Tajna privlačnosti ISIL-a

Regruti ISIL-a generalno nisu glupi, neinformisani niti naivni (EPA)

Piše: Musa al-Gharbi 

Često se kaže da pristalice preovladavajućeg međunarodnog poretka, uprkos njihovoj retorici o slobodi i demokratiji, pružaju punu podršku diktatorima, ratnim vođama i drugim autokratama da bi očuvali status quo.

Međutim, ova tendencija nije ništa manje izražena kod protivnika ovog sistema. Primjera radi, tokom Hladnog rata, Vladimir Lenjin, Mao Tse Tung i Fidel Castro inspirisali su brojne Zapadnjake u ljevičarskim pokretima, posebno mlade ljude, od kojih su neki provodili kampanje domaćeg terorizma da bi isprovocirali revoluciju.

Oružana grupa Islamska država u Iraku i Siriji (ISIL) na sličan način teži ka novom obliku društvenog uređenja. U periodu nakon pokreta Occupy, kada izgleda da niko drugi nema ni volje ni sposobnosti da se na značajan način bori protiv sistema, ISIL se velikom broju mladih čini kao doslovno jedini akter zainteresovan i sposoban za radikalne društvene reforme.

Razumijevanje uzroka ISIL-ove privlačnosti ključno je za suprotstavljanje njegovim narativima, potkopavanje procesa regrutovanja i konačno nanošenje poraza ovoj grupi.

Dalje od ispiranja mozga

Regruti ISIL-a generalno nisu glupi, neinformisani niti naivni, a nisu ni vjerski fanatici, niti su nesposobni da se odupru porukama sa društvenih mreža. Umirujuće je otpisati ISIL-ove pristalice kao poremećene ili kao ljude ispranog mozga, jer to pomaže da se skrene pažnja sa uloge koju su članovi koalicije protiv ISIL-a odigrali u kreiranju i održavanju uslova u kojima se ISIL može pojaviti i napredovati. Ali, opširna istraživanja o terorizmu nakon 11. septembra jasno pokazuju da je, bez obzira kako kampanja bila uobličena, glavni razlog zbog kojeg ljudi podržavaju terorizam ostvarenje političkih ciljeva.

Na primjer, široko je rasprostranjena pretpostavka da su bombaši samoubice neobrazovani, mentalno bolesni ili na neki drugi način mentalno zaostali ljudi. Ili da su navodni mučenici jednostavno nihilisti (često zato što nemaju dobre društvenoekonomske izglede) ili da su narcisoidni i željni da budu poznati kao ozloglašeni.

Ispostavilo se da su ti slučajevi izuzetak, a ne pravilo: bombaši samoubice često su bogatiji i bolje obrazovani od većine u društvu u kojem se nalaze. Umjesto da budu sociopate, oni su više prodruštveno orijentisani, idealiste i altruiste, koje pokreće saosjećanje i osjećaj gnjeva zbog kršenja moralnih principa.

Kod ‘millenialsa’ je posebno primjetna ta globalna svijest i oni su posebno nestrpljivi da dovedu do promjena. Oni su, međutim, isto tako veoma skeptični po pitanju društvenih ustanova i pitanja da li sistem može dovesti do zadovoljavajućih promjena što se tiče gorućih pitanja. Ovo je glavni izvor ISIL-ove privlačnosti među mladima.

Simpatizeri su svjesni zvjerstava koje ISIL čini – vijesti o tome širi sama ova grupa, jednim dijelom da bi namamili nepopularne strane aktere na svoje bojno polje. Zagrizavši mamac, koalicija koju predvodi Zapad omogućila je ISIL-u da se pozicionira kao organizacija otpora protiv unipolarnog svjetskog poretka kojim dominira SAD, kao zaštitnik protiv miješanja u poslove Bliskog istoka i muslimana od strane bivših kolonijalnih i imperijalnih sila i represije autokrata koje podržava Zapad. Regrutovanje u redove ISIL-a desilo se kao posljedica ovoga. 

Opet podrška autokratama 

Većinu pobuna pokreću prvobitno i prvenstveno lokalni problemi, posebno loše upravljanje ili strana intervencija ili okupacija. Ovi ustanci domaćeg stanovništva često se smještaju u kontekst  veće ideološke borbe transnacionalnih grupa ili eksternih državnih aktera sa interesom u ishodu, iako tipično tek nakon što se oni već zahuktaju. Pobunjenici, zauzvrat, imaju običaj da prihvate nametnute narative ukoliko vjeruju da će im to pomoći da privuku međunarodnu pažnju i dobiju podršku za svoju borbu.

Ustanci, koji su se jedan za drugim nizali na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, obilježili su 2011. godinu – a jednim imenom ih nazivaju Arapsko proljeće. Na početku je bio raširen optimizam da će ovi ustanci oduzeti legitimitet terorističkom jer su skrenuli pažnju na tlačenje od strane države, na nasilje i korupciju širom regije. Zapravo su islamisti civili uništeni, jer su ih nadvladale nasilne kontrarevolucionarne snage. U međuvremenu, nakon inicijalne slabe podrške za ustanke, vanjske sile su se više zanimale za održavanje i ponovno uspostavljanje statusa quo, još jednom podržavši autokrate.

Ali većina Arapa uopšte nije željela vratiti vrijeme unazad. S obzirom da se čini nemogućim postići značajne političke reforme putem demokratskog procesa ili diplomatske prisile, ISIL sve više doživljavaju kao najbolji, ako ne i jedini kanal da se riješe ovi lokalni problemi. Ova grupa neće biti poražena sve dok preovladava ovakvo stanje stvari. Vojna rješenja će vjerovatno pogoršati situaciju: sve dok kampanje predvode zapadne sile i regionalne autokrate, bilo kakav gubitak teritorije ili slabljenje snaga ISIL-a i dalje će pratiti povećana podrška naroda.

Članovi koalicije održavaju tzv. „haqqathons“ (haqq na arapskom znači „istina”) da se suprotstave dosegu ISIL-a na društvenim mrežama, osnivajući kampove za deradikalizaciju i izvodeći vojne poduhvate da suzbiju i umanje ISIL-ove redove. Ali ove metode ne rješavaju uzroke ISIL-ove privlačnosti. Tačnije, oni su pokušaj da se ublaži prijetnja bez pravljenja bilo kakvih značajnih geopolitičkih, društvenih ili ekonomskih ustupaka i reformi. Ovo će u konačnici biti osuđeno na neuspjeh. Sve dok SAD i njegovi saveznici i dalje budu podsticali globalni status quo – zajedno sa ugnjetavanjem, iskorištavanjem i nepravdom koji su time obuhvaćeni – privlačnost aktera otpora kao što je ISIL će ostati na istom nivou ili će se čak pojačavati.

Propale strategije

Ali ne mora biti ovako. SAD ima neuporediv kapacitet da reformiše međunarodne sisteme i institucije. SAD bi se mogao suprotstaviti ISIL-ovom narativu ukoliko bi samo promijenio način poslovanja na Bliskom istoku. Kada bi SAD pokazao spremnost i posvećenost revidiranju svog odnosa prema ovoj regiji, privlačnost pokretača otpora i hitnost onoga za što se bore bili bi umanjeni.

Takve reforme ne moraju zahtijevati imperijalističke akcije kao što su invazije, okupacije i promjena režima; trenutna kriza je dijelom rezultat ranijih pokušaja da se nametne i univerzalizira liberalizam. SAD umjesto toga mora prestati insistirati na propalim strategijama i priznati ne samo ogromnu štetu koju je svojim politikama načinio na Bliskom istoku već i granicu do koje su postupci Washingtona bili u kontradikciji sa njegovom uzvišenom retorikom i idealima.

Kao znak dobre volje, SAD bi trebao prestati finansirati sve nedržavne i zamjenske faktore i okončati bezuslovnu vojnu i geopolitičku pomoć za tirane s Bliskog istoka i Izrael. Možda najvažnije, SAD bi trebao prestati birati strane i intervenisati u sukobima u kojima nema direktnih i hitnih imperativa po nacionalnu sigurnost – iako većina ovih izazova može da se riješi putem domaćih sigurnosnih mjera da se odbiju neposredne prijetnje i uklapanjem diplomatskih i humanitarnih mjera ili reformi politike da se riješe ova pitanja.

Ovakav stav bi donio daleko veći prihod uz dosta manja ulaganja. A Washington bi, u principu mogao upotrijebiti ovu strategiju manje-više odmah i jednostrano. Ali nažalost, većina američkih političara je posvećena eskaliranju loše vojne kampanje umjesto toga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera