Pad Ramadija jača poziciju milicija

Piše: Ibrahim Al-Marashi

ISIL je ostvario niz pobjeda u rasponu od samo nekoliko dana, od Ramadija u Iraku do Palmire u Siriji, pokazavši da može voditi ofanzive istovremeno na dva udaljena fronta. Pad Ramadija u pokrajini Anbar ove sedmice dodatno će povećati ovisnost iračke države o grupi Al-Hashd Al-Shaabi, odnosno snagama Narodne mobilizacije, što je formalni naziv za tijelo koje uključuje većinu šiitskih milicija.

Ovi događaji su dio rastuće snage u Iraku i široj oblasti Bliskog istoka paramilitarnih snaga koje nadopunjavaju, pa čak i zamjenjuju redovnu vojsku tokom unutardržavnih sukoba.

Novi front između Iraka i ISIL-a je vojna baza Habbaniya izvan Ramadija. Ova se baza sada, po drugi put u historiji, nalazi na meti jedinica koje nadiru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Habbaniya je bila zračna baza  kraljevskih zračnih snaga, koju su opkolile iračke vojne jedinice odane pronjemačkoj vladi u Bagdadu.

Iz ove baze su britanske vojne snage pokrenule kontranapad 1941. godine, koji je nakon izvjesnog vremena rezultirao padom Bagdada. Sada je tamo raspoređeno 3000 članova šiitskih milicija da zaustave daljnje napretke ISIL-a, i da planiraju drugi kontranapad u historiji ove baze.

Za razliku od pada Mosula 2014. godine, Ramadi nije pao u iznenadnom napadu, već nakon duge ISIL-ove kampanje koja je trajala 16 mjeseci. Zašto je grad pao ukoliko je iračka država upozorena na neminovan napad? Uostalom, prednost bi trebala imati strana koja se brani sakrivena u urbanom centru.

Nije investirano u odbranu

Iračka vlada jednostavno nije investirala u odbranu grada, što se moglo učiniti brojnijim konvencionalnim snagama ili iskusnim milicijama. Država sa dominantnom šiitskom populacijom nije posmatrala Ramadi kao grad Samarru u kojoj je bila džamija Al-Askari, čije je uništenje 2006. pokrenulo irački građanski rat, a u Ramadiju nema ni šiitske populacije.

Tokom napada na Ramadi, iračkoj državi je bilo važnije da odbije ISIL-ov napredak ka gradu Beiji pored kojeg je važno postrojenje za preradu nafte.

Vraćanje Tikrita je s druge strane imalo i simbolički i taktički značaj, s obzirom da je osvetilo ISIL-ov masakr nad uglavnom šiitskim vojnim snagama u blizini kampa Speicher, i u geografskom smislu približilo iračke snage ponovnom zauzimanju Mosula. Osim toga, tokom napada na Ramadi, iračkoj državi je bilo važnije da odbije ISIL-ov napredak ka gradu Beiji pored kojeg je važno postrojenje za preradu nafte.

Očigledno je da je irački premijer Haider al-Abbadi, koji je uspješno mobilizirao šiitske milicije u borbi za Tikrit, oklijevao da ih mobilizuje za odbranu Ramadija  zbog popustljivosti spram grada u kojem većinom žive Arapi suniti, koji bi se protivio prisustvu ovih šiitskih snaga na ulicama.

Međutim, Al-Hatim, starješina velikog arapskog sunitskog plemena Dulaymi, opisao je moguću mobilizaciju šiitskih milicija na tom prostoru kao “iransku okupaciju”.

Ako arapske sunitske vođe traže pomoć milicija, Abbadi može izbjeći i američku i lokalnu kritiku da se previše oslanja na ove snage.

Ali, sada kada je grad pao u ruke ISIL-u, jedan arapski starješina  je o šiitskim milicijama rekao sljedeće: “U ovoj fazi bismo se obradovali bilo kojim snagama koje bi došle da nas oslobode” od ISIL-a. Takvi komentari sada Abbadiju daju političko pokriće koje mu je potrebno da mobilizira šiitske milicije.

Da je ranije mobilizirao šiitske milicije, to bi Abbadijevim kritičarima dalo povoda da ga kritikuju za sektašku pristrasnost. Ako arapske sunitske vođe traže pomoć milicija, Abbadi može izbjeći i američku i lokalnu kritiku da se previše oslanja na ove snage.

Sunitski plemenski borci

Osim toga, pad Ramadija također omogućava Abbadiju da uključi arapske sunitske plemenske borce u šiitske milicije, umjesto da im da vlastitu autonomnu jedinicu. Neki arapski suniti su se već pridružili snagama Narodne mobilizacije u borbi za Ramadi, boreći se zajedno sa šiitskim milicijama, kao što su neki radili u Tikritu.

Ova saradnja omogućava otklon od kritika da su milicije sektaške, i oslobađa Abbadija obaveze da ponovo okupi tzv. snage Sahwa (buđenje). Ovu autonomnu arapsku, sunitsku plemensku jedinicu finansirao je SAD da se bori protiv Al-Kaide u Iraku (prethodnica ISIL-a), natjeravši veliki broj ovih terorista da napuste Irak do 2008.

Da Abbadi ponovo okupi tzv. snage buđenja, to bi značilo da Irak ima tri različite paravojne snage – kurdske Pešmerge (vojska Kurdistanske regionalne vlade), šiitske milicije, koje su i same podijeljene na mnogo frakcija i treću autonomnu arapsku sunitsku jedinicu.

Dinamika borbe za Ramadi ukazuje na transformaciju uloge između vojske i države na Bliskom istoku. Na jednoj strani je Libija čija vojska se gotovo raspala na suparničke milicije; na drugoj je Egipat gdje velika vojska ne samo da se infiltrirala u ekonomiju, već se uobličila u državu.

Iako se Abbadi trudio da naoruža arapska sunitska plemena u Anbaru, centralna vlada sada može imati veću kontrolu nad arapskim sunitskim plemenskim borcima koji se suprotstavljaju ISIL-u, a koji će se morati priključiti šiitskim snagama Narodne mobilizacije što bi im omogućilo  pristup arsenalu oružja milicija da bi mogli da se bore protiv dobro naoružanog ISIL-a.

S obzirom da snage Narodne mobilizacije kontrolišu ured premijera, država može tvrditi da su milicije nacionalna, a ne sektaška institucija.

Dinamika borbe za Ramadi ukazuje na transformaciju uloge između vojske i države na Bliskom istoku. Na jednoj strani je Libija čija vojska se gotovo raspala na suparničke milicije; na drugoj je Egipat gdje velika vojska ne samo da se infiltrirala u ekonomiju, već se uobličila u državu.

Irak je u kategoriji između ove dvije, među državama koje su razvile hibridne vojne i paravojne snage tokom unutardržavnog konflikta. Primjeri takvih država su Liban, gdje Hezbollah postoji zajedno sa libanskom vojskom, potom Sirija, gdje konvencionalna vojska i paravojne snage Shabiha (sada Snage nacionalne odbrane) održavaju Assadov režim, i Jemen gdje su milicije Husija i redovne vojne snage odane svrgnutom predsjedniku Aliju Abdullahu Salehu, zadobile kontrolu nad većim dijelom sjevernog Jemena.

U sva četiri ova slučaja, Iran je uzeo učešća u stvaranju ili treniranju ili naoružavanju ovih snaga, pojačavajući svoj regionalni utjecaj razvijanjem institucija u sve četiri ove slabe države.

Borbena snaga

Borbena snaga ovih jedinica, međutim, razlikuje se od tradicionalnih vojski na Bliskom istoku. Standardne iračke sigurnosne snage su pokazale da se ne mogu boriti protiv ISIL-a bez tandemskih operacija sa šiitskim milicijama.

Procjene međutim ukazuju na to da je ukupan broj boraca u ovim milicijama 60 000 do 120 000, i arapski sunitski dobrovoljci vjerovatno neće značajno povećati njihov broj. Milicije nisu profesionalna vojska. Ove procjene ne znače da će svi članovi milicija biti mobilizovani u isto vrijeme za bitku.

Prije uspona ISIL-a, neke šiitske milicije, ne sve, uživale su paralelno političko prisustvo u institucijama iračke države.

Ove male cifre znače da milicije ne mogu biti stacionirane u bazi na duži vremenski period da kontrolišu okolinu. To su zapravo vojnici za napade na gradove koji potom nastavljaju ka sljedećoj bici.

Njihova snaga prema tome nije u brojnosti. Njihova snaga je u njihovoj političkoj vrijednosti, u tome što su šiitske milicije pokazale da se iračka država ne može suprotstaviti ISIL-u bez njih.

Prije uspona ISIL-a, neke šiitske milicije, ne sve, uživale su paralelno političko prisustvo u institucijama iračke države. Milicije su generalno odane ili lideru uske agende, što znači da ako ISIL bude poražen u Iraku, ova država ne samo da će tu pobjedu dugovati vođama milicija, već će te milicije, a ne nacionalna vojska postati glavni oslonac iračke države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera