se oslanjajući na niz neupitnih činjenica koje garantiraju američku zabrinutost i strahovanje, zbog čega se zalažu za zbližavanje s Assadom:

– Muslimanska braća, a ne neko drugi, doći će na mjesto Assadovog režima. Oni u suštini predstavljaju, daleko od američkih i sirijskih propagandnih floskula, inteligentnu, savjesnu, umjerenu i moćnu organizaciju koja je spremna i sposobna uspjeti.

– Uspjeh Muslimanske braće pomoći će svijetu u tome da shvati kako postoji “magično” rješenje za sve goruće probleme trećeg milenijuma koje se ogleda u istinskom islamu daleko od patvorenog i fabriciranog.

– Izrael će iznova preispitati svoj odnos prema islamu nadahnjujući se suživotom koji je trajao 1.400 godina nasuprot zabrinjavajućeg ratnog stanja kojem se ne nazire kraj zadnjih šezdeset godina!

– Zaključak Izraela bit će da je direktna saradnja sa muslimanima, Sadatovog ili Osmanlijskog vremena, nosila sa sobom veće blagostanje i korist nego u vrijeme unilateralnog imperijalizma, imperijalizma ili antiimperijalizma u doba Hladnog rata. 

– Novim generacijama u Evropi bit će posebno drago da uvelike sarađuju sa “starim svijetom” preko granica Turske i Sirije, što će umanjiti relativne privilegije Amerike zbog narušenih etničkih odnosa koji trenutno vladaju čime se nasilno prekrajaju prirodne granice.

 – Ukoliko bi Muslimanska braća došla na vlast u Siriji, jasno će se pokazati izvanredna sposobnost ovog pokreta da umanji i ublaži krizu u slučaju Izraela, sektaških podjela u Libanu, Iraku, Palestini i samoj Siriji, čime će se američki utjecaj u regiji smanjiti na minimalnu mjeru.

– Samim tim, lako je razumjeti da najveću opasnost za budućnost Sirije ne predstavlja obaranje “njihovog” režima – pod “njihovim” mislim na sve one koji stoje iza Assadovog režima. Naprotiv, opasnost počiva dolasku Muslimanske braće na vlast.

– “Pristajemo na svaki dogovor i aranžman koji nas udaljava sa scene” – kazat će sirijski režim, “ali pod uvjetom da Muslimanska braća ne budu rješenje, a na vama, Amerikancima, je da donesete odluku!”

– Dozvolite nam da za vas iscrpimo Muslimansku braću ne do posljednjeg čovjeka ovog pokreta, nego do posljednjeg djeteta!

– Kada dođete do bilo koje alternative, naravno ne Muslimanske braće, mi ćemo se povući u trenutku kojeg vi odredite. Dok se to ne dogodi, od vas tražimo diplomatsko, medijsko i međunarodno pokriće kako nas ne bi žestoko kritizirali za ono što vi nazivate kršenjem ljudskih prava.

– Ne treba zaboraviti da su Muslimanska braća organizacija koja djeluje izvan granica jedne države, štaviše, jedne nacije, baš kao što se i islamski identitet proteže na različite nacije. Prema tome, jednostavno kazano, naše sirijsko iskustvo obrazac je koji trebate slijediti i podržavati i u Egiptu, Jemenu, Iraku, Libiji i svakom mjestu gdje možete oživjeti uspomene na vojne udare kojima se upravljalo daljinskim upravljačima izvana.

Tako se desila ova identifikacija bez presedana na svjetskoj razini, koja će se, najvjerovatnije, nastaviti i dalje sve dok je druga, ona čestita strana zaokupljena negiranjem bilo kakve veze sa terorizmom, iako oni koji je optužuju znaju bolje od svih da oni s takvim optužbama i klevetama nemaju ništa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera