‘Izbjeljivanje’ Hollywooda

Svjetloputa, plavokosa glumica Emma Stone u filmu Aloha igra ulogu žene koja je jednu četvrtinu Havajka, jednu četvrtinu Kineskinja (Reuters)
Svjetloputa, plavokosa glumica Emma Stone u filmu Aloha igra ulogu žene koja je jednu četvrtinu Havajka, jednu četvrtinu Kineskinja (Reuters)

Piše: Rachel Shabi

Opisano je kao holivudski „najkontroverzniji rasni promašaj dodjele uloge“ – iako se radi samo o posljednjem slučaju na dugoj listi.

Svjetloputa, plavokosa glumica Emma Stone koja u filmu Aloha igra ulogu žene koja je jednu četvrtinu Havajka, jednu četvrtinu Kineskinja, izazvao je takvo medijsko ismijavanje da se režiser Cameron Crowe na kraju i izvinio.

“Nudim izvinjenje iz srca svima koji su se osjećali kao da je ovo čudan ili pogrešan izbor glumice”, objavio je Crowe na svojoj web stranici. Film Aloha, koji se tek počeo prikazivati u SAD-u do sada je bio neuspješan na box-officu.

Radnja filma dešava se na Havajima i, osim Stone, u njemu glume većinom kavkaski glumci, uprkos činjenici da Azijsko-pacifički otočani čine većinu populacije ove države.

Takvo opsežno „izbjeljivanje“ privuklo je kritike organizacije Media Action Network for Asian Americans (MANAA), koja je rekla da film „koristi Havaje zbog njegove egzotičnosti, ali daje sve od sebe da isključi same ljude koji žive tamo.“

Hollywood, kao što su već primijetili brojni komentatori, ima pomalo loš dosje za različitost prilikom dodjeljivanja uloga.

O nekoliko takvih filmova govorio je historičar Alex von Tunzelmann, koji redovno kritikuje filmska ostvarenja zbog netačnosti.

Tako imamo John Waynea koji igra ratnika-utemeljitelja mongolskog carstva u 12. stoljeću, Džingisa Kana u filmu Osvajač iz 1956.

Historija bijelih glumaca

Ili Laurenca Oliviera kao samoproglašenog Sudanskog Mahdija, Muhammada Ahmada, u Kartumu. Ovaj film izašao je 1966, što je još, čini se, bilo prerano za filmsku industriju da bude užasnuta zbog rasističkog horora glumca kojem je lice obojeno crnom bojom. (Olivier je koristio istu besmislenu foru sa obojenim licem kada je igrao Otela samo godinu dana ranije.)

Također, postoji historija uloga bijelih glumaca koji igraju američke starosjedioce, što je jedna od brojnih uvreda, groznih stereotipa i grešaka koje propagiraju zapadni filmovi. Tako smo imali Burta Lancastera u Posljednjem Apaču 1954. godine, ili Audrey Hepburn u Nepomirljivima iz 1960.

Kada je Chuck Connors izabran za ulogu Geronima, lidera apaškog pokreta otpora, 1962. godine, to je bilo toliko smiješno da je komičar Charlie Hill kazao da je to kao kada bi „Adam Sandler igrao Malcolma X“.

Postoji još toliko primjera. Elizabeth Taylor kao Kleopatra. Mickey Rooney kao grozna japanska karikatura gospodin Yunioshi koji uništava Doručak kod Tiffanyja. Jake Gyllenhaal, švedsko-engleskog porijekla, kao Princ od Perzije. Angelina Jolie sa tamnom šminkom i valovitom perikom igra Marianne Pearl u Velikom srcu. Ben Affleck koji igra hispano-američkog agenta CIA-e Tonyja Mendeza u Argu. Bijeli glumci koji igraju likove sa Bliskog istoka u ovogodišnjem biblijskom epskom ostvarenju Egzodus: Bogovi i kraljevi. Mogli bismo nastaviti, ali dovoljno je reći da je to zaista, zaista duga lista.

U međuvremenu, Hollywood, pretežno bijela, muška industrija još koristi istu kartu izbjegavanja krivice kao razlog zašto je tako loša u različitostima.

Ovo je Ridley Scott, režiser filma Egzodus: Bogovi i kraljevi, rekao za magazin Variety o svojoj odluci da glavne uloge dodijeli bijelim glumcima: „Ne mogu realizovati film ovolikog budžeta, gdje se moram oslanjati na povrat poreza u Španiji, i reći da je moj glavni glumac taj i taj Mohammad iz tog i tog mjesta. Jednostavno, neće mi ga finansirati. Tako da se to ni ne uzima u obzir.“

Boja i tačnost

Vidite, režiseri svjesni potrebe za preciznošću zaista žele angažovati više Mohammada, ali finansijeri ih jednostavno ne žele. Iskrivljena logika povratnog mišljenja ove operacijske premise je prilično očita, zar ne?

Nećete dobiti nebijelca talentovanu zvijezdu koja igra u velikim i uspješnim filmovima ako nikada ne dajete veliku ulogu talentovanim glumcima koji nisu bijelci, jer tako to ide sa slavom.

Britansko-kineski glumac, režiser i scenarista Daniel York, otkriva pretpostavku šta publika zapravo plaća da gleda: „Vidio sam producente i one koji donose odluke kako uvijek pokušavaju da pogode publiku – da ona želi velike zvijezde, ljude koje dobro izgledaju, sa imenima koja se mogu izgovoriti…“

York ima bezbroj anegdota glumaca koji nisu bijeli, a kojima je rečeno da se publika „neće moći povezati“ sa njima; dok je kao scenarista od režisera dobijao liste „finih, bijelih glumaca srednje klase“ da igraju uloge za koje je posebno naglasio da mogu biti bilo koje etničke pripadnosti.

Ovaj problem seže daleko više od stvaranja jednakih prilika za različite glumce – iako je to očito dovoljno dobar razlog da se insistira na promjenama: Nakon svega, zašto bi se mladi glumac koji nije bijelac uopšte zamarao da gradi karijeru u toj profesiji, kada su šanse da uspije u tome toliko protiv njega?

Eliminacija ‘ne-bijelih’ glasova

Problem sa takvim svakodnevnim korištenjem bijelih glumaca kako bi se prikazali nebijeli ljudi je uznemiravajuće izobličavanje realnosti koju stvara. Ako takvi glumci uvijek dobijaju velike uloge, onda se nekako gura ideja da su samo bijeli ljudi talentovani. I onda postoji eliminacija nebijelih glasova, historije…

Kao što ukazuje von Tunzelmann, ovakvo biranje glumaca “doprinosi i ovjekovječuje ideju da ljudi koji nisu bijeli zapravo ne postoje, sigurno ne kao heroji i ne čak u svojim pričama”.

Nema potrebe da se kaže da filmovi imaju veliki utjecaj u kreiranju percepcije čovječanstva, historije i realnosti – i da je to jedan od očitih razloga zašto je različitost glumaca zaista bitna. Ali evo nas, još vodimo ovu konverzaciju o nedostatku različitosti u Hollywoodu, pitajući se koliko teško može biti tražiti glumca izvan bjelačkih gena.

Kada se Crowe izvinio zbog bijele usmjerenosti u svom filmu Aloha, također je obećao da će uvesti više rasne različitosti u svoja buduća ostvarenja.

Nadajmo se da će ovo obećanje provesti u praksi – i da će, zajedno sa njegovom industrijom “izbjeljivanja”, shvatiti koliko još toga imamo da uradimo. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO