‘Smrt Americi’ ne znači da nas Iranci mrze

Piše: Mehdi Hasan

Mnogi od Amerikanaca su vjerovatno gledali snimke na kojima grupe Iranaca spaljuju američku zastavu i pjevaju “Smrt Americi” na masovnim okupljanjima u Teheranu i tiho se zapitali: “Zašto nas mrze?”

Dobra vijest je da vas “oni” ne mrze. Časopis Atlantic Monthly piše da je “anketa javnog mnijenja 2009. godine otkrila da 51 posto Iranaca ima dobro mišljenje o Amerikancima, cifra koja se poklapa s drugim anketama, što znači da Amerikance u Iranu vole više nego bilo gdje drugo na Bliskom istoku.”

Pa ipak, Iranci imaju legitimne razloge da se žale na SAD, stvarne razloge da ne vjeruju Americi i da im se ne dopada američka vanjska politika. Međutim, o njihovim razlozima, njihovim problemima, često saznajemo iz zapadnjačkog, a posebno američkog medijskog narativa o odnosima između SAD-a i Irana.

Nemojte me pogrešno shvatiti: i SAD ima dovoljno razloga da zamjeri Iranu, od talačke krize 1979-81; preko Hezbollahovog napada na kasarnu američkih marinaca 1983. godine, u kojem je stradao 241 član osoblja; napada na američke vojnike u Iraku i Afganistanu koje je navodno podržao Iran; do stavljanja iza rešetaka novinara Washington Posta Jasona Rezaiana u Iranu, čiji pritvor još nije okončan.

‘Imate pravo biti ljuti…’

I da odmah razjasnimo: osim slučajeva sa SAD-om, Islamska Republika s vlastitim stilom treba odgovarati za još mnogo slučajeva u pogledu kršenja prava: od brutalnog ugnjetavanja na domaćem terenu – protiv opozicionog Zelenog pokreta, Ahwazi Arapa i bahajaca, između ostalog – do otvorene podrške ubilačkoj mašini sirijskog predsjednika Bashara al-Assada u inozemstvu.

Dakle, tačno je, američki zvaničnici ne vjeruju Irancima. Ali, ni iranski zvaničnici ne vjeruju Amerikancima – i to s dobrim razlogom. Pretvarati se da je Iran iracionalni akter, ili da ga odlikuje iracionalna ili neobjašnjiva mržnja prema SAD-u je apsurdno i ahistorijski. Kao što je čak i bivši američki predsjednik Bill Clinton priznao, 1999. godine da je Iran “bio predmetom dosta velike zloupotrebe od raznih nacija sa Zapada … mislim da je nekada važno reći ljudima ‘Vidite, imate pravo biti ljuti jer vam je moja država … učinila nešto prije 50, ili 60, ili 100, ili 150 godina…'”

Ispod je pobrojano sedam razloga zbog kojih se Iranci imaju puno pravo ljutiti se na SAD, a ne moramo se vraćati “100 ili 150 godina” unazad.

Možda ćete pomisliti da će SAD podržati demokratiju u Iranu, zar ne? Pogrešno. Mohammad Mossadegh je 1951. godine postao prvi demokratski izabrani iranski premijer. Međutim, pogriješio je što je nacionalizirao iransku naftnu industriju, koja je ranije bila pod britanskom kontrolom, i prekinuo diplomatske veze s Velikom Britanijom. Na podstrek britanskog MI6 i uz odobrenje tadašnjeg američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, 1953. godine je američka Centralna obavještajna služba osmislila plan, u obliku “Operacije Ajax”, da ukloni Mossadegha sa pozicije premijera.

Iranski demokratski eksperiment bio je okončan. Veoma popularni Mossadegh bio je u kućnom pritvoru do smrti, 1967. godine, dok je državni udar protiv njega kojim je dirigirala CIA posijao sjeme za Islamsku revoluciju 1979. godine.

SAD je besramno porekao bilo kakvu umiješanost, sve dok američka državna sekretarka Madeleine Albright nije priznala u govoru o odnosima između SAD-a i Irana 2000. godine da je “SAD odigrao značajnu ulogu u organiziranju svrgavanja popularnog iranskog premijera Mohammada Mossadegha” i “jasno je da je državni udar unazadio iranski politički razvoj”. Zaključila je da se “sada jasno vidi zašto veliki broj Iranaca i dalje prezire ovu intervenciju Amerike u njihove interne poslove”.

Šah i SAVAK

CIA je sačekala 60. godišnjicu vojnog udara, koja je obilježena 2013. godine, da javno prizna: “Vojni udar u kojem je svrgnut Mossadegh … izveden je po uputama CIA-e, kao čin američke vanjske politike, osmišljen i odobren na najvišim nivoima vlasti.”

Nakon vojnog udara, iranskog šaha je održao na vlasti SAD, kao prozapadnjačkog, antikomunističkog apsolutnog monarha, dok nije svrgnut sa vlasti 1979. godine Ponovo ćemo citirati Madeline Albright: “SAD i Zapad su dali kontinuiranu podršku šahovom režimu. Iako je uradila mnogo na razvoju države u ekonomskom pogledu, šahova vlada je brutalno suzbijala političko protivljenje.”

To je eufemizam. U martu 1975. godine londonski Sunday Times je, u članku o studiji Amnesty Internationala, objavio da “nijedna država na svijetu ne stoji lošije od Irana kada su u pitanju ljudska prava.” Šahova tajna policija SAVAK, koja je oformljena uz pomoć CIA-e i izraelskog Mossada 1957. godine, postala je do 1970-ih glavni oslonac njegove brutalne kraljevske diktature. Kako je primijetio magazin Time 1979. godine: “S doslovno neograničenim ovlastima da hapsi i ispituje, SAVAK je mučio i ubio hiljade šahovih protivnika.”

Pa ipak, tokom ovog perioda američka vlada je ponudila bezrezervnu podršku šahu, dok se pravila da ne vidi kako on na nečuven način krši ljudska prava. Razmotrimo sada omraženu izjavu tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera, koji je bio u posjeti Teheranu 18 mjeseci prije Islamske revolucije.

“Iran je”, tvrdio je Carter, “zbog sjajnog vodstva šaha, otok stabilnosti u jednom od problematičnijih dijelova svijeta”. “Šteta je što ne mogu obje države izgubiti”, našalio se Henry Kissinger, kako kažu, u vezi rata između Irana i Iraka 80-ih godina prošlog vijeka, u kojem je stradalo blizu milion Iranaca.

Saddam i sarin

Pa ipak, mnoštvo je vjerodostojnih glasova koji su se od samog početka zalagali za tezu da je SAD na strani Iraka i Saddama Husseina, koji je pokrenuo invaziju na Iran u septembru 1980. godine. Gary Sick, koji je bio u sastavu američkog Nacionalnog vijeća sigurnosti tokom mandata predsjednika Cartera, rekao je da je Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski “vidio irački napad kao potencijalni pozitivni razvoj koji bi izvršio pritisak na Iran da oslobodi američke taoce.”

Tokom mandata Ronalda Reagana podrška za Saddamov rat protiv Irana postala je znatno izraženija i otvorenija. Reaganova administracija je, pisao je New York Times 1992. godine, “odlučila obezbijediti veoma povjerljive obavještajne podatke Iraku u proljeće 1982. godine … dok je, također, dozvolila prodaju američkog oružja Bagdadu, u sklopu uspješnih nastojanja da pomogne predsjedniku Saddamu Husseinu da spriječi neminovni poraz u ratu s Iranom”.

Reagan je poslao Donalda Rumsfelda u Bagdad da izgladi odnose sa Saddamom i svoj je stav po pitanju ovog sukoba jasno iznio svojim pomagačima i zvaničnicima rečenicom: “Iranska pobjeda je neprihvatljiva.”

U aprilu 1988. godine je vojska Saddama Husseina počela operaciju za ponovno zauzimanje poluotoka Al-Faw od Iranaca, pokrenuvši napade plinom sarinom, u kojem su stradale hiljade ljudi. Ove iračke napade na iranske pozicije, uz upotrebu zabranjenog hemijskog oružja, pomogao je SAD.

Magazin Foreign Policy je 2013. godine otkrio da su “američki obavještajni oficiri saopćili informacije o lokaciji iranskih četa Iraku, potpuno svjesni da će Sadamova vojska napasti hemijskim oružjem, uključujući plin sarin, smrtonosni nervni plin… Iračani su koristili iperit i sarin prije četiri glavne ofanzive početkom 1988. godine, kada su se oslanjali na američke satelitske snimke, mape i druge obavještajne podatke.”

Najveća laboratorija na svijetu

Reaganova administracija je, zapravo, postala svjesna pet godina ranije, 1983, da Saddamov režim koristi zabranjeno hemijsko oružje u ratu protiv Irana, a ipak su američki zvaničnici i dalje nudili satelitske snimke i druge vidove podrške iračkoj vojsci. Kao što je penzionirani pukovnik američkih zračnih snaga Rick Francona, bivši vojni ataše u Bagdadu za vrijeme operacije iz 1988. godine, rekao za Foreign Policy: “Iračani nam nikada nisu rekli da namjeravaju koristiti nervni plin. Nisu ni morali. Mi smo to već znali.”

Prema izvještaju magazina Time, “Iran je danas najveća laboratorija na svijetu za proučavanje posljedica upotrebe hemijskog oružja, dijelom i zbog velikog broja iranskih žrtava”. Civili i veterani  iz ovog konflikta i dalje umiru, jer su bili izloženi djelovanju nervnih plinova 80-ih godina prošlog stoljeća. U Iranu se, kako nas je podsjetio naslov u magazinu Time iz 2014.  godine, “i dalje osjeti jezivi utjecaj napada hemijskim oružjem”.

Brod američke mornarice pod imenom “Vincennes” 3. jula 1988. godine srušio je avion Iran Air-a, pri čemu je smrtno stradalo svih 290 putnika. Gotovo svi putnici bili su Iranci, a u letjelici je bilo i 66 djece. Američka vlada je tvrdila kako je “Vincennes” zamijenio iranski civilni avion za borbeni.

Trebale su proći četiri godine da bi SAD priznao da je “Vincennes” bio u iranskim, a ne u međunarodnim vodama, kao što su (pogrešno) tvrdili neposredno nakon ovog događaja. Tek nakon osam godina američki zvaničnici su izrazili “duboko žaljenje” i platili kompenzaciju iranskoj vladi i porodicama žrtava.

Američki zvaničnici, međutim, odbili su prihvatili bilo kakvu pravnu odgovornost za ovaj incident i nikada se nisu formalno izvinili. George W. Bush, koji se natjecao za predsjednika 1988. godine, izjavio je u vezi “Vincennesa”: “Nikada se neću izviniti u ime SAD-a … ne zanima me kakve su činjenice.”

Još je 1990-ih, kao so na ranu, Williamu C. Rogersu, kapetanu broda “Vincennes”, dodijeljen orden Legija za zasluge, “za iznimno pohvalno ponašanje … kao zapovjedniku … od aprila 1987. do maja 1989. godine”.

Rušenje aviona sa 290 putnika

“Iranci nisu zaboravili ‘Vincennes’ i mnogi i dalje vjeruju da je to bio namjerni napad na njihov narod. U SAD-u, je međutim, gotovo 25 godina kasnije, ‘Vincennes’ gotovo zaboravljen, napisao je Fred Kaplan u magazinu Slate 2014. godine, “ali i dalje je sedma najsmrtonosnija zračna katastrofa na svijetu … i jedan od sramnih činova Pentagona koji se ne mogu opravdati”.

Nakon napada 11. septembra 2001. godine, Iranci su održali bdijenja uz svijeće za američke žrtve Al-Kaide; gradonačelnik Teherana poslao je izraze saučešća gradonačelniku New Yorka.  Naredni američki napad na talibane u Afganistanu pomogli su Iranci, koji su finansirali i naoružali Sjeverni savez na terenu. James F. Dobbins, glavni pregovarač o pitanjima Afganistana u Bushovom timu, krajem 2001. godine je rekao da je Iran bio “sveobuhvatno od pomoći” nakon napada 11. septembra i da su “bilateralni američko-iranski kontakti proizveli najznačajniju saradnju od [Islamske] revolucije 1979. godine”.

Pa ipak, u januaru 2002. godine je predsjednik George W. Bush, u svom godišnjem govoru o stanju nacije, “nagradio” Iran za saradnju i pomoć, uključivši ovu državu u svoju “osovinu zla”, zajedno s Irakom i Sjevernom Korejom. Bio je to, napisao je Dobbins, “iznenađujući odgovor na pomoć Teherana” protiv talibana.

Veteranka sa mreže NBC, dopisnica iz inostranstva Andrea Mitchell, s tim se slaže. Do govora “Osovina zla”, kazala je Mitchell u januaru 2014. godine, Iran je sarađivao sa SAD-om da osigura posttalibanski Afganistan, a bio je, smatra ona “manje-više američki saveznik”. Uključivanje Irana u govor “Osovina zla”, međutim, okrenulo je ovu državu u “potpuno drugom smjeru”, protiv SAD-a. Za Mitchell, “to je bila prekretnica u američkoj politici i vanjskoj politici”.

Ili, kako je američki diplomata Ryan Crocker, čiji je zadatak bio pregovaranje s Irancima u vezi Afganistana i koji je dobro napredovao do tog trenutka, kasnije rekao: “Jedna je riječ u jednom govoru promijenila historiju.”

Iran se suočava s američkim sankcijama od Islamske revolucije 1979. godine, ali tokom mandata Baracka Obame, koji je došao na predsjedničku poziciju obećavši da će “pružiti” ruku Teheranu i od tada ga republikanski kritičari optužuju da je “preblag” prema Iranu, SAD sada provodi “najoštrije sankcije prema Iranu, oštrije nego prema bilo kojoj drugoj državi na svijetu”, prema nedavnom izvještaju Kongresne istraživačke službe.

Ispaštaju obični Iranci, bolesnici…

Ljudski danak ovih sankcija – koji su ocijenili “onesposobljavajućim” čak i proturežimski iranski disidenti – često se previđa ili umanjuje na Zapadu, gdje je fokus samo na iranskom kontroverznom nuklearnom programu te da režim međunarodnih sankcija koji predvodi SAD ostane netaknut što je duže moguće.

Pa ipak, kako je objavljeno u magazinu Economist u oktobru 2012. godine, “kako sankcije sve više liče na kaznu usljed iranske nepopustljivosti, ispaštaju obični Iranci… Iako postoje subvencije koje bi trebale pomoći siromašnima, cijene osnovnih namirnica, kao što su mlijeko, hljeb, riža, jogurt i povrće, najmanje su se udvostručile od početka godine. Piletina je postala tako rijetka da izbiju neredi kada oskudne zalihe postanu dostupne.”

U januaru 2013. godine Guardian je izvijestio da su “stotine hiljada Iranaca koji boluju od teških bolesti dovedene u opasnost zbog … sankcija, koje su dovele do velikih nestašica prijeko potrebnih lijekova, kao što su lijekovi za hemoterapiju, za liječenje raka i lijekovi za zgrušavanje krvi za hemofiličare”.

Ali, ovo su nenamjerne posljedice, zar ne? Ne, smatra američki kongresmen Brad Sherman: “Kritičari su također tvrdili da će ove mjere štetiti iranskom narodu. Iskreno, trebamo uraditi upravo to.”

Iranski antiamerikanizam, dakle? Da li je potpuno iracionalan i neobjašnjiv?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera