Kako je Evropa okrenula leđa čovječanstvu

Ljudi ne riskiraju život osim ako očajnički žele preživjeti, piše Shabi (EPA)

Piše: Rachel Shabi

Kada priča krene u smjeru definiranja identiteta i vrijednosti Evrope, kao što se često dešava, način na koji se Evropa postavlja spram trenutne „migrantske krize“ mora biti jedna od ključnih stavki.

Za kontinent koji kolektivno cijeni načela tolerancije, slobode i ljudskih prava, kako Evropa uklapa to sa svojim trenutnim pristupom masovnim migracijama?

Trenutno se suočavamo sa najmasovnijim kretanjem izbjeglica još od Drugog svjetskog rata.

Broj ljudi koji su prisiljeni da napuste svoje domove narastao je na rekordnih 60 miliona prošle godine – većina njih su Sirijci koji bježe od rata ili ljudi koji dolaze iz država kao što su Afganistan, Eritreja, Somalija i Irak.

Već neko vrijeme se piše o migrantima koji kreću na strašna putovanja u užasnim uvjetima i prečesto na tim putovanjima ginu.

Ali reakcija Evrope je do sada bila da ocrni ljude koji riskiraju sve da stignu ovdje, dok istovremeno ojačava granice: gradi dodatne zidove, podiže ograde, šalje veći broj vojnih patrola i iznosi mogućnost bombardiranja „brodova smrti“ koji se otisnu na opasno putovanje preko Mediterana u Evropu.

Zatrpani krizom

O milijardama eura potrošenim na gradnju i zaštitu granica pred migrantima i izbjeglicama se ne raspravlja, niko ne pita da li je taj novac mogao biti bolje utrošen.

Izgleda da je umjesto tog Evropa povjerovala u ideju da će je „zatrpati“ „ilegalni“ migranti, preplavivši nas svojom prljavštinom, ekstremističkim terorom i manje razvijenom kulturom.

Ponekad su političari ti koji koriste takve uvrede i pogrdne riječi – kao npr. britanski premijer David Cameron koji je za ljude koji pokušavaju ući u Veliku Britaniju iz migrantskog kampa u Calaisu rekao da su „rulja“.

A većina izbjeglica zapravo ne pokušava doći do Evrope: zabilježeno je 626.000 aplikacija za azil širom 28 država-članica EU – i ukupna populacija od 500 miliona – prošle godine.

Velika Britanija se obavezala da će primiti 500 sirijskih izbjeglica, od četiri miliona njih koji bježe od rata u toj državi.

Liban je u međuvremenu prihvatio više od milion ljudi iz Sirije, dok Turska, gdje boravi blizu dva miliona sirijskih izbjeglica, prima najviše izbjeglica.

Ali u Evropi, na nivou politike i donošenja mjera, diskusije su usmjerene na zabrinutost da će, ukoliko budu „popustljiviji“ prema migrantima – prihvativši više njih recimo, ili kreirajući sigurne, legalne migracione rute kako ljudi koji pokušavaju stići do Evrope ne bi završili ginući na strašan način koji se može izbjeći –  to dati predizborne adute krajnjoj desnici.

Uvučeni u neprijateljski stav

Očigledno Evropu brine priliv tamnoputih stranaca, i tako je zanesena netolerantnim stavovima prema migraciji, da bi liberalan stav po ovom pitanju zapravo doveo do gubitka glasova.

Ali, da li zaista želimo ići u ovom smjeru – dozvoliti rasističkoj krajnjoj desnici u Evropi da nas uvuče u još hladniju reakciju na humanitarnu krizu? Da li su ovo vrijednosti za koje smo odlučili da bi nas sada trebale određivati?

Širom Evrope – s izuzetkom Švedske – izgleda da su države koje imaju najniži nivo migracije one gdje su antiimigracione stranke bolje predstavljene u parlamentu.

Čisto neznanje daje podstreka ovakvom sentimentu, a političari, umjesto da se suprotstave ovakvim viđenjima, na njih pristaju.

Dok niču zidovi na granicama „tvrđave Evrope“, blokirali su naš kapacitet da uvidimo vezu između naših politika i ljudi koji žive izvan naših utvrđenih granica.

Izgleda da kada je Zapad pričao o slobodnom tržištu i globalizaciji, to je bilo namijenjeno samo kao jednosmjerni protok: mi dobijamo jeftinu robu i silom otvorena tržišta, dok ljudi u zemljama u razvoju za posljedicu dobijaju uništene ekonomije, korumpirane vlade i propale države.

Stvaranje stabilnog i sigurnog okruženja

A kada smo pričali o stvaranju stabilnog i sigurnog okruženja, mislili smo samo za nas – ne za ljude u državama čije represivne diktature mi podržavamo i finansiramo i opremamo ih sa sve efikasnijim oružjem.

A kada smo insistirali da su vojne „intervencije“ u Iraku ili Afganistanu ili Libiji humanitarnog i oslobađajućeg karaktera, nismo planirali, pa čak ni razmišljali o onome što dolazi poslije; o užasnim posljedicama koje bi mogle uslijediti.

Ako je neoliberalna politika kreirala nejednakost u oblastima bogatstva, sigurnosti i šansi, sada određuje i naše reakcije na nju.

To je, na kraju krajeva, ideološki odgovor neoliberalizma – razbješnjele ekonomske ideologije koja profit stavlja ispred ljudi – da očajne migrante i izbjeglice vidi kao smetnju glatkom toku naprednog kapitalizma: smetnju protoku robe i turizma.

Upravo je princip utrke ka dnu desetkovao tržišta rada širom Evrope. A to je dodatno pojačalo prezir ljudi zabrinutih zbog nesigurnih i slabo plaćenih poslova prema migrantima koji se pridružuju radnoj snazi.

Očajnička želja za opstankom

Stvarna meta za obje grupe trebali bi biti poslodavci koji uporno snižavaju dnevnice i vlada koja im to dozvoljava.

Razorne mjere štednje s ideološkom podlogom koje su srozale životni standard širom Evrope, desetkujući javne usluge i socijalna davanja, uzrok su briga zbog resursa i pristupa istim.

Ljudi ne riskiraju život osim ako očajnički žele preživjeti.

Ljudi obično ne donose odluku da nasilno odsele cijelu porodicu i promijene život osim ako je to jedina opcija. Izbjeglice ne maštaju o Evropi, oni sanjaju da se vrate kući, kada bi mogli.

U istrajnosti na dugim, opasnim putovanjima, u spretnoj sposobnosti da prežive, u hrabrosti i žilavosti pokušaja da pređu granice, u upornosti pokretačke, istrajne životne snage pune nade dok su suočeni sa nezamislivim preprekama, ljudi koji pokušavaju ući u Evropu uporno nam pokazuju humanost.

A mi njima uporno pokazujemo da smo humanost izgubili.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera