Stav o fašizmu se usvaja od roditelja

Mladi pokazuju sklonost fašizmu ili antifašizmu u skladu sa sklonostima roditelja (EPA)

Piše: Josip Antić

Mladi Hrvati skloni su čvrstoj ruci, vojnoj diktaturi, NDH i vjeri. S tim ili manje više sličnim na pol nabrijanim, na pol na zbilji utemeljenim  naslovom hrvatski mediji ispratili su još jedno istraživanje stavova i sustava vrijednosti naraštaja koji je na svijet došao otprilike onda kad je na ovim prostorima završio još jedan (reklo bi se treći jubilarni) rat. Ovaj put nije riječ o rutinskom sondiranju stavova mladeži, što je redovito provode domaći sociolozi, nego o nešto rjeđoj prilici da se vlastita mladež stavi u širi kontekst. Nažalost, taj komparativni dio čije je suštinsko pitanje – koje su to poveznice hrvatske omladine s njihovim  europskim vršnjacima,  hrvatske medije nije zanimao.

Istraživanje o kojem je ovdje riječ neka je vrst paneuropske studije pod imenom MyPlace, za koju je osam milijuna eura, izdvojila  Europska komisija. Europski birokrati iskeširali su toliki novac s ciljem da opipaju puls generacija koje bi u ovom stoljeću trebale sudjelovati u dovršenju ujedinjenja Europe, ali i da vide kako oni sami stoje u budućnosti. A stoje loše.

Temeljna metoda

Anketiranje je MyPlace proveo u 14 zemalja (gotovo 18.000 anketiranih), trajalo je od lipnja 2011. do svibnja 2015. godine s naglaskom na propitkivanju o tome kako „prošle, sadašnje i buduće ‘sjene’ totalitarizma“ oblikuju sudjelovanje mladih u politici Europe.

Dakako, cilj nije samo utvrđivanja reakcija na prošla stanja nego i da istraživanje posluži kao alat za promišljanje novih politika koje bi, kako se navodi, trebale ukloniti prepreke i poticati da mladi „europsku političku arenu“ dožive kao svoj prostor – što objašnjava odabir MyPlace  kao imena  projekta.

Osim Hrvatske u projektu su sudjelovale i Danska, Estonija, Finska, Gruzija, Njemačka, Grčka, Mađarska, Latvija, Portugal, Rusija, Slovačka, Španjolska i Velika Britanije, što će reći da je lista trauma, različitih političkih sustava – od nacizma, preko komunizma do podivljalog neoliberalizma – povelika i bez obzira na to što su u istraživanje uključene neke od Europe sve udaljenije zemlje  (Rusija, Gruzija), a nema onih iz njene najuže jezgre, primjerice Italije i Francuske.

Temeljna metoda istraživanja je  tzv. “kontrastni pristup”, što dobro ilustrira činjenicu kako nacionalne države nisu unutar ni po pitanju mladeži homogene, nego i u unutar te skupine postoje različiti naglasci i opredjeljenja “Kontrasni pristup” znači da su istraživači u svakoj zemlji odabrali one gradove u kojim su se povijesne okolnosti prelamale na različite načine rezultirajući i drugačijom sadašnjošću.

Primjerice, u Njemačkoj je istraživanje obuhvatilo četiri grada. U području nekadašnje Zapadne Njemačke izabran je Bremen kao primjer prosperiteta, a  Bremerhaven (manji grad s visokom stopom nezaposlenosti, viskoim udjelom stanovništva na socijalnoj  skrbi, i visokim udjelom migranata) kao njegov kontrast. U bivšoj Istočnoj Njemačkoj odabrani su Jena i Rostock. Dok je Jena jedan od rijetkih gradova na istoku koja je doživio gospodarski procvat, Rostock je tijekom 90-tih zabilježio veliki gospodarski pad. Istodobno i Rostock i Jenu je u devedesetima nakon ujedinjenja  obilježio rast desničarskog ekstremizma. Sličan pristup je vrijedio i za druge zemlje: U Rusiji (zanimljivo EK je sondira kao europsku zemlju, iako sadašnja zbivanja govore o izuzetno zategnutim i nimalo paneuropskim odnosima) ogledni gradovi su  Kupčino (općina u upravnom okrugu Frunzensky St. Petersburg), i Viborg. To su prije svega raznoliko naseljena područja, Kupčino je veliki, Viborg, maleni grad blizu granice s Finskom.

U Velikoj Britaniji odabrani su Hillfields, unutarnje-područje grada u Coventry, koji je je u 70-tim primao valove migracije iz Commonwelta, a u novije doba navalu tražitelja azila iz istočne Europe;  a uz  to ima i značajnu studentsku populaciju; Kontrastni grad je Nuneaton, srednje veliki grad kojeg također karakterizira gospodarska stagnacija, što je uzrokovalo veliki broj otkaza i zatvaranja tvornica i nestanak rudarstva. U Nuneatonu je i snažno vojno uporište, a i područje gdje krajnja desnica Engleske obrane lige (EDL) nalazi svoje novake.

Nažalost, u Hrvatskoj se istraživanje (koje je bilo povjereno Institutu Ivo Pilar) nije maklo dalje od metropole, pokušavajući kontraste naći unutar samog Zagreba. Koliko bi slika bila drugačija da su se, uzeli primjeri iz zagrebačkog Centra i Gospića, Knina ili Vukovara, teško je nagađati, no da bi slika ipak bila detaljnija i vjerodostojnija nema sumnje. Da ne spominjemo kako bi fascinacija NDH-azijom bila potpuno drugačija da se anketiralo mlade u Istri.

Kakogod, u  Zagrebu su ankete provedene u dvije zone s različitim strukturama stanovništva – u Podsljemenskoj, koja je nacionalno i vjerski homogenija (97 posto Hrvata, 95 posto katolika) i u Peščenici gdje nacionalne i vjerske manjine Srbi, Bošnjaci i Romi čine oko 14 posto.
U obje zone povjerenje u političke stranke i strukture je vrlo nisko: Čak 74 posto mladih Podsljemena, a 81 posto u Peščenici ne vjeruje strankama. Čak 72 posto, odnosno 75 posto slaže se da su političari korumpirani, a 71 posto, odnosno 78 posto da bogati imaju prevelik utjecaj na politiku, što će reći da mladi jesu nezainteresirani, ali nije da su baš totalno neinformirani.  

U Sabor ne vjeruje 71 posto odnosno 74 posto. Najmanje nepovjerenje imaju u vojsku 23 posto u Podsljemenu, a 29 posto u Peščenici. Ono što zabrinjava jest činjenica da čak 55 posto na obje lokacije izražava pozitivan stav prema sustavu sa snažnim vođom koji nije pod kontrolom Sabora te da čak 32 posto u Podsljemenu i 25 posto u Peščenici vojni režim ocjenjuje dobrim načinom upravljanja državom.

Ankete pokazuju da je Hrvatska zemlja podijeljenih osjećaja i stavova kada je u pitanju interpretacija povijesti, posebno uloge antifašizma i žrtava antifašizma u Drugom svjetskom ratu. 

Pritom svoja povijesna sjećanja i stavove prema povijesnim događajima najviše usvajaju od roditelja i obitelji, a potom putem Facebooka i od prijatelja, što ukazuje na prilično slab utjecaj obrazovnog sustava i medija. Drugim riječima, mladi pokazuju sklonost fašizmu ili antifašizmu u skladu sa sklonostima roditelja.

U tom kontekstu, što je najžešća pljuska obrazovnom sustavu mladi Zagrepčani razdoblje NDH doživljavaju kao treći najvažniji događaj u povijesti nakon Domovinskog rata i ulaska u EU. Čak 70 posto mladih ocjenjuje ga važnim ili vrlo važnim za hrvatsku povijest.

Što Myplace govori o odnosu prema povijesti i njenim traumama  u drugim zemljama, primjerice u Njemačkoj (nacizam), Rusija (komunizam) i Velika Britanija (liberalna demokracija)?  

Jasna nepovezanost

U Njemačkoj (u prije spomenutim gradovima)  mladi tvrde kako se osjećaju rastrgani između društveno očekivanog “kodeksa ponašanja” i vlastitog pristupa. Ističu kako je javno politički korektno “i pokazati tugu kada se govori o žrtvama Holokausta, ali, primjerice, ispitanici jedne grupe iz Bremena, dopuštaju mogućnost šala vezanih uz nacionalsocijalizam i njegove žrtve.

Istraživači ističu kako se daju uočiti značajne razlike reagiranja mladih kad je posrijedi nacizam. Dio je dobro informiran o povijesnoj pozadini Drugog svjetskog rata (uključeni su školski projekti posvećeni toj temi) i ističu važnost sjećanja i pokušaja identificiranja sa žrtvom. Članovi druge tzv.  fokus grupe (koji na svojim satovima povijesti nisu imali opširnije gradivo u Drugom svjetskom) tvrde kako su umorni od društvenih tabua u vezi s određenim političkim i povijesnim temama.

Mnogi su i  “protiv krutog pristupa njemačkom povijesnom diskursu” i “suočavanja s prošlošću”. Istodobno im smeta što na primjer, ne mogu negativno govoriti o migrantima ili oko izraelske vanjske politike u glavnom diskursu).

Mladi Nijemci pritom ističu kako žele razumjeti mehanizme koji su do tog doveli. “Želimo istinski shvatiti ‘kako su se takvi zločini  mogli dogoditi, želimo čuti pripovijedanja preživjelih svjedoka čuti njihove motive za djelovanje i njihova tumačenja tog razdoblja”, izjavili su neki ispitanici.

S druge strane, u Rusiji unatoč zajedničkom osjećaju važnosti Drugog svjetskog rata i Dana pobjede, gotovo polovica ispitanika ne sudjeluje u slavlju na 9. svibanj. U istraživanju se navodi kako učenici koji su uključeni u komemorativnim svečanostima posvećenim pobjedi u Drugom svjetskom ratu dijele “konzervativne, domoljubne, prosovjetske, antizapadne  čak i prostaljinističke stavove”.

“Zanimljivo je da se ti stavovi javljaju kod mladih bez posebnog interesa u povijesti; zbog činjenice da su ove interpretacije nametnute od strane države o školskom obrazovanju”, navode anketari.

Pritom mladi često kritiziraju službene priče kao manipulative, pogotovo kada njihove obiteljske povijesti nisu u skladu  sa “službenom” verzijom. Naime, njihovi stariji rođaci prenose iskustva koja su imali u kasnim socijalističkim vremenima i post-sovjetskom periodu  1990-ih, što jača nepovjerenje prema državi. No, kao treći važni događaj iz povijesti mladi Rusi vide – Oktobarsku revoluciju.

U Britaniji pak istraživanje pokazuje kako su obitelj i popularna kultura (filmovi, TV, glazba,) glavni prijenosni mehanizmi kojima su mladi ljudi interpretirali prošlost i na taj način razumijevali sadašnjost.

Znakovito je da se mladi Britanci manje od svojih kolega u Njemačkoj i Rusiji bave Drugim svjetskim ratom  (gotovo 95 posto ga ocjenjuje važnim, a nešto više od 80 posto isto drži za Prvi svjetski rat) . No, u propitkivanju ne idu duboko kao vršnjaci iz Njemačke i Rusije, a više su posvećeni nostalgičnim pričama o vremenu  dobro plaćenih radnih mjesta, bogatstvu i državnoj  skrbi, štrajku rudara iz 1986. godine.

Ako su naglasci povijesti različiti, jedno je ipak zajedničko od Jadrana do Baltika i Atlantika,  a to je da Europa nema obrazovni sustav koji bi – kad je posrijedi povijest – djelovao vjerodostojno mladim naraštajima. Zadatak nije nimalo lagan, tim više što nedostatak ozbiljnog i nemanipulativnog pristupa interpretaciji prošlosti mogu proizići  samo novi problemi.

Druga zajednička crta MyPlaceova istraživanja također je poražavajuća – mladi europsku političku arenu ne doživljavaju kao svoje mjesto.

Dakako, postoci variraju ovisno o postavljenom pitanju, ali u konačnici stoji ocjena što ju je u svom komentaru naveo Martin Price, jedan od glavih operativaca MyPlacea.

„Postoji jasna nepovezanost između mladih Europe i političkih institucija. Naše istraživanje vezano uz  motivacije mladih za sudjelovanje u političkim procesima pokazuje da ti oni  ne vide smisao glasovanja za pojedince i institucije. Mnogi od njih govore o totalnom slomu komunikacije, što najbolje pokazuje  jedan od odgovora koje smo zabilježili u tom istraživanju. “Jezik politike … može biti štetan i nerazumljiv je, mislim da to tjera mlade ljude u njihovom pokušaju da se  uključe u političke procese. Kako možete sudjelovati kad uopće ne možete razumjeti o čemu ti ljudi govore”, izjavila je jedna od sudionica ankete u Britaniji.

Martin Price pritom navodi kako mladi ljudi diljem Euope iskazuju nezadovoljstvo s političarima tvrdeći kako su nedodirljivi,  privilegirani, korumpirani, zainteresirani samo za svoje karijere.

Sve ostalo je folklor

U tom smislu mladi Hrvati se ne razlikuju od mladih Engleza – i tamo ispitanici upitani da ocijene trinaest institucija, u smislu koliko im vjeruju, izabiru vojsku kao  najpouzdaniju instituciju, nakon koje su policija i sudovi (ovo potonje sigurno u Hrvatskoj ne bi dobilo takav broj glasova).

“To je problem srca i misli, a ne tehnologije. A upravo Europa nepovjerenje mladih želi popravljati tehnologijom, jer se na to svodi ideja o e glasovanju. Isto tako je ideja da mladi ljudi ne glasaju, jer su nezaposleni  pogrešna i pokroviteljska. Suština je da mladi glasovanje vide kao nebitno. U tom kontekstu, e-glasovanja čini mi se kao prilično površan način za rješavanje duboko ukorijenjenih problema i pokušaja da ih se u konačnici prikrije”, piše Martin Price.

A problem jednostavno glasi – mladi političarskoj Europi ne vjeruju, kako u Hrvatskoj tako i šire. Sve ostalo je folklor, sa svim devijacijama koje ovise o pojedinoj zemlji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera