Gledanje Drakule u Iranu

Visok, nametan, sa neobjašnjivim kombinacijama uglađenosti i zloslutnosti kada pokaže očnjake, Christopher Lee je definitivno bio Drakula našeg doba (Getty Images)
Visok, nametan, sa neobjašnjivim kombinacijama uglađenosti i zloslutnosti kada pokaže očnjake, Christopher Lee je definitivno bio Drakula našeg doba (Getty Images)

Piše: Hamid Dabashi

Sjećam se, sa jasnim detaljima, kada sam prvi put vidio krvožednog Grofa Drakulu na platnu kina Sahel kod rijeke Karun u mom rodnom gradu Ahvazu na jugu Irana.

Sjećam se proždiruće tame dvorane kina i kako sam sjedio na ivici mog sjedišta, naginjao se naprijed osjećajući kombinaciju straha i uzbuđenosti, te kada sam, kada više nisam mogao izdržati, sageo glavu da ne gledam ekran.

Kakav strah! Tog sam tačno trenutka shvatio da, više od samog gledanja, zvuk, odnosno zastrašujuća muzika i škripanje violina pojačavaju strah.

Rukama sam pokrio uši i jako zatvorio oči i usta, u pokušaju da ne čujem, da ne vidim i da ne vrištim. No, znatiželja je pobijedila: da li ju je ugrizao? Nikad sporije, podigao sam glavu i usudio se da otvorim jedno oko – usta su se sama otvorila. Strašni lik je bio tu, u svjetlu i sjeni sobe, kod prozora, sa svojim zloslutnim crnim plaštem, sa očima krvožednim koje su buljile u mene i sa svojim očnjacima spremnim za ugriz.

Tada sam poželio da mogu nestati u zraku – ali prije toga da posljednji put pogledam da li ju je ugrizao.

Ugodne godine straha

Smrt legendarnog britanskog glumca Christophera Leeja 7. juna, u 93. godini, bila je podsjetnik na one ugodne godine straha kada je on bio zastrašujući vampir koji je harao svijetom.

Visok, prodoran, sa neobjašnjivim kombinacijama uglađenosti i zloslutnosti kada pokaže svoje očnjake, Sir Christopher je definitivno bio Drakula našeg doba. Igrao je veliki broj drugih također briljantnih uloga – od Scaramange u Jamesu Bondu do zlog čarobnjaka Sarumana u Gospodaru Prstenova – no za mene i moju generaciju sineasta, on je bio definicija Grofa Drakule.

Mnogo godina kasnije, kada sam vidio verziju filma Francisa Forda Coppole – Bram Stocker Dracula (1992), sa Garyjem Oldmanom kao Grofom Drakulom i Winonom Ryder kao Minom Harker – zavolio sam film zbog njegove tehničke virtuoznosti, razvoja priče i očaravajuće kinematografije, ali ništa u njemu nije pokrenulo moj želudac kao Christopher Lee decenijama ranije. Iako je bio strašan, Gary Oldman je bio mačić prema Drakuli iz mog djetinjstva kada ga je glumio Christopher Lee.

Poput miliona drugih pripadnika moje generacije, za strah sam saznao gledajući Drakulu Terencea Fishera iz 1958. godine, filma koji je bio prvi u seriji horora inspiriranih pisanjem Brama Stokera. Sirova, uzrujavajuća, gola senzacija straha je bila otkrivena i utisnuta u nas tim filmovima.

Ono što je uznemirujuće je činjenica da strah nije bio izazvan samo onim što sam gledao, već je došao i iz mene, iz neke dubine u meni. Gdje je bio ranije taj strah, odakle je došao? Kakav ga je praiskonski teror izazvao pa je došlo do toga da dijete dođe do njega?

Prije nego što je Drakula došao na naše horizonte u Iranu, poput šišmiša koji dolazi ni iz čega (niko nije znao gdje se ovo strašno mjesto „Transilvanija“ zapravo nalazi), misteriozna, natprirodna bića nazvana „Džini“ su bili sav izvor naših briga.

Za Džine se govorilo da se samo pojave i da kradu djecu ili se uvuku u njih i zauzmu njihova tijela. Džini su se plašili riječi „Bismillah“ (U Božje ime) kao što se Drakula plašio oblika križa. No, tu su se sve sličnosti završile. Džini su bili bezopasni ljubimci u poređenju sa Grofom Drakulom.

Iz straha i mašte

Od trena kada sam vidio Drakulu, Christopher Lee i njegove krvave oči i očnjaci su me čekali svaki put kad sam prolazio kroz mračnu sobu, mračnu ulicu, noćnu moru.

Trećeg ili četvrtog puta u kinu (odlazak u kino je tad bio jeftin) desilo se čudo. Odjednom sam se sjetio mojih roditelja, mog starijeg brata Majida i rođaka Amira i Abbasa koji mi govore „Ne boj se, to je samo film“.

Iznenada, slike iza scene sa snimanja koje sam vidio u časopisima o filmu su mi se pojavile pred očima umjesto scena užasa, vidio sam set na snimanju, kamermana, tonca, reditelja, cijelu ekipu, šolje za kafu, ostatke hrane… Nasmiješio sam se, a potom i nasmijao. Zastrašeni prijatelji su me gledali kao da sam lud.

„Šta je, dovraga, s tobom“, upitali su me prijatelji Amir Abdollah u nevjerici.

„Ništa“, rekao sam i nastavio da glumim da sam prestrašen.

Drugi ugao stvarnosti

Gledanje Melisse Stribling kao Mine Holmwood kako odlazi od kamere, kada i bezazlena svjetlost lampe izgleda strašno, sam medij moga straha, kino lično davao je drugačiji pogled na stvarnost.

Sam medij je postao čarobna lampa u kojoj i kroz koju smo vidjeli svoju unutrašnju dušu. Tačno u tom trenutku se za Irance moje generacije, od Kuća je crna Forougha Farrokhzada (1963.) do Kroz maslinjak Abbasa Kiarostamija (1994.), počela oblikovati posebna forma iranskog neorealizma.

Napisao sam bezbrojne knjige i članke o prirodi ovog posebnog trena realizma u svjetskim kinima, pokušavši otkriti tanku granicu između činjenica (facts) i mašte (fantasy) – koju nazivam „factasy“ te kako filmovi i naše strašne fantazije počinju nas učiti skrivene istine.

No, ivica sjedišta u kinu Sahel u Ahvazu ostaje najugodnija tačka koja nastavlja davati užitak i strašiti srce djeteta koje raste da postane zastrašujući sineasta i filmski i umjetnički terorista.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO