Njemački tronožac i britanska rezolucija

Njemačka nudi otvaranje poglavlja za pregovore Srbiji, status kandidata BiH i pomjeranje od kandidacijskog statusa Albaniji (EPA)

Piše: Emir Hadžikadunić

Njemački tronožac od Tirane, preko Beograda do Sarajeva sugerira njemački pravac djelovanja u regionu Zapadnog Balkana, koji je na raskršću između moguće integracije s jedne i obnavljanja sukoba s druge strane, odnosno između evropske budućnosti i balkanske prošlosti.

Zapravo je “budućnost” riječ koju je kancelarka Angela Merkel najčešće ponavljala. “Sjećamo se žrtava uz pogled ka budućnosti”. “Budućnost je proces evropskih integracija”. ”Od bosanskohercegovačkih političara očekuje se okretanje ka budućnosti”. Govoreći o susretu s majkama Srebrenice, kancelarka je istakla da ”svima nama treba hrabrosti da idemo i oblikujemo budućnost”.

Iako su neki očekivali suprotno, službena posjeta njemačke kancelarke Sarajevu nije protekla u sjeni britanske rezolucije o srebreničkom genocidu. Zapravo je vidno ignoriranje teme koja je prethodnih nekoliko dana toliko okupirala političku javnost Bosne i Hercegovine ili Srbije, ali i stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, posebno Velike Britanije i Sjedinjenih Država, čiji su ambasadori danima neuspješno ubjeđivali Rusku Federaciju da odustane od veta, ali i Srbiju indirektno da iskoristi priliku i pruži najiskreniju ruku pomirenja.

Odgovarajući na novinarsko pitanje o neusvajanju rezolucije u Vijeću sigurnosti UN-a, kancelarka Merkel je kratko saopštila “da je glasanje pokazalo različita stajališta i da je bitno da se svi sjećaju žrtava”. Tačka!

Da li najmoćnija žena Evrope time implicira da postoje i stajališta Republike Srpske, koja negira genocid? Da li postoje i stajališta Srbije, koja se plaši obnavljanja postupka BiH pred Međunarodnim sudom pravde? Da li postoje i stajališta Rusije, koja štiti svoje stvarne ili potencijalne klijente na Balkanu?

Ova je neutralna izjava kancelarke Merkel zapravo mogla samo potvrditi da Njemačka traži mogućnost većeg utjecaja na Srbiju ili premijera Aleksandra Vučića, koji je, ipak, došao u Potočare na obilježavanje srebreničkog genocida.

Hladna reakcija također je potvrdila da Njemačka postepeno gradi tu posredničku ulogu između Beograda i Sarajeva.

Balkanska osovina

Već par godina Njemačka podržava, a sada već i forsira, taj dijalog Albanije i Srbije s jedne, odnosno Bosne i Hercegovine i Srbije s druge strane. I nije Vučićeva originalna ideja taj srpsko-bošnjački dijalog, to srpsko-albansko približavanje.

Sada je jasno da je to ideja njemačke diplomatije koja preko svoje kancelarke ističe iskustvo stogodišnjeg animoziteta, bolno iskustvo tri velika rata sa Francuskom i koja je na koncu obnovila prijateljstvo sa smrtnim neprijateljem, a povrh svega postavila temelje mirne, prosperitetne i integrirane Evrope.

Ove tri balkanske države bi tako pod mentorstvom Njemačke trebale slijediti put pomirenja Njemačke i Francuske.

Njemačka nudi otvaranje poglavlja za pregovore Srbiji, status kandidata Bosni i Hercegovini, pomjeranje od kandidacijskog statusa Albaniji. Dajući kredit sopstvenoj diplomatiji, kancelarka Merkel je podsjetila da je susret premijera Srbije i Albanije bio nezamisliv ali da je danas to redovan slučaj.

Treba također podsjetiti da je samo par godina ranije bilo nezamislivo održati direktne pregovore Prištine i Beograda na najvišem nivou. Srbija je dobar učenik u tom pogledu, sluša i slijedi preporuke Berlina. Zato je prema svjedočenju kancelarke samo pitanje vremena kada će ti pregovori sa Srbijom biti otvoreni.

Čiji je Zapadni Balkan?

Druga, geopolitička dimenzija cijele priče jeste da Njemačka nudi svoje političko mentorstvo u dijelu regiona Zapadnog Balkana, koji je geostrateški poluprazan, ali za kojeg se takmiče ili kojeg već polako popunjava nekoliko aktera izvan Evropske unije, od kojih se posebno ističu Turska i Rusija.

Službena je Ankara par godina ranije inicirala model trilateralnog približavanja na liniji Sarajevo-Beograd-Ankara, odnosno Sarajevo-Zagreb-Ankara, koji je dao odgovarajuće rezultate regionalne saradnje.

Ali nije se to svidjelo nekima jednako kao što se njemački tronožac Tirana-Beograd-Sarajevo ne sviđa drugima.

I nije više ni pitanje da li je taj njemački tronožac diplomatska reakcija na pomalo zaboravljeni turski model koji se postepeno gasio od promjene srbijanske vlasti i odlaska Tadića.

Sada je turski pristup malo drugačiji, ali je geopolitička suština popunjavanja polupraznog prostora ostala ista. Izjava turskog premijera Davutoglua u Potočarima da 78 miliona Turaka neće ostaviti BiH, snažna je verbalna potvrda turskog opredjeljenja kojeg prate povoljne kreditne linije, obnavljanje kulturnog naslijeđa i slično.

Ruska osovina sa Banjom Lukom jednako je neupitna dok je neupitna vladavina Milorada Dodika. Rusi bi također to poduplali sa Srbijom, koja sada putuje na dva kolosijeka.

Jer Aleksandar Vučić malo igra sa Moskvom, malo sa Briselom (Berlinom). Jedan dan će tražiti dozvolu od Dodika da se pokloni žrtvama, drugi dan će poslušati Merkelovu i otići u Potočare. Njegovu katarzu ili iskrenu ponudu dijaloga još čekamo. 

‘Danke, Angela’ ili ‘Thank you, Britain’

Pravo je pitanje šta o svemu tome misle Britanci? Vanjskopolitičke postupke Londona u Vijeću sigurnosti UN-a rezolutno su pozdravili svi građani BiH kojima je stalo do njihove države.

Teoretičari zavjere pričaju, međutim, da je Velika Britanija time spriječila ili odgodila srpsko-bošnjački dijalog. Također ističu da je ničim izazvan prijedlog britanske rezolucije, višednevna  diplomatska debata koja je uslijedila, te stavljanje ruskog veta obnovilo srpsko-bošnjačke tenzije na liniji Sarajevo – Banja Luka ili Sarajevo – Beograd.

Tako su posljedice britanske diplomatske kampanje oko Vijeća sigurnosti i Srebrenice, ako je njima vjerovati, najmanje odgovarali Njemačkoj koja postepeno gradi tu obnovu srpsko/bošnjačkog ili albansko/srpskog povjerenja.

Ali ni oni koji nisu teoretičari zavjere teško mogu povjerovati da analitika tako moćne i toliko iskusne britanske diplomatije, kolikogod moralna bila ovaj put, nije mogla pretpostaviti srbijansku reakciju kampanjskog negiranja genocida i ponovno vrijeđanje žrtava 20 godina poslije.

I šta se u međuvremenu desilo pa da se Aleksandru Vučiću samo par sedmica nakon srdačne i uspješne bilateralne posjete Sarajevu dese zvižduci u Potočarima, da ne spominjemo radikalnu grupicu nesretnika koja ga je ispratila i kamenicama. Nije li sada ta ideja Njemačke o dijalogu Sarajeva i Beograda razbijena u paramparčad?

Ovdje se nameće nekoliko suštinskih pitanje o kojima možemo samo nagađati. Da li je britanski vanjskopolitički postupak sam po sebi cilj ili sredstvo da se ostvari nešto treće? I da li Velikoj Britaniji uopće odgovara dominantna uloga Njemačke na Balkanu?

Što se tiče nas koji volimo BiH, teško, zaista teško se opredijeliti između gorke istine koju smo spoznali zahvaljujući Velikoj Britaniji i evropske budućnosti bez katarze koju obećava Njemačka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera