Hapšenje Orića – udar i na hrvatske političke interese

Hrvatski političari se ponašaju kao da hapšenje Orića nije izravni udar i na hrvatske političke interese (Anadolija)
Hrvatski političari se ponašaju kao da hapšenje Orića nije izravni udar i na hrvatske političke interese (Anadolija)

Piše: Davor Gjenero

Politiku službenog Zagreba često je teško razumjeti. Posebno je teško naći logiku u ponašanju oficijelne hrvatske politike prema susjedstvu, naročito Bosni i Hercegovini. Prije neki dan Hrvatska je politika slavila pobjedu nad Beogradom, i to nakon transfera Veljka Marića, hrvatskog državljanina koji je u Srbiji osuđen na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina, a od aprila 2010. bio je u zatvorima u Srbiji.

Premijer, ministar branitelja, bivši predsjednik i još nekolicina političara natjecali su se u javnosti u raspravama tko je od njih najzaslužniji za taj premještaj. Samo je ministar pravosuđa pokušavao objasniti njegov kontekst i značenje, jer je u „slučaju Marić“ politika u Srbiji, točnije osobno premijer Aleksandar Vučić, odustala od primjene regionalne jurisdikcije u sudovanju za ratne zločine.

Naime, Marić je u Srbiji pravomoćno osuđen zbog jednog ratnog zločina, ali je bio i pod istragom zbog navodnoga drugog. Hrvatska, koja ne priznaje pravo Srbiji da sudi državljanima drugih država, za zločine koji su počinjeni na području drugih država, nad državljanima isto tako drugih država, nije htjela sudjelovati u toj istrazi.

Isto tako, Hrvatsku je pri toj suradnji priječio i Zakon o ništetnosti određenih pravnih akata pravosudnih tijela bivše JNA, bivše SFRJ i Republike Srbije, što ga je Sabor donio 2011. godine, u jeku suđenja Mariću, ali i u vrijeme dok je u BiH u ekstradicijskom pritvoru bio vukovarski branitelj Tihomir Purda, uhapšen po Interpolovoj tjeralici nalik ovoj protiv Orića, zbog optužbi parapravosudnih organa bivše JNA.

Iracionalnost hrvatske situacije vidljiva je u tome da hrvatska politika nije naglašavala značenje svoje političke pobjede, vezane uz regionalnu jurisdikciju, što ju je proglasila Srbija, već je transfer Marića tumačila kao dokaz „ispravne nacionalne politike hrvatske Vlade“, a taj je trijumf premijer osobno „garnirao“ napadom na Bosnu i Hercegovinu, zbog toga što je njeno Ministarstvo pravosuđa Hrvatskoj dostavilo zahtjev za pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima pravosudnih tijela iz Republike Srpske.

Slučaj Orić

Samo nekoliko dana nakon toga u Švicarskoj je, na osnovu Interpolove tjeralice, izdane u Srbiji, uhapšen zapovjednik obrane Srebrenice, Naser Orić. On je na haaškom ICTY-ju pravomoćno oslobođen od optužbi za ubojstva srpskih civila u srpskim selima u okolici Srebrenice.

Hrvatska pak, želi li braniti svoje državljane od načina na koji Srbija tumači svoju jurisdikciju u progonu ratnih zločina, mora to raditi u savezništvu s BiH.

Prvostupanjski je, doduše, “zbog ubojstva sedam i nečovječnog postupanja prema 11 ratnih zarobljenika“, bio osuđen na dvije godine, ali je u drugom stupnju pravomoćno oslobođen od te optužbe prema „zapovjednoj odgovornosti“.

Orić, niti je državljanin Srbije, niti su zločini, za koje ga Srbija optužuje, počinjeni na njenom teritoriju, niti su žrtve bili državljani Srbije. Dakle, ako Srbija ima neke nove dokaze, koje nije imalo tužiteljstvo ICTY-ja, ona ih može ustupiti Bosni i Hercegovini da njeno pravosuđe ocijeni postoji li osnova sumnje za neku novu Orićevu kaznenu odgovornost.

Hrvatska pak, želi li braniti svoje državljane od načina na koji Srbija tumači svoju jurisdikciju u progonu ratnih zločina, mora to raditi u savezništvu s Bosnom i Hercegovinom.

Naime, Marić i Purda jedini su hrvatski državljani koji su se do sada našli pod izravnim udarom pravosuđa Srbije. Doduše, Srbija je posredstvom hrvatskog pravosuđa pokušala uručiti optužne prijedloge skupini hrvatskih građana, među kojima je najistaknutiji nekadašnji predsjednik Sabora, danas posebni ustavni i pravni savjetnik predsjednice Republike, Vladimir Šeks.

On i ostali, koji su u poziciji sličnoj njegovoj, izbjegavaju putovanja u inozemstvo, ali u Hrvatskoj su posve politički zaštićeni od pokušaja progona iz Srbije.

Tri građanina BiH, međutim, već su se bila našla u vrlo neugodnoj situaciji, i pomalo simbolično za one kojima je na srcu jedinstvena BiH, riječ je o jednom Bošnjaku, jednom Srbinu i jednom Hrvatu. Ejup Ganić uhićen je u Londonu i bio je u jednakom položaju kao Orić danas, zbog pokušaja Srbije da fabricira slučaj „Dobrovoljačka“, a pod istom optužbom u Beču je zaustavljen general Jovan Divjak.

“Dobrovoljačka“ je slučaj koji je ICTY odbacio, jer je zaključio da kolona vojnika uključenih u sukob, i to pod oružjem, ne može biti tretirana kao zaštićena skupina. Vidljivo je i da se „slučaj Dobrovoljačka“ iskorištava za pokušaj revizije povijesti, oslobađanja JNA od odgovornosti za agresiju na Sarajevo i kriminalizacije legitimne obrane grada. Vrlo je sličan slučaj i s „tuzlanskom kolonom“ i suđenjem Iliji Jurišiću, policijskom funkcionaru Bosne i Hercegovine, koji je 2009. uhapšen na beogradskom aerodromu i prvostupanjski osuđen na 12 godina zatvora.

Koncept Srbije o regionalnoj jurisdikciji za sudovanje u slučajevima  ratnih zločina ima dva osnovna motiva: reviziju povijesti i uspostavljanje liderske pozicije Srbije u regiji.

Ipak, Orićev slučaj najdrastičniji je do sada. Nevjerojatno je da se moglo dogoditi da neposredno pred obilježavanje dvadesete godišnjice srebreničkoga genocida zapovjednik obrane Srebrenice bude uhapšen pod optužbom za ratne zločine. Nevjerojatno je već i to da je Orić mogao doći u situaciju da tri godine leži u pritvoru u Scheveningenu, ali kad se to već dogodilo i kad je ondje pravomoćno oslobođen, svaki daljnji pokušaj njegova kriminaliziranja trebao bi biti tretiran kao pokušaj državnoga pravosudnog terora.

Liderska pozicija

U konstrukciji koju je Srbija stvorila, vezano uz srebrenički genocid, međutim, izrazito je važan nastavak Orićeva progona i njegova kriminalizacija. Naime, zločinu u Srebrenici nastoji se zanijekati karakter genocida, dakle, karakter organizirane akcije uništavanja bošnjačkog etnikuma na prostoru Podrinja, u prostoru kontakta sa Srbijom i prikazati ga kao „pomalo neobuzdanu“ osvetu, retribuciju trupa bosanskih Srba nad Bošnjacima zbog zločina prema civilnom stanovništvu. Zato se napuhuje broj srpskih civilnih žrtava u regiji, stvara mit o zločinima Orićevih snaga i očito revidira povijest.

Naime, koncept Srbije o regionalnoj jurisdikciji za sudovanje u slučajevima ratnih zločina ima dva temelja, dva osnovna motiva: reviziju povijesti i uspostavljanje liderske pozicije Srbije u regiji. Liderska pozicija omogućuje pokušaj podčinjavanja susjednih zemalja, dovođenja njih u neravnopravan, podređeni položaj, a povijesnom revizijom želi se ako ne ukloniti, a onda barem reducirati odgovornost Miloševićeva agresorskog režima zbog agresija na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo.

Hrvatska se mora pobrinuti da Srbija u toku pregovora s Europskom unijom, a po mogućnosti što prije, odustane od načela regionalne jurisdikcije. Naime, ne radi se samo o tome da bi primjenom tog načela, koristeći se dokumentacijom bivše JNA i njenog kvazipravosuđa, Srbija mogla započeti masovni progon pripadnika hrvatske vojske, koja je zemlju štitila od Miloševićeve agresije, i koristiti se instrumentom jedinstvenoga Europskoga uhidbenog naloga, kad jednom postane članica EU, nego bi na taj način mogla pokušati mijenjati povijesnu interpretaciju svoje uloge u ratu nakon raspada Jugoslavije.

Argumentacija u političkom dijalogu uvijek je jača kad neka strana štiti opće interese i interese drugih, nego kad govori samo o svojim interesima. Hrvatska može daleko lakše pred institucijama Europske unije zagovarati zahtjev za odustajanje od regionalne jurisdikcije Srbije ako to čini u savezništvu s Bosnom i Hercegovinom i ako se, prije svega, poziva na bosanskohercegovačke probleme s ovom „pravnom doktrinom“ Srbije.

Paradoksalno, javnost u Hrvatskoj hapšenje Orića primila je vrlo emotivno, gotovo jednako kao javnost u BiH, i simpatije su nepodijeljeno na njegovoj strani. Politika se, međutim, ponaša kao da uhićenje Orića uopće nije izravni udar i na hrvatske političke interese.

U Beogradu u tome što Britanija u Vijeću sigurnosti nastoji „provući“  rezoluciju povodom dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici vide napad na Republiku Srpsku i svoje posebne odnose s tim entitetom. Slično ocjenjuju i rezoluciju koju je hrvatski regionalistički, liberalni političar Ivan Jakovčić inicirao u Europskom parlamentu.

Koncept podčinjavanja regije i ambicije povijesnog revizionizma, koji su jasno ispisuju pokušajem novoga kaznenog progona Nasera Orića pokazuju, međutim, da su takve rezolucije itekako potrebne, a da su ustrajanje na uvjetima odustajanja Srbije od regionalne nadležnosti, ali i priznavanja agresivnog karaktera Miloševićeva režima, jednako važni i nužni preduvjeti Srbiji za pregovore s EU, kao i ostvarivanje obveza iz 35. pregovaračkog poglavlja, onoga o odnosima s Kosovom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO