Vječni fašizam

Sedamdeset  godina nakon što je zaustavljen fašizam, on  nas i dalje muči (EPA)
Sedamdeset godina nakon što je zaustavljen fašizam, on nas i dalje muči (EPA)

Piše: Nataša Gaon Grujić

Ne mogu izbjeći uvod, koji ste, sigurna sam, danas, već, pročitali, ali 9.maj se proslavlja kao Dan pobjede nad fašizmom. 9.maja 1945. godine Njemačka je potpisala bezuslovnu kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu, u kojem je 50 miliona ljudi izgubilo živote. Od ovoga datuma prošlo je 70 dugih godina.

Da fašizam nije u cijelosti pobijeđen jasno su nam potvrdile 90.-te. Da nas još uvijek fašizam muči potvrđuje i činjenica da se o njemu vode rasprave i još uvijek traje definiranje istog. Tako je poznati  italijanski romanopisac i filozof,  Umbreto Eco, napisao esej „ Vječni fašizam“. Vrlo  je jasno naveo listu opštih vrijednosti  fašizma, objašnjavajući ih kroz 14. tačaka. Ipak,  ja ću se zadržati na 5 .-toj „Strah od razlike“  u kojoj  Eco navodi :“Fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike”.

U mojoj porodici mi se nismo bojali razlika, u principu nismo ih niti tražili, niti vidjeli..

Mada izbjegavam nacionalna seciranja porodičnih korijena, moraću  to uraditi  na svojoj porodici.

Dedinu cijelu  porodicu u logore su odvele ustaše, a  on se zaljubio u moju baku bosanskorecegovačku katolkinju. Deda je bio Jevrej. Ljubav im je podarila jednog sina, moga tatu.

Drugi deda, po opredjeljenju komunista i ateista, oženio je baku, koja je čitav život išla u crkvu. On se molio Titu i partiji, a ona dragom Bogu. Deda je bio dijete mješanog braka, jer se njegova majka, katolkinja iz Banja Luke,  zaljubila u Rusa.   Deda i baka su imali samo jedno dijete, moju mamu.

***

„Naco, ustani, mama je napravila kafu“, budila me moja mama.

„Jooj mama, šta je sada?“, pubertetski sam joj drsko odgovorila.

„Dođi, počeo je Bajram namaz, da vidiš što je lijepo“, odgovorila je ignorišući  moj pubertet.

Bilo je ljeto, sjedile smo mama i ja ispred TV ekrana i gledale prenos Bajram namaza iz Begove džamije.

Ja, danas,  ima dvije kćerke, Nadju i Selmu. Jedna se  na posljednjem, a njima jedinom popisu stanovništva,  izjasnila kao vjernik, druga kao ateista. Vole se beskrajno, sestrinski.

Ja sam se razvela od njihovog oca i ponovo zaljubila. U našoj porodici je uvijek vrijedilo,  i još uvijek vrijedi,  pravilo – da nema tajni.

„Halo, tata, kako si?“ tako sam počela razgovor sa mojim tatom.

„Dobro sam kćeri, šta je bilo?“, odgovorio  je.

Ja : „Ništa, zašto odmah pitaš- šta je bio?“

Tata: „Zato što te znam, nego reci, šta je bilo?“

Ja : „Zaljubila sam se i imam momka.“

Tata: „Sretno ili nesretno?“

Ja: „Šta tata sretno ili nesretno?“

Tata „Pa jesi li se zaljubila sretno ili nesretno?“

Ja: „Nadam se sretno.“

Tišina

Ja: „Imam još nešto da ti kažem, mlađi je od mene.“

Tata: „Ohh, kćeri, koliko?“

Ja:“ Osam godina.“

Tata: „Joj majko moja, zna li da imaš djecu“

Ja:“ Jok, svezala sam ih i krijem u podrumu! Kakvo je to pitanje, naravno da zna?!“

Tata:“Dobro, što se odmah ljutiš, kako se zove?“

Ja:“ Ognjen.“

Tata:“Aferim kćeri, neka je sretno, ako ostane, imaćemo sve konstitutivne narode u porodici.“

Ja: „Tata, ti nisi  normalan, šta je tebi palo na pamet?“

Tata: „Voli te tata.“

Da skratim, Ognjen je ostao, a mi imamo sve konstitutivne i one nekonstitutivne  narode u porodici  i volimo se. Poštujemo naše razlike, živimo ih  i njegujemo. Mi smo strah od razlika pobijedili ljubavlju i uvažavanjem. Posljednjih dvadeset godina uče nas toleranciji i življenju zajedno  a tolike godine, prije nego što su fašisoidne ideje krvlju, masovnim grobnicama, silovanjem, ubijenim, nestalim, obilježili zauvijek naše živote, živjeli smo  zajedno.

Danas će neko reći da su ti naši prethodni životi bili lažni. Moram priznati da sam i ja zbunjena. Čudna  smo mi ljudi,  u jednom danu može vas  opiti nevjerovatna toplina bosanskohercegovačkog čovjeka i u istom tom danu možeš osjetiti nevjerovatan primitivizam i želju za razaranjem.

Ipak, moja porodica nije lažna. Mi postojimo, mi koji nosimo drugačija imena, drugačije običaje, drugačije molitve, ali istu ljubav. Zbog nje, zvog te ljubavi danas na Dan pobjede nad fašizmom želim reći :“ Smrt fašizmu, sloboda razlikama i poštovanju“

Sedamdeset  godina nakon što je zaustavljen fašizam, on  nas i dalje muči. Rađa  se, nažalost, neki   novi…ipak,  ja ću vjerovati da većina danas slavi ili, dovoljno je, poštuje  9.maj.

Izvor: Al Jazeera 



Povezane

Paradi povodom Dana pobjede, prisustvovat će predsjedavajući Predsjedništva BiH te predsjednici Srbije i Makedonije, dok je njihov crnogorski kolega to odbio.

08 May 2015
Više iz rubrike Piše
POPULARNO