Sarajevo neće Gavrilu iz Potočara dići bistu

Srbija je uporno i kampanjski negirala pravosudnu istinu civiliziranog svijeta, piše autor (AP)

Piše: Emir Hadžikadunić

U samo nekoliko mjeseci Srbija je održala nekoliko teških lekcija iz historije svojim susjedima. Gavrilo Princip je dobio svoju beogradsku bistu. Draža Mihailović je rehabilitiran. Alojzije Stepinac je proglašen ustaškim vikarom.

Srbija je uporno i kampanjski negirala pravosudnu istinu civiliziranog svijeta. Pokrili su tako i Prvi i Drugi svjetski rat i ratne devedesete. Samo je falio Ilija Garašanin i njegov Nacrt (Načertanije) iz 1844. godine pa da imamo puni doživljaj.

Iz boce je pušteno toliko duhova prošlosti da se pitamo kakvu to budućnost priželjkuje ta država. Umjesto iskrenog popravka komšijskih odnosa, Srbija glumi status nekakve regionalne sile na papiru kao da je vrijeme Nikole Pašića. Da li njenoj evropskoj perspektivi prijeti dugoročna kriza identiteta? Da li ruka pomirenja premijera Srbije Aleksandra Vučiča traži adekvatnu ruku poniženja?

Srbija se ozbiljno samoizolira u regionu Zapadnog Balkana. Odnosi s Hrvatskom nisu nimalo dobri i sve je manje razloga da bude drugačije. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ocjenjuje “kako političari iz Srbije nisu dorasli svom zadatku”.

‘Nema dogovora s Austrijom’

Na jednoj drugoj ravni političari Srbije dopuštaju sebi davati pravosudne lekcije Hrvatskoj, koja je davno zatvorila 23. poglavlje evropskog pravnog naslijeđa (acquis communautaire). Srbija, također, prijeti. Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić tim povodom kaže: “Ko pošalje vojsku na proslavu ‘Oluje’, naš je neprijatelj.”

Za premijera Vučića to je “najveće etničko čišćenje nakon Drugog svetskog rata”. S druge strane, ta se akcija obilježava kao “nacionalni praznik oslobođenja”, a hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović upozorava kako bi, “da nije bilo ‘Oluje’,Vučić morao na još jednu komemoraciju, da se izvinjava za genocid”.

Odnosi su u stadiju ozbiljnog sukoba oko pitanja koja su trebala biti riješena, misli Milorad Pupovac. Uzimajući u obzir da postoji ozbiljno nerazumijevanje na liniji Beograd – Zagreb, zašto Vučić ne pominje dijalog Srba i Hrvata? Da li zbog sugestije Garašanina da “nema dogovora s Austrijom”, s tom zapadnjačkom gospodom, koju u Srbiji sada mijenjaju za Hrvatsku? Ili se Srbija u odnosu na Hrvatsku, kao članicu Evropske unije, plaši podređenog statusa?

Odnosi s Bosnom i Hercegovinom nisu nikada bili iskreni. Osim što je intenzivirala kampanjsko negiranje genocida, Srbija je nastavila pravosudnu agresiju na građane Bosne i Hercegovine. Njeni su lideri pali toliko nisko da su u svom diplomatskom ratu protiv simbola stradanja Srebrenice lobirali Nigeriju, Čile i Angolu, kao nestalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, a sve protiv rezolucije koja je mogla zatvoriti jedno bolno poglavlje i otvoriti stranicu budućnosti.

Više nema ‘ruske djece’

Srbija još nije ni pročitala pravosnažne presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ta država ignorira pravosudnu istinu civiliziranog svijeta, rezolucije Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Kanade.. I što više to radi, više se udaljava od svog prekodrinskog susjeda.

Euroatlansku budućnost izabrale su sve države Zapadnog Balkana izuzev Srbije. Izabrala je i Crna Gora, čiji se predsjednik Mile Đukanović izjasnio o mnogo čemu – od uloge Gavrila Principa, preko rehabilitacije četničkog pokreta, do priznanja Kosova. Dakle, ni Crna Gora nije više “dijete Rusije”. Izuzev manjeg entiteta u Bosni i Hercegovini i Srbije, na Balkanu više nema “ruske djece”, o kojoj se, prije 100 i više godina, samo verbalno skrbio ruski ministar vanjskih poslova Aleksander Izvolski. Tako ni Crna Gora neće sa Srbijom, makar se tome protivila prosrbijanska crnogorska opozicija.

Srpsko-albanski odnosi bit će zadugo opterećeni statusom Kosova. Duhovi prošlosti koje pušta nacionalistička strana Srbije mogu samo radikalizirati te odnose. Mađarska, zbog jednog drugog problema, gradi zid na granici sa Srbijom. Izolaciji tako nema kraja…

Zato Srbiji treba dijalog s Bošnjacima i Albancima više nego što taj dijalog treba njenim mogućim sagovornicima. Srbija želi izaći iz te samoizolacije, želi balansirati svoju regionalnu slabost. Želi poslušati Garašanina, koji je svoj Nacrt počeo rečenicom da je “Srbija mala, ali da ne sme ostati takva”. Samo preko Bošnjaka i Albanaca Srbija može promijeniti postojeći kurs Crne Gore. Iz Srbije se neko vrijeme čuju glasovi da jedino zajednički nastup Bošnjaka i Srba u Crnoj Gori može slomiti postojeću garnituru crnogorske vlasti.

Kome treba dijalog?

Treba li Crna Gora praviti vanjskopolitički zaokret od 180 stepeni? Zašto premijer Vučić ne pominje bosanske Hrvate kad nudi dijalog Bošnjacima. Da li od bosanskohercegovačkog tronošca treba napraviti još nestabilniji dvonožac? Iz perspektive Beograda, poželjno je da taj dijalog bude bez katarze, sa dominantne, liderske pozicije, začinjen duhovima prošlosti. Taj i takav dijalog treba samo Srbiji i nikome više.

Štošta se promijenilo od Balkanskih ratova, kada je Srbija tuđim parama mogla ratovati i osvajati. Niti je pozicija Srbije danas dominantna, niti sa rehabilitiranim Dražom Mihajlovićem ima ikakve budućnosti. I kakva je, uopće, razlika između atentatora Gavrila Principa i atentatora u pokušaju u Potočarima, kako ga tituliraju u Beogradu? Treba li sada tom Gavrilu u pokušaju sagraditi sarajevsku bistu? Treba li službeno Sarajevo slijediti primjer službenog Beograda? Odgovori na ta pitanja nisu nimalo teška.

Neće službeno Sarajevo veličati postupak Gavrila u pokušaju u Potočarima, niti će graditi biste, davati ulice, praviti spomenike ratnim zločincima, kriminalcima ili teroristima. Neće to raditi sada, neće to raditi ni za 100 godina. Neće, jer nije isto… I neće Srbija pronaći partnera u Bosni i Hercegovini da pravi nestabilan dvonožac. Teško je očekivati da će crnogorski Bošnjaci i Albanci biti toliko naivni da ruše Mila Đukanovića i svoju proevropsku budućnost. Svima nama neće trebati nikakvi historijski mitovi. Nama će trebati evropska i euroatlanska budućnost i kritički otklon od duhova prošlosti.

Ako sumnjamo u politički sud, u sud javnosti, ako je to toliko teško, prihvatimo onda sud pravosudnih institucija. Ako sumnjamo u naše domaće sudove, prihvatimo onda pravosudnu istinu međunarodnih sudova i recimo to jedni drugima. Za početak pravog i uspješnog dijaloga toliko je neophodno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera