Izručenje kapetana Dragana – pravda je spora, ali dostižna

U Hrvatsku, na mjesto zločina, iz Australije se vratio Dragan Vasiljković (EPA)

Piše: Damir Petranović

“Tukli su kundacima, šakama i nogama, a Dragan je davao primjer kako treba mučiti. Polumrtve zatvorenike su vukli iz ćelija i bacali s kninske tvrđave”, svjedočio je čovjek imena Velibor Bračić, koji je u četvrtak 9. srpnja, doživio barem minimalnu satisfakciju. U Hrvatsku, na mjesto zločina, iz Australije vratio Dragan Vasiljković, poznatiji pod svojim zloglasnim nadimkom “kapetan Dragan”.

Dvadeset godina nakon rata radi se o nesumnjivo jednom od najvažnijih sudskih procesa, jedinstvenom slučaju koji će tresti regionalne medije i moguće izazvati novu rundu obračuna nacionalista, makar je njegova suština sasvim jasna. Da se ne lažemo, Vasiljković je u najmanju ruku zaslužio da se temeljito preispitaju optužbe protiv njega, sva ona grozna zlodjela koja je – i dalje navodno – počinio.

Ako je i mali promil toga točan, ako se na okupiranim hrvatskim područjima zbilja sijao onakav teror o kojemu smo slušali još početkom devedesetih, onda nema plastičnijeg dokaza tvrdnji da iz loših ljudi rat izvuče ono najgore, jednako kao što dobrota drugih baš u takvim okolnostima procvjeta.

To, kažemo, nije sporno i u ovom slučaju politička korektnost jednostavno je bedasta kategorija; postoje stotine svjedočanstava, snimaka i dokumenata koji će se pregledati i procijeniti radi li se u ovom slučaju zbilja o monstrumu ili tek o čovjeku progonjenom na pravdi Boga, što iz hrvatske perspektive zvuči malo vjerojatno. Draganovo izručenje nakon devetogodišnje trakavice na drugom kraju planeta sasvim sigurno je pobjeda Hrvatske, ali i civiliziranog dijela čovječanstva.

Sada, međutim, tek slijedi pravi dio posla – baš takvom optuženiku treba osigurati korektno i pošteno suđenje, dokazati krivnju zajedno s neovisnošću samog hrvatskog pravosuđa.

Javnost ga je već odavno osudila, ali čak i on zaslužuje kvalitetnu obranu.

Sinonim ratnog ludila

Za nešto starije generacije u Hrvatskoj Dragan Vasiljković je sinonim onog ratnog ludila, kada se na televiziji moglo vidjeti dosta sličnih likova – bradatih i umivenih, uniformiranih i civilnih, svejedno – kako siju mržnju, strah, teror i nesigurnost. Viđalo bi ih se obično na amaterskim ili dosta jadnim snimkama kako u nekakvim zabitima u unutrašnjosti Dalmacije, Like ili Banije postrojavaju svoje trupe, uvježbavaju ih za krvave pohode i usput prijete tako da normalan čovjek nema drugog rješenja doli potpuno se smrznuti.

On, Vasiljković, ipak nije bio tek “jedan od njih”. Samo nekoliko dana nakon što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost poveo je napad na policijsku stanicu u Glini, u sklopu kojega je uništio i iselio velik dio tog mjesta, ubio dosta civila, pa i jednog stranog novinara.

Potom se prebacio nešto južnije i sam sebi nadjenuo nadimak “kapetan Dragan”, valjda kako bi planski ojačao svoj imidž gospodara rata i maskote pobune, pa sijao teror u okolici Zadra i Knina, da bi se na koncu potpuno posvetio zarobljenim hrvatskim vojnicima, policajcima i civilima i brutalno dokazivao da je Ženevska konvencija list papira na koji samo budale obraćaju pozornost.

I bez interneta, društvenih mreža i modernih kanala komunikacije glas se brzo širio, pa je naš glavni junak zajedno sa svojim “Jedinicama posebne namjene” i “Specijalnim jedinicama Alfa” koje je dresirao uskoro postao zaštitni znak srpske revolucije, u kojoj je Hrvatska ostala presječena napola, mahom bez struje i vode i s velikim gradovima pod konstantnom višegodišnjom paljbom granata.

S okupiranog teritorija stizale su neslužbene i iz današnje perspektive potpuno nestvarne vijesti o zločinima i neljudskom ponašanju. Naslušali smo se takvih priča, nažalost, od Vukovara do Dubrovnika i od Zadra do Srebrenice.

Misteriozni nestanak

I trajalo je to tako, sve dok negdje koncem rata Vasiljković nije misteriozno nestao. Nitko imao pojma gdje se skriva, što radi i kako izgleda lik iz noćne more, a vjerojatno se ne bi doznalo da nije bilo nekih dosadnih australskih novinara koji su ga otkrili u Perthu. U najboljoj maniri vrhunskih ratnih zločinaca skrasio se pod imenom Daniel Snedden i radio kao – instruktor golfa.

Ima neke životne ironije baš u tom njegovom mirnodopskom zanimanju, gdje je potrebna hladna i dobro odmjerena preciznost kako bi se na terenu – minuciozno uređenom i godinama brižljivo njegovanom  – postigao rezultat. Valjda bi to trebala biti sušta suprotnost kaosu kojeg je sijao i ostavio za sobom na Balkanu.

Krenuo je, tako, postupak njegovog izručenja još davne 2006. godine, prije skoro 10 godina, a u njemu se ogledala sva veličina Australije kao države i njenog pravosudnog aparata kao poštenog i nepristranog.

Premda je iz hrvatske perspektive sve bilo više ili manje jasno, a po pisanju medija ni sami Australci nisu zaostajali, Vasiljkoviću je ipak dopušteno da iskoristi apsolutno sve moguće pravne lijekove, sve manevre i zakučaste hodnike sudskog sistema, pa čak i političke argumente prije nego što je spakiran na putovanje dugo 10.000 kilometara.

Izgledalo je kao trakavica bez kraja i sasvim sigurno kidalo živce mnogih, prije svega njegovih žrtava, ali na koncu je postiglo da više nitko u toj državi ne sumnja da je njihov Snedden i srpski Vasiljković ipak zaslužio barem pojaviti se na suđenju.

Djelić poštenja u svemiru

Skoro cijelo to vrijeme on je boravio u pritvoru i – ne zaboravimo, kao državljanin Australije – čekao da ga se ona odrekne. Kad je ove srijede po lokalnom vremenu na aerodromu u Sydneyu konačno predan grupici naoružanih hrvatskih policajaca, vjerojatno mu je barem krajičkom uma prošla ona uzrečica o pravdi koja je prije ili kasnije ipak dostižna, makar njegove žrtve vjerovale da je nakon punih 20 godina sve to skupa izgubilo smisao.

Da, tako mora biti ako ima barem djelićka poštenja u ovom našem svemiru.

No, ostatak postupka protiv njega, koji će se idućih mjeseci održavati u Splitu, ipak će poslužiti kao test spremnosti hrvatskog društva da konačno i službeno zatvori jedno tužno, mračno i suludo poglavlje i ostavi ga iza sebe.

Kolikogod to bilo u suprotnosti s osnovnim ljudskim principima, čak i jedan kapetan Dragan zaslužuje pravedno i nepristrano suđenje s konkretnim svjedocima i dokazima i mogućnošću ozbiljne obrane. Ukoliko se to dogodi, a informacije zasad govore da se proces vodi dosta profesionalno, bit će to konačna hrvatska pobjeda.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera