Grčki program štednje je mrtav, živjela štednja

Piše: C J Polychroniou

 „Stari program štednje je mrtav,“ hrabro je izjavio novoizabrani premijer Alexis Tsipras u ekskluzivnom intervjuu za njemački časopis Stern u februaru.

Tsipras, svjež nakon izbornog trijumfa, nije se tu zaustavio, te je s istom razmetljivošću rekao da „nam ne trebaju novi krediti… [i] niko nam ne može narediti da nastavimo tamo gdje je stala Samarasova vlada.“

Ne možete a da se ne zapitate kakva bi bila Tsiprasova reakcija da ga danas podsjetimo na ove riječi.

Ovo nije bilo kakav program pomoći, već program sa daleko oštrijim mjerama štednje (rezovi od 13 milijardi eura i radikalne reforme u cijeloj privredi, uključujući privatizaciju i reformu državnog penzionog sistema), od prijedloga kreditora za koji je Syrizno demagoško vođstvo tražilo od grčkog biračkog tijela da ga odbije na nedavno održanom referendumu.

Planovi za nepredviđene situacije

Bez novog dogovora o programu pomoći, Grčka ne bi mogla izbjeći katastrofalni scenario izlaska iz eurozone, s obzirom da se njena ljevičarska vlada u Atini nikada nije pomučila da napravi planove za slučaj da država bude morala izaći iz eurozone.

Ali tužan i bolan razvoj situacije u Grčkoj nikoga ne bi trebao iznenaditi: grčki političari kroz dugu historiju govore jedno a rade nešto sasvim drugo. A kada je u pitanju predaja i izdaja nade, grčkim ljevičarskim liderima to, nažalost, veoma dobro ide.

Zaboravite tzv. Sporazum iz Varkize, potpisan u februaru 1945., koji je postao sinonim za predaju i izdaju, s obzirom da je doveo do razoružavanja komunističke vojske otpora širom države koja je porazila naciste, a zatim do perioda nekontrolisanog nasilja i zvjerstava nad pristalicama ljevice.

U dosta bližoj prošlosti, karizmatični Andreas Papandreou i osnivač Panhelenskog socijalističkog pokreta osvojio je simpatije ljudi početkom 80-ih godina prošlog vijeka sa obećanjima da će povući Grčku iz NATO-a i Evropske zajednice i da će zatvoriti američke vojne baze u Grčkoj. Nijedno od ovih obećanja naravno nije ispunjeno niti se čak ozbiljno na tome radilo.

Krajem 2000-ih, njegov sin George Papandreou koji je obećao da će Grčku pretvoriti u „Dansku na jugu“, što je završilo bacanjem Grčke u mehanizam Evropske unije/MMF-a za pomoć, umjesto u nemogućnost otplate duga ili  zahtjev za sporazum u prilog restrukturiranju duga.

Nacionalni ponos

Alexis Tsipras se ponaša kao demagog, a zapravo je optužen da imitira Andreasa Papandreoua (niko pri zdravoj pameti ne bi želio imitirati Georgea Papandreoua).

U periodu od pet i po mjeseci nakon što je Syriza, njegova stranka došla na vlast, glavna Tsiprasova briga bila je da učvrsti svoju poziciju na grčkoj političkoj pozornici igravši na kartu emocija ljudi i osjećaja nacionalnog ponosa.

Referendum od 5. jula bio je u skladu sa njegovim taktičkim razmišljanjem, iako je doveo državu do ruba provalije s obzirom da je izazvao ogromne sumnje u evropskim krugovima o njegovoj stvarnoj namjeni i doveo do zatvaranja grčkih banaka i nametanja mehanizama kontrole kapitala.

Na subotnjem sastanku lidera eurozone, postalo je jasno da je potpuno izgubljeno povjerenje između Grčke i njenih kreditora.

Štaviše, trebalo bi biti kristalno jasno da se prva grčka ljevičarska vlada u historiji Grčke, nespremna za izlazak iz eurozone, potpuno predala neoliberalnoj Evropi usvajanjem neokonzervativne tvrdnje da „Nema alternative“.

Pa zato grčki program štednje je mrtav, živjela štednja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera