Decenijsko diplomatsko nadmudrivanje Zapada i Irana

Sporazum je postignut nakon višegodišnjih pregovora (EPA)

Piše: Emir Hadžikadunić

Pregovori Irana i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, plus Njemačka, okončani su potpisivanjem sveobuhvatnog Sporazuma 14. jula. Prvi i najvažniji korak ka tome napravljen je izborom Hassana Rouhanija za novog iranskog predsjednika dvije godine ranije.

Samo par mjeseci od njegovog izbora potpisan je Privremeni sporazum, koji je trasirao put do konačnog dogovora. Rouhani je pokazao diplomatsku zrelost i sklonost ka dogovoru i kao predstavnik pragmatične struje dok je obnašao poziciju sekretara Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost i glavnog nuklearnog pregovarača za vrijeme predsjednika Mohammada Khatamija.

Zvuči nevjerovatno da su na temu nuklearnih bojevih glava iranske vlasti tajno pregovarale i s Izraelom od 1977. do 1979.

I tada je postojala mogućnost da privremeni dogovor Irana i Trojke Evropske unije postane sveobuhvatan 2004. godine. S druge strane, našao se još jedan pragmatičar, američki predsjednik Barack Obama, koji nije propustio priliku obilježiti svoj drugi predsjednički mandat još jednom vanjskopolitičkom pobjedom.

Iranski šah Reza Pahlavi počeo je s razvojem iranskog nuklearnog programa, uz blagoslov američke administracije, 70-ih. Danas zvuči nevjerovatno da su na temu nuklearnih bojevih glava iranske vlasti tajno pregovarale i s Izraelom od 1977. do 1979. godine, o čemu je emitiran odličan dokumentarni serijal na BBC-ju.

Problemi s Ahmedinejadom

S njemačkim partnerom iranska je vlada 1976. godine potpisala sporazum o gradnji šest reaktora, od čega dva u Bushehru. Tri godine kasnije njemački je partner napustio nedovršene reaktore. Tek su Rusi 1995. godine naslijedili njemačko-iranski ugovor i završili gradnju prve iranske nuklearne centrale u Bushehru 2011. godine.

Proces obogaćivanja uranija počeo je iranski predsjednik Khatami, koji je isposlovao i njegov unilateralni prekid, radi izgradnje povjerenja i postizanja kompromisa s predstavnicima Evropske unije 2004. godine.

Konfrontacija s međunarodnom zajednicom, pogotovo Sjedinjenim Američkim Državama, poprimila je nove dimenzije izborom Mahmouda Ahmadinejada za iranskog predsjednika 2005. godine. Sugerirajući otpor, a ne popuštanje, s njim se razvio nuklearni populizam, koji je odvratio pažnju javnosti od sve većih ekonomskih problema.

Proces obogaćivanja uranija počeo je iranski predsjednik Khatami, koji je isposlovao i njegov unilateralni prekid.

Ahmedinejad je odustao od deala s Evropskom unijom i nastavio s obogaćivanjem uranija, podižući broj centrifuga na više od 10.000 hiljada te podižući nivo obogaćivanja sa tri na 20 posto.

Tokom prvog Obaminog mandata, dok su trajali pregovori u okviru grupe 5+1, u Iranu, su pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju učetverostručene količine obogaćenog uranija. Međutim, nivo obogaćivanja uranija nikada nije prešao 20 posto, niti su količine obogaćenog uranija od 20 posto ikada prešle 200 kilograma, o čemu je IAEA redovno izvještavao.

Uzi Arad, bivši izraelski šef Vijeća za nacionalnu sigurnost, nije slučajno izjavio da je podizanje procesa obogaćivanja uranija iznad 20 posto prelazak crvene linije (prelazak iz civilne u vojnu fazu) i uzrok da se pritisne obarač. U sličnom je tonu izraelski premijer Benjamin Netanyahu spektakularno otvorio karte, rekavši da će crvena linija biti akumulirana količinom od 200 kilograma obogaćenog uranija od 20 posto, što je dovoljno za jednu atomsku bombu ukoliko se ta količina obogati do nivoa od 90 posto.

Tehnički detalji Sporazuma

Sve to pripada sada prošlosti i novi uvjeti definiraju drugačija pravila igre. U skladu sa Sporazumom, u dva postojeća kompleksa za obogaćivanje uranija, u Natanzu i Fordu (Komu), u kojima je registrirano gotovo 20.000 centrifuga, može ostati samo 5.060 centrifuga najstarije generacije.

Iako su u procesu obogaćivanja uranija desetak i više godina, iranske su vlasti ovladale samo zastarjelom tehnologijom. Prema izvještajima IAEA, proces obogaćivanja obavljao se veoma sporo uz pomoć prve, davno prevaziđene, generacije centrifuga iz 70-ih (IR-1 verzija).

Ovim sporazumom se ograničava broj centrifuga i zabranjuje instalacija naprednijih generacija. Osim toga, istraživanje i razvoj bit će ograničeno samo na nuklearno postrojenje u Natanzu, dok će postupak obogaćivanja uranija u Fordu biti obustavljen u narednih 15 godina.

Iran će primiti preko 100 milijardi dolara zamrznutih finansijskih sredstava iz inostranstva.

Reaktor iranskog nuklearnog postrojenja koji je građen u blizini grada Araka koristio je gorivo koje sadrži plutonij, od kojeg se također može napraviti atomska bomba. U skladu sa Sporazumom, ovaj će reaktor biti redizajniran, tako da se plutonij neće moći konvertirati za vojne svrhe. Svo gorivo koje se već koristilo bit će transportirano izvan Irana. Također, neće biti dozvoljena izgradnja novog reaktora u narednih 15 godina.

Iran je, također, suočen s mnogo strožijim inspekcijskim režimom nego je to bio slučaj ranije s inspektorima IAEA. Pogotovo neće biti dozvoljeno tajno pomjeranje nuklearnog materijala na tajne lokacija. Iran se, također, složio da primijeni Dodatni protokol IAEA, koji dopušta pristup sumnjivim lokacijama, uključujući mogućnost zahtjeva za pristup vojnim lokacijama, koji može, ali ne mora biti odobren.

S druge strane, Iran će primiti preko 100 milijardi dolara zamrznutih finansijskih sredstava iz inostranstva. Također će biti dozvoljeno da nesmetano izvozi naftu koristeći međunarodni platni promet koji je bio obustavljen nekoliko godina. Procjenjuje se da je Iran, uslijed posljednjeg vala sankcija UN-a, Evropske unije i SAD-a od 2012. godine, pretrpio direktnu finansijsku štetu od 160 milijardi dolara smanjenom proizvodnjom i prodajom nafte.

Historijski dogovor?

Strane su, također, saglasne da se UN-ov embargo na uvoz oružja Iranu okonča za pet godina. Uvoz opreme koja se može koristiti za balističke rakete ostaje na snazi još osam godina.

Američki zvaničnici koji podržavaju dogovor ističu činjenicu da je iranska mogućnost da napravi atomsku bombu u roku od tri mjeseca u skladu s kapacitetima prije potpisivanja Sporazuma sada prolongirana na 12 mjeseci.

Predsjednik Obama je zadovoljan i stalno ponavlja da ovaj sporazum nije baziran na uzajamnom povjerenju, nego na mogućnosti međusobne kontrole i inspekcijskog nadzora. Također naglašava da neće dopustiti američkom Kongresu da blokira njegovu provedbu uvođenjem novih sankcija, na koje će odmah staviti predsjednički veto. Ovo je druga velika Obamina vanjskopolitička pobjeda, nakon obnavljanja odnosa s Kubom. Ipak, ostaje pitanje kako će njegov nasljednik ili nasljednica tretirati ovaj dogovor.

Prva reakcija iranskog vrhovnog lidera Khamenei bila je da je ovo važan korak. Nije pojasnio do čega.

U Iranu, također, slave. Slavi omladina, koja je željna otvaranja i normalizacije odnosa, ili oni slojevi društva koji su najviše pogođeni sankcijama. Zadovoljni su pragmatični politički krugovi, predstavnici reformističke struje i pragmatičnog klera. Ovo je velika pobjeda Rouhanija, koji pripada toj grupaciji, i veliki poraz konzervativnih struja, poput onih koje je personalizirao Ahmedinejad.

Ostaje da se vidi kako će balansirati iranski vrhovni lider Khamenei između frakcija koje podržavaju kompromis ili se protive bilo kakvom popuštanju. Njegova prva reakcija bila je da je ovo važan korak. Nije pojasnio do čega.

Pragmatični politički krugovi već su sugerirali da atomska bomba nije spasila ni Sovjetski savez od raspada, niti je pomogla Pakistanu da očuva elementarnu unutrašnju stabilnost, ili spriječila da bespilotne američke letjelice narušavaju njegov suverenitet.

Izrael gubitnik

Izrael je najveći gubitnik. Premijer Nentanyahu ističe da se radi o “historijskom nesporazumu”. Moguće je da ovaj sporazum produbi dalju izolaciju Izraela. Kao jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, ta je država posebno zainteresirana da održi višedecenijski debalans u svoju korist, protiveći se svakom, pa i civilnom, nuklearnom programu Irana. Izrael, također, ima historiju u vojnom odvraćanju država u okruženju od razvoja nuklearne tehnologije.

Irački nuklearni reaktor u Osiraku, u blizini Bagdada uništile su izraelske bombe u operaciji Babilon 1981. godine. Tadašnji premijer Menachem Begin obznanio je doktrinu da Izrael ni po koju cijenu neće dozvoliti svom neprijatelju razvoj oružja za masovno uništenje. Uništenjem sirijskog nuklearnog postrojenja Al-Kibar 6. septembra 2007. godine, izraelske vlasti potvrdile su svoje opredjeljenje da zadrže nuklearni monopol u komšiluku.

Obama je imao dva izbora – ići u rat s nesagledivim posljedicama, ili prihvatati činjenicu da Iran postaje nuklearna sila.

Sporazum bi trebao spriječiti novu trku atomskim naoružanjem u regionu. Da ga nije bilo, vjerovatno bi Turska i Saudijska Arabija prve promijenile postojeći kurs i pokrenule razvoj vlastitog vojnog nuklearnog programa. Nije isključeno da obje države pokrenu razvoj civilne komponente.

Prije dogovora, Obama je imao dva izbora – ići u rat s nesagledivim posljedicama, ili postepeno prihvatati činjenicu da Iran postaje nuklearna sila. Ovim sporazumom taj nesretni izbor je odložen do daljnjeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera